Ekonomikom poduzeća protiv metastaza otimačine

Ekonomikom poduzeća protiv metastaza otimačine

Razumijem da o ekonomiji nemaju (baš) pojma ministrica obrazovanja i ministri okoliša i zdravstva. No morao bi imati ministar financija jer pare idu iz budžeta. Čudi me i ministrica gospodarstva koja (izgleda) ne razumije ekonomiju i obavezu podržavanja domaće proizvodnje. Nažalost, oni nisu učili Ekonomiku poduzeća

dr. sc. Viktor Simončič

Doći će dan kada će se u ekonomiju uvući neznalice i plaćenici stranih konzorcija i korporacija, doći će dan kada će svoje ljude imenovati premijerima, državnicima, taj dan će biti sprovod naše suverenosti i demokracije, taj dan će biti sprovod radnika i svijeta kakvog smo poznavali, taj dan će doći uskoro, a mi ćemo ga slaviti kao državni praznik. (Upozorenje ekonomista Branka Horvata koncem osamdesetih)

Viktor Simončič

Na studiju smo nekada slušali i kolegij »Ekonomika poduzeća«. O čemu treba voditi računa da tvrtka uspješno posluje. Tadašnji je sistem pazio da se neki direktor ne obogati na uštrb društva. Postojao je sistem dokazivanja porijekla imovine. Naravno da niti tada nije bilo sve idealno. Znalo se i (u)krasti. Nešto građe za vikendicu, pokoja miješalica betona, nekakav povoljan kredit, ljetovanje i malo vrjedniji poklon u obliku televizora i slično. Usporedimo samo broj ondašnjih i sadašnjih tvrtki. Znam da slijedi prigovor kako se tada nije poslovalo na strogim tržišnim principima, kako je bio višak radnika i niska produktivnost. To je točno, ali unatoč tome, i takve nefunkcionalne tvrtke su stvorile pravo bogatstvo.

Unutar EU država se, na izgrađenom u onom sistemu, hvalimo kako imamo najveći dio stanovnika koji živi u vlastitim stanovima i kućama. Koliko je stvoreno govori činjenica da i dan danas država (ras)prodaje dio tada nastale imovine. A koliko bi to više vrijedilo da zajednička imovina nije dana u ruke podobnima. Sve se svelo na bogaćenje pojedin(a)ca po principu ubiti kravu zbog šnicle. Bez trunke društvene odgovornosti. Gotovo da ne postoji niti jedan primjer da je imovina onog sistema uvećana. Uglavnom je sve svelo na umanjivanje vrijednosti. Bezbroj devastiranih javnih zgrada, vojnih objekata, tvornica i tvorničica, farmi, zapuštenih njiva i oranica, odmarališta i hotela, … govore o moralnosti onih koji vode državu. Da se ne povjeruje, oni koji upravljaju ostavštinom nisu bili u stanju čak niti korektno popisati ono što je bilo stvoreno, a kamo li da sami nešto proizvedu. Što mislite koliko ostavštine smo mi proizveli za našu djecu i djecu njihove djece? Što mi ostavljamo njima? Možda autoceste? Ali one su građene na dug i još dugo neće biti u pravom smislu naše. Za sada ostavljamo samo dugove.

Rumunjski “lijek”

Vrijedno kolektivnog srama i osude svih onih koji su barem na pet minuta sjedili u Saboru, zvuči nedavna izjava ministra Gorana Marića najavljujući novi zakon: »Hrvatsko iskustvo s državnom imovinom je porazno. U komunizmu imovina je oduzimana, a kasnije, nama pred očima, otimana. Taj proces je metastazirao, ali ovaj zakon će biti alat za uklanjanje tih metastaza«. Izjava odgovara činjeničnom stanju. U omogućavanju otimačine je na ovaj ili onaj način sudjelovao i gospodin ministar, i kao ekonomist i kao jedan od vodećih ljudi HDZ-a. Gdje je bio da sada? Zašto se nije suprotstavio? Zar kao ekonomist nije imao kapacitet na vrijeme razumjeti stanje i tek mu se sada prosvijetlilo? Možda nije učio Ekonomiku poduzeća?

