Dunja Knebl: Najljepša su mi sjećanja druženja uz pjesmu

Dunja Knebl: Najljepša su mi sjećanja druženja uz pjesmu

“Mislim da bi Turistička zajednica trebala omogućiti odvijanje programa u kojima bi bila redovito zastupljena i etno glazba, jer je to jedan od sadržaja uvijek zanimljiv turistima u našem gradu. Međunarodna smotra folklora to dokazuje, no ona traje svega nekoliko dana”

Razgovarala: Snježana Kratz
Snimio: Bojan Slevec

Živjela je u SAD-u, Indoneziji, Rusiji, ali najdraži joj je Zagreb u kojem pamti bogate drvorede u Draškovićevoj, kao i pitomije i mirisnije ozračje grada. Etno glazbenica Dunja Knebl ZG-magazinu otkriva što sadrže 33 balade, govori kako se spravljaju etno zalogajčići i gdje uskoro nastupa.

Zašto volite Zagreb?

Volim Zagreb jer je tu moj dom, to je grad u kojem sam rođena i najdulje živjela. No volim ga i zbog objektivnih razloga: kulturni je centar, to je grad s puno zelenila, ima i svoju goru i svoju rijeku, puno mogućnosti za izaći i razonoditi se, a ipak nema velikih udaljenosti koje morate savlada(v)ati kako biste nekamo stigli.

Gdje ste odrastali?

Odrasla sam u dijelu poznatom kao Medvešćak, a sad sam već dvadeset godina samo malo dalje – blizu Mihaljevca.

Kakav je bio Zagreb, kakvim ga pamtite?

Bio je Zagreb puno pitomiji, tiši, mirisniji, s puno više zelenila. Draškovićeva je bila sva u zelenilu krošnji, a da ne govorim o tome kakav je bio Cvjetni. Nedostaju mi bogate krošnje u centru grada. Ima ih još, ali mnoge su nestale.

Jeste li odrastali u jednom kvartu ili …?

Nisam se puno selila po Zagrebu. Bila je to Rockefellerova, a sada je Ksaverska cesta.

Gdje ste se školovali?

Osnovna škola (osmi razred) bila mi je u Mesićevoj ulici, prvi i drugi razred gimnazije išla sam u II. gimnaziju tj. Križanićevu, treći razred u V. gimnaziju (Rooseveltov trg), pa Filozofski fakultet…

Kakvi su vam bili školski dani?

Ne mogu reći da sam bila oduševljena školom, jer bilo mi je pomalo dosadno. Jedva sam čekala da dođem doma pa da čitam neke knjige, slušam glazbu, ali i i sviram. Na studiju sam mnoge predmete, primjerice smatrala nepotrebnima. Mislim da je to isto kod svih studenata koji ne biraju predmete nego im oni dolaze »u paketu«.

Boravili ste dosta izvan Hrvatske, gdje?

Boravila sam s roditeljima u SAD-u gdje sam pohađala tri razreda redovite američke osnovne škole i počela pjevušiti pjesme Burla Ivesa. Kada mi je bilo sedamnaest otputovali smo u Indoneziju, gdje sam bila samo godinu dana jer tamo nisam mogla studirati (uvjet je bio odlično poznavanje indonezijskog jezika). Tamo sam, naravno, također svirala i pjevala učeći neke indonezijske narodne pjesme. A u Rusiji, gdje sam također živjela slušala sam Visockog, Okudžavu, Žanu Bičevskaju, čije pjesme još uvijek imam na repertoaru, ali ne dolaze do izražaja. Posebice jer sam u cijelosti posvećena zaboravljenim hrvatskim popevkama. Pjesme iz tih zemalja u kojima sam nekada živjela, snimila sam uz jednostavnu pratnju gitare i mogu se čuti online.

Kada se u vama javila ljubav prema nacionalnom blagu, etno izričaju, prikupljanju tog bogatog poetskog sadržaja?

Pjevala sam oduvijek i hrvatske pučke popijevke. Kad sam bila dijete, ljudi su se često zabavljali tako da su se družili uz pjevanje. Moji roditelji i rodbina lijepo su pjevali i znali su veliki broj pjesama. Meni su to najljepša sjećanja – ta druženja za stolom uz pjesmu. Ljudi se opuste i zaborave na sve brige ovoga svijeta. Pjevanje mi je i danas bijeg od stresa. No dok sam bila u godinama kada odlučujemo što ćemo raditi u životu, nisam znala da postoji tako velik broj prekrasnih pjesama koje su kod nas zabilježene (note i tekstovi), ali nisu nikada snimljene. To sam otkrila tek puno kasnije pa je moj prvi veći nastup s tim repertoarom bio kad sam imala punih 47 godina. Tako su me impresionirale međimurske popijevke koje je sakupio međimurski pjesnik Florijan Andrašec da sam naučila veći broj pjesama i predstavila ih na koncertima. Ljudi su bili iznenađeni i od tog datuma (16. travnja 1993.) pjesme me vode neobičnim glazbenim putem sve do današnjih dana.

Iznjedrio se netom i trostruki album, predstavite ga. Riječ je o 33 balade, gdje ste iznalazili građu?

Da, 33 balade je moj doprinos da se na jednom mjestu, u ovom slučaju na trostrukom albumu, iznađu pjesme za koje se zna u nekom užem krugu ljudi, o kojima se pisalo, ali nisu nikada snimljene u takvom broju, koji pokazuje i dokazuje da u Hrvatskoj imamo prebogatu baštinu, još uvijek nedovoljno istraženu. Sve to imamo, ali nije dovoljno o tome znati i pisati. Glazba se treba slušati i čuti. Oduvijek su glasne ritmične pjesme lakše dolazile do šire publike pa se tako i dalje pokušavaju afirmirati izvođači, aranžeri, obrađivači. Balade su tužne, melankolične, s puno teksta (mora se ispričati cijela priča). To je za današnjeg čovjeka presporo, pogotovo za mlade koji nastoje u što manjoj jedinici vremena konzumirati što je moguće veću količinu informacija. Naravno, uvijek postoje i iznimke.

