Elegantni „repaš“

Elegantni „repaš“

Ovakav se automobil radio pod tvorničkom oznakom W110, koja većini ljudi malo znači, ali kad napomenemo da se radi o Mercedesu „repašu“, mnogima će stvari postati jasnije

Boris Jagačić

Iako baš i nema previše odtimera sa zagrebačkim registracijama koji se svakodnevno voze, povremeno se može naletjeti na kakav interesantan primjerak. Među posljednjima tu se našao jedan klasik –  uzorno očuvan crni Mercedesov dizelaš – 190 D i to iz prve serije,  koji smo zapazili kod jednog restorana u Lici. Ovakav se automobil radio pod tvorničkom oznakom W110, koja većini ljudi malo znači, ali kad napomenemo da se radi o Mercedesu „repašu“, mnogima će stvari postati jasnije. Riječ je o elegantnoj limuzini srednjih dimenzija i jednom od osobno nam najdražih masovnih modela renomiranog njemačkog proizvođača koji se sklapao od 1961. do 1968. godine, a proizvedeno je oko 628 tisuća primjeraka u izvedbama s četverocilindričnim benzinskim i dizelskim motorima što dovoljno govori u prilog popularnosti ovoga automobila.

mercedes_190d_sprijedaAutomobil je bio osmišljen kao zamjena za zaobljene modele 180 C/180 C (W120) i 190 B/190 D (W121). Bio je podosta inspiriran američkim dizajnom s kraja pedesetih, s očitom namjerom da osvoji zahtjevno američko tržište. Premda ni približno nije imao pompozno raskošne repove na stražnjem dijelu  kao recimo “buick electra“, „cadillac eldorado“ ili „plymouth fury“, Mercedesov „repaš“ je ipak odskakao od europskog dizajnerskog prosjeka. Štoviše, učinilo nam se to kao ponešto smjeli dizajnerski iskorak proizvođača koji je ipak ponajviše poznat po svojim konzervativnim limuzinama.

Svoj prvi redizajn „repaš“ je doživio u srpnju 1965. kada je preimenovan u 200 i 200 D (diesel). Istovremeno, dio ponude postaje i izvedba sa šest cilindara 230 (nasljednik modela 220). Proizvodnja je potrajala još svega tri godine, kada je došao „kockasti“ W115, s oznakama 220 i 220D. Inače, treba spomenuti da su „repaši“ W110 i W111 bili prve serije Mercedesovih automobila koje su bile podvrgnute intenzivnim testiranjima na sudare kako bi se postigla što veća sigurnost putnika.

Modeli 190 C i D bili su predstavnici pristupačnijih Mercedesovih četverocilindričnih limuzina. Oznaka „D“ otkrivala je da se radi o dizelašu, a svakako treba spomenuti da je Mercedes-benz bila tvrtka koja je ponajviše razvijala takvu vrstu motora za primjenu u putničkim automobilima. Tako je prvi serijskih automobila pokretan dizelskim motorom bio upravo „mercedes“. Radilo se o modelu 260D (W138), koji je prvi put predstavljen na salonu automobila u Berlinu 1936. godine. Nijemci su se odlučili na ovako odvažan korak unatoč otvorenom podsmjehu kritičara – prvi dizelaši bili su karakteristični po neuglađenom, grubom „kamionskom“ radu i bili su tromi – ali Mercedes –benz je prepoznao njihov potencijal, kao i manju potrošnju goriva te je ovaj auto uskoro postao omiljeno vozilo taksista. S vremenom, dizelaši su postajali sve uglađeniji i bolji te nije bez razloga da su i danas osobito cijenjeni dizelski automobili sa znakom trokrake zvijezde.

Mercedes-benz bila tvrtka koja je ponajviše razvijala dizelske motore za primjenu u putničkim automobilima. Tako je prvi serijskih automobila pokretan dizelskim motorom bio upravo „mercedes“. Radilo se o modelu 260D (W138), koji je prvi put predstavljen na salonu automobila u Berlinu 1936. godine. Nijemci su se odlučili na ovako odvažan korak unatoč otvorenom podsmjehu kritičara

Karoserija je bila izvedena od modela W111, ali je imala kraći nos i okrugla svjetla, pa je automobil sprijeda podsjećao na prethodnike W120/121 građene na čvrstoj pontonskoj šasiji. Straga je pak izgledao gotovo jednako kao 220B (W111), a s njime je imao podjednak interijer, ali manje bogato opremljen. Npr. u standardnoj izvedbi sjedalima se nije mogao mijenjati nagib, a na prednjoj ploči bili su umeci od bakelita, za razliku od 111-ice koja je imala drvene obloge. Kako su 190C i 190D bili zapravo bili 111-ice skraćenog nosa, iznutra su bile jednako prostrane, a i prtljažnik im je bio istih dimenzija, ali kako su ga pokretali manji motori ovi su auti bili ekonomičniji što ih je činilo izuzetnom popularnima kod taksista. Štoviše, na ovom se modelu uvidjelo da su Mercedesovi inženjeri itekako dobro znali što rade, s obzirom da je prodano više ovakvih automobila s dizelskim nego s benzinskim motorom, i to za 100.000 primjeraka više u korist dizelaša.