Naravno, volio bih da ministar Marić uspije. Lijek za metastazirana društva postoji. Lijek je onaj kojeg su primijenili u Rumunjskoj, gdje je odlučna državna tužiteljica Laura Kovesi, ukinula svete krave, i mnoge s kasica-prasica premjestila u zatvore. Upotrebu rumunjskog lijeka kod nas, vjerujem ne za dugo, za sada ne dozvoljavaju oni koji su izazvali metastaze i koji (još) tako ugodno žive od i na njima. A kao i kod prave bolesti metastaze proizvode nove metastaze. Svaka na svoj način. Svaka učahurena i dobro čuvana, polako nagriza ostatak zdravog društvenog tkiva. I upravo ta perfekcija otimanja, koja je vidljiva iz svemira i iz skromnih osiromašenih domova, ali ne iz saborske klupe, s premijerovog pijedestala, iza novinarske tipkovnice, iz sudnice i policije, s fakultetske katedre i salona akademika, … navodi me na pomisao da se ne radi o namjeri pojedinca i/ili grupe da proizvede društvo umanjivanja vrijednosti. Radi se o nečemu puno sofisticiranijem. Slično kao u nekim tumačenjima o postanku svijeta, ispada da se i ovdje radi o inteligentnom dizajnu.

Nisu kadri sanckionirati ni lažiranje putnih naloga

Ministar Marić bi se htio uhvatiti u koštac s metastazama, u društvu gdje vodeća elita nije u stanju sankcionirati čak niti falsificiranje putnih naloga. Zamislite kako je komplicirano otkriti krivca kada netko podiže novac preko putnih naloga za osobe koje nisu putovale. U takvom lancu postoje samo dvije i pol odgovorne osobe. Jedna koja piše putne naloge, jedna koja ih odobrava, i pola osobe u liku premijera koji ne vodi brigu o budžetu svog kabineta. Čak i na putnim nalozima su se obistinile riječi akademika Supeka: »Moramo se pomiriti s time da će političari biti osrednje inteligencije i poštenja, a natprosječnih pohlepa za vlašću, slavom i novcem«.

I stoga se pitam ima li smisla pozivati gospođu iz Rumunjske da otkrije tko je između dvije i pol osobe odgovorna osoba koja mora u zatvor zbog kokošarske krađe na putnim nalozima?

Iako znam da neće pomoći, možda primjeri nastavka otimačine preko javne nabave, barem kod nekoga proizvede nemir. Javna nabava na način, kada trebate 1 000 hlača, a svake pojedinačno naručujete kod drugog dizajnera i kod drugog krojača. Da je nekada bilo sada, traperice se ne bi proizvodile u Varteksu.

Najavljeno je uvođenje informatike u škole. Osigurana su sredstva za nabavku računala za eksperimentalnu fazu. Ako sam dobro razumio svaka škola će nabavljati računala za sebe. Kako imamo preko 2 000 škola, bit će toliko natječaja za po nekoliko računala. Koliko natječaja toliko provizija. Iako na par računala niti provizija niti rabat ne mogu biti bogzna što. No na tisuće računala rabat može biti značajan. Da postoji netko tko je slušao Ekonomiku poduzeća, taj bi raspisao odjednom natječaj i za eksperimentalnu i za kasniju fazu. Radi se o desetini tisuća računala. Uvjeren sam da bi se našao ponuditelj, koji bi možda poklonio računala za eksperimentalnu fazu, očekujući zaradu kroz kasniju informatičku opremu. A kako bi to bilo da je nekada danas? U vrijeme društveno odgovorne ekonomije već bi odavno imali vlastitu proizvodnju računala. I imali smo ju. Sjeća li se netko Digitrona iz Buja?