Koliko je Zagreb okrenut etno glazbi?

S obzirom da Zagreb ima dosta događanja, etno glazba je također zastupljena. Naravno, mi koji se bavimo njome voljeli bismo da je više zastupljena, naročito u medijima.

Često nastupate u klubu Močvara?

Da, ekipa iz URK-a i »Močvare« prepoznala je to što radim kao nešto vrijedno i zanimljivo, još prije dvadesetak godina kada su se tek počeli odvijati njihovi programi na različitim lokacijama od livade Ponikve na Sljemenu pa sve do kluba »Rupa« na Filozofskom fakultetu. Sada je to već dugi niz godina klub »Močvara«, gdje su se održavale i moje etno večeri, pa i etno radionice.

Koja vam se gradska vrata, recimo to tako još otvaraju? Ima li etno svoje tržište?

To je bolna točka i za izvođače i za one koji žele raditi i zaraditi. Mislim na organizatore priredbi i diskografske kuće. Novaca najčešće nema pa mnogi to radimo iz ljubavi.

Kako mlađe generacije gledaju na taj dio hrvatske glazbe?

Mogu odgovoriti samo u okviru onoga što znam, a to je za područje gdje se krećem znači, Zagreb. Sigurno ima puno toga što se događa i izvan Zagreba. Kako sam već rekla, jedan od najvećih problema je novac. Ako želiš bilo što snimiti, troškovi studija su mnogima nedostižni. Čak i za one koji aktivno sviraju i zarađuju na nastupima, nemoguće je zaraditi dovoljno svirajući u jednoj grupi, bendu ili sastavu. To više jer su svi rastrgani na sve strane i problem je uopće okupiti ekipu, a još veći održati se. Najveći entuzijasti ipak uspijevaju.

Jesu li nas u svakom pogledu »pojeli« narodnjaci?

Mislim da nisu i ne mogu jer uvijek ima različitih ukusa. Uvijek će dio publike slušati neku »alternativu«, bez obzira na mainstream.

Postoji li neki kraj Hrvatske koji možebitno više voli etno izričaj, Podravlje primjerice?

To je pitanje za etnomuzikologe koji odlaze na teren pa to znaju iz prve ruke.

Održavali ste nekada radionice s etno predznakom.

Trajalo je godinama. Sada trenutno ne održavam etno radionice, ali moguće je da će biti nastavaka.

Kakvim se aktivnostima sada bavite, imate svoj bend Kololira?

Imam svoj bend, a to znači više zajedničkih proba, više vremena odlazi na promoviranje zajedničkih aktivnosti.

Može li se živjeti od glazbe kojom se bavite?

Možda u nekoj drugoj zemlji ili ako imate odličnog menadžera koji može organizirati nastupe na festivalima gdje su pristojni honorari.

Planirate li koncerte po Hrvatskoj? Kada i gdje?

Planiram nastupe s Hrvojem Nikšićem koji mi je suradnik na albumu 33 balade, i sa Kololirom. Također i sama pjevam na otvorenjima izložbi, promocijama knjiga… S Kololirom nastupam 6. srpnja u Umagu, i 30. srpnja u Pićanu. Za ostale datume i nastupe još traju pregovori.

Surađujete sa muzejima, nemalo etnografskim?

Muzeji su često bili odlična mjesta za nastupe. Pjesme koje izvodim su stare, neke i prastare, pa su muzeji idealni za stvaranje atmosfere prošlosti.

Uz predstavljanje svojeg glazbenog »djeteta« priredite ljudima često i etno zalogajčiće?

Da, recept za namaz je vrlo jednostavan: svježi kravlji sir ili ribani tvrdi sir pomiješa se s gustim kiselim vrhnjem uz dodatak sitno sjeckanog češnjaka i soli (dosta je bitna količina soli, no to se određuje prema vrsti sira). Namaz se maže na bilo koju vrstu kruha. Fulati ne možete.

Bila je u Močvari i ponuda etno torbi, o čemu je riječ?

Oduvijek sam voljela šivati. Prvo su to bile samo rukom šivane stvari za moje lutke, a kasnije sam naučila šivati i na stroju. Već u gimnaziji, a i kasnije na studiju, nosila sam stvari koje sam sama (sa)šila odnosno najčešće sam prepravljala stare stvari i od njih stvarala nove. Šivala sam prvo sestri i sebi, zatim prijateljicama pa mami… Šivam i danas, a torbice sam počela raditi jer mi je bilo žao bacati u smeće neke »krpice«. Tako danas radim torbice od raznih komadića tkanine, a među njima su i rukom vezeni ili heklani komadi. To me veseli i maksimalno opušta.

Kao i glazba. Treba li Zagrebu više klubova sa živom svirkom?

Klubova sa živom svirkom ima sve više i to me silno veseli, ali klubova s redovitom etno svirkom uglavnom nema, ali me raduje kada se tako nešto dogodi. U tom kontekstu grupa Kries još uvijek privuče najveći broj publike, pa je Vintage Industrial redovito rasprodan kada oni nastupaju. Mislim da bi Turistička zajednica trebala omogućiti odvijanje programa u kojima bi bila redovito zastupljena i etno glazba, jer je to jedan od sadržaja uvijek zanimljiv strancima (turistima) u našem gradu. Međunarodna smotra folklora to pokazuje, no ona traje svega nekoliko dana.

Ostavi komentar

*