Mercedes-benz 200D

Mercedes-benz 200D

Diesel über alles

Druga serija ovih četverocilindričnih limuzina imala je kraći proizvodni vijek. Proizvodnja novih 200, 200D i 230 modela  koji su zamijenili 190, počela je u srpnju 1965. u tvornici u Sindelfingenu. Motor u modelu 200 imao je veći provrt te je zapremnina motora povećana na 1988 ccm te je bio opremljen s dvostrukim rasplinjačom (190C je imao jednostruki). Dizelski motor (oznake OM621) bio je u biti jednak u 200D kao i u 190D jer je motor imao istu zapremninu od 1988 ccm, iako je nosio oznaku „190“, ali je poboljšan s pet glavnih ležaja radilice, dok je prethodnik imao tri.

Vizualno, druga serija se razlikovala po tome što su pokazivači smjera bili premješteni s vrha blatobrana ispod glavnih svjetala. Povećana su i zaoštrena stražnja svjetla, a promijene su se mogle uočiti i na drugačiji kromiranim detaljima.  Iznutra je malo toga izmijenjeno, samo što su sjedala s mogućnošću promjene nagiba postala dijelom standardne opreme, što je  prije bila opcija uz doplatu, a 230 je standardno imao i središnji naslon za ruke na stražnjoj klupi. Kasnije su promijenjene i ručke na vratima, kao i sklopke. Druga serija prestala je izlaziti s proizvodnih traka u siječnju 1968. kada su predstavljeni 220 and 220D (W115).

Karavanska izvedba modela 230S pojavile se 1965. godine i najviše je uspjeha polučila na Njemačkom, belgijskom i britanskom tržištu.

Školjka 190-ice kao originalna reklama za jednu zagrebačku autopraonicu

Školjka 190-ice kao originalna reklama za jednu zagrebačku autopraonicu

Ovdje ćemo izdvojiti i najluksuznijega među Mercedesovim „repašima“ – 300 SE (W112). Bio je to najmoderniji „mercedes“ s početka 1960-ih. Automobil se proizvodio u u limuzinskim te coupé i kabriolet izvedbama. Uz snažniji redni motor sa šest cilindara, zračnim ovjesom, servo upravljačem, automatskim mjenjačem, u odnosu na gore navedene modele imao je luksuzniji interijer opremljen skupocjenijim kožnim i drvenim detaljima. Luksuz i komfor pratile su i odgovarajuće performanse te je pozamašna limuzina sa šestcilindričnim motorom (160 KS, od 1964. 170 KS) postizala 180, kasnije 190 km/h što je bila poprilična krajnja brzina za ono doba.

No „repaš“ 300 SE se proizvodio vrlo kratko. Nakon što je 1963. predstavljen W100 (odnosno „mercedes-benz 600“) kao prava zamjena za superluksuzni „mercedes 300“ („Adenauer“), za njega je opao interes imućnih kupaca.

Serija 600 je pak priča za sebe. Automobil je to u kojem se vozila svjetska elita i diktatori, među njima: Coco Chanel, Hugh Hefner, Elizabeth Taylor, John Lennon, George Harrison, Karen Carpenter, Aristotle Onassis, Jack Nicholson, Ronnie Wood, Elvis Presley, Josip Broz Tito, Nicolae Ceauşescu, Pol Pot, Enver Hoxha, Ferdinand Marcos itd.  No, kako kažu, „Mercedes je Mercedes“, pa tako vrijedi i za onaj skromniji primjerak s početka priče. A i taj je dokazao svoju kvalitetu, kada je više godina na isti takav automobil u jednom naselju na zapadu Zagreba pala jaka tuča. Ledeni projektili odbijali su se od 190-ice koja je (izgleda) građena kao „tenk“. Limeni starac je prošao bez vidljivih oštećenja, dok su svi ostali automobili na parkiralištu (bez obzira na tip i marku) postali materijal za atuolimarsku radionicu…