Proizvodi Tvornice računskih strojeva Zagreb i tvrtke Digitron Buje

Nekad smo sami proizvodili…

Na snagu stupa obaveza odvojenog prikupljanja otpada. Naveliko se nabavljaju kante. Kako imamo više od 100 komunalnih tvrtki, to znači i toliko natječaja od par desetka do par (stotina) tisuća kanti. Toliko i malih provizija, a rabata niotkuda. Nabavit će se dobrih milijun kanti. Zamislite koliki bi bio rabat da je raspisan samo jedan natječaj? A kako bi bilo da je nekada danas? Nekada smo imali vlastitu proizvodnju kanti! Navodno je opet imamo i danas. Zar nije mogao biti jedan natječaj koji bi bio prilagođen (i) domaćem proizvođaču! Ne namješten, kako se to namješta za strance, samo prilagođen.

Trebat ćemo nabaviti kamione za prijevoz odvojenih frakcija otpada. Samo u Zagrebu se radi o brojci od nekih 70. Znači opet najmanje 100 natječaja. Toliko i podebljanih provizija. Trenutno su u modi vozila iz Finske. Ispada da su ta vozila najfinija. Iako imamo i domaću proizvodnju, vozila za »5+«, kako se voli izražavati potpredsjednica vlade za ekonomiju, ispada da baš nisu dovoljno fin(sk)a, pa prolaze samo ako baš moraju. A kako je nekad bilo? Nekada se mogao naručiti kamion samo iz TAM-a (Tvornica automobila Maribor), FAP-a (Fabrika automobila Priboj), Zastave, Tvornice autobusa Zagreb, RIKO Ribnica, … Da je nekada sada, da je netko učio Ekonomiku poduzeća, kupovala bi se domaća vozila.

Popularni TAM 2000 (“Tamić”) u kiper izvedbi / Foto: www.zeljeznice.net/forum

Izgradili smo dva centra za gospodarenje otpadom. Gradila se paralelno, ali svaki za sebe. Planira ih se još 13. Nabavlja se i na desetke sortirnica i reciklažnih centara. Svako postrojenje se projektira odvojeno, kao da je svako u nekoj drugoj državi. Zamislite da se netko sjetio da se raspiše natječaj za jednu tehnologiju, a onda nju u projektima prilagođava uvjetima u pojedinim sredinama? A imamo (i) domaću tehnologiju superiorniju uvoznima i nekoliko puta jeftinija. Da je nekada sada, da je netko učio Ekonomiku poduzeća …

Uštede kroz objedinjenu javnu nabavu

Moramo izgraditi nekih 300 uređaja za pročišćavanje otpadnih voda. Par velikih, pa par srednjih i stotine malih. Za onih 100 – 200 malih imamo domaću tehnologiju. Svaki se uređaj projektira i naručuje kao da je jedini na svijetu, najčešće od neke druge (strane) tvrtke. Rijetko domaće. U Ekonomici poduzeća su nas učili da društveno odgovorni tako ne rade.

U Sloveniji su zaključili da je kod nabavke umjetnih kukova, na način da to radi svaka bolnica preko drugog posrednika, cijena višestruka onoj u Finskoj. Odlučili su se na objedinjenu javnu nabavu, bez posrednika. Cijena skoro kao u Finskoj. Ako je kod nas stanje »kukova« samo dijelom tako koruptivno kako je bilo u Sloveniji, zamislite uštede koje bi donijela objedinjena javna navada.

Primjera ima još. Razumijem da o ekonomiji nemaju (baš) pojma ministrica obrazovanja i ministri okoliša i zdravstva. No morao bi imati ministar financija jer pare idu iz budžeta. Čudi me i ministrica gospodarstva koja (izgleda) ne razumije ekonomiju i obavezu podržavanja domaće proizvodnje. Nažalost, oni nisu učili Ekonomiku poduzeća. Iskreno bih volio da uspije lijek ministra Marića protiv metastaza društva. No iskustvo mi govori da se najvjerojatnije radi o daljnjem zamagljivanju stvari, jer poslije svakog pompoznog (predizbornog) obećanja nama ide lošije. A da kao prvi korak kurikularne reforme uvedemo Ekonomiku poduzeća? Barem na studije ekonomije i raznih »managemenata«?

Ostavi komentar

*