“Duhovna glazba je izvor posebnih emocija”

“Duhovna glazba je izvor posebnih emocija”

Dijete sam Dubrave, asfalta i ceste. Kao djeca često smo se igrali na ulici i kreativno osmišljavali igrice, družili smo se po kućama i imali svu slobodu i mogućnost igranja. Osjećali smo se sigurno, a i roditelji su imali povjerenja u nas. Nisu nam bili potrebni za osmišljavanje slobodnog vremena za razliku od današnjih klinaca

Razgovarala: Snježana Kratz

Negdašnja „zagrebačka djevojčica“ i danas vrsna pjevačica i glazbena pedagoginja Ivana Husar Mlinac ZG-magazinu govori o odrastanju u Dubravi i Zagrebu koji joj puno znači, vukovarskom „Bonofestu“ i školi pjevanja koju vodi sa mezzosopranisticom Martinom Tomčić Moskaljov.

Zašto volite Zagreb?

Volim ovaj grad jer sam ja „zagrebačka djevojčica“, tu sam rođena i odrastala a Zagreb mi, osim što je moj dom, daje sigurnost, identitet, prepoznatljivost. To je grad koji mi se sviđa, a bila sam u dosta njih. On se ne mijenja u svojoj biti i to je dobro, posebice jer još u njemu postoji onaj stari – zagrebački štih. Zaljubljena sam u Zagreb još od malih nogu, volim i tu dušu koju ima…

… kao Gornji grad ?

Da i prekrasan Gornji grad! Volim „miris“ gornjogradske povijesti koju nosi, volim Zagreb zimi, ali i ljeti kada je prazan i kada se opet osjeća njegovo bilo. Postoje u njemu još uvijek ta skrivena mjesta gdje se vjekovni Zagreb može pronaći počevši od Kamenitih vrata, Zrinjevca, Ribnjaka…

Ulaskom u Europsku uniju ništa se znači nije promijenilo jer Zagreb je oduvijek dio Europe?

Da, mi smo oduvijek bili mala europska metropola.

Gdje ste odrastali, u kojem kvartu?

Dijete sam Dubrave, asfalta i ceste. Kada to kažem, mislim kako sam odrastala na prilično kvartovski način. Kao djeca često smo se igrali na ulici i kreativno osmišljavali igrice, družili smo se po kućama i imali svu slobodu i mogućnost igranja. Osjećali smo se sigurno, a i roditelji su imali povjerenja u nas. Nisu nam bili potrebni za osmišljavanje slobodnog vremena za razliku od današnjih klinaca. Oni su se, recimo to tako, brinuli da nismo „gladni i žedni“, a maštu nam nisu trebali poticati jer smo je imali dovoljno, nije bilo praznog hoda. Voljela sam biti vani i igrati se igara koje sam sa prijateljicama osmišljavala. Najmanje se za svojeg odrastanja sjećam igračaka, a najviše igara na suncu.

Kakve su to bile igre?

Izmišljene, kreativne , maštovite… Na suncu smo moje prijateljice i ja bile ranjive, a u hladu i sjeni drveća nevidljive. Bili su to sjajni dani odrastanja.

A današnji klinci, kakvo je njihovo odrastanje?

Ah, danas djecu ne možete pustiti u kvart da „lunjaju“ i traže prijatelje jer nije sigurno. Danas prvo ja moram kontaktirati roditelje i (iz)dogovarati termine druženja, nerijetko i smišljati društvene sadržaje. Moji roditelji to nisu trebali.

Kakve glazbene sadržaje Zagreb danas nudi?

Unazad nekoliko godina mogu se doista pohvaliti zagrebački glazbeni sadržaji, jer grad je upriličio sjajne gostujuće koncerte.

Mislite na „zvijezde“ koje su gostovale u Areni?

Ne samo u Areni već i drugim mjestima po gradu. Kako bi se uživalo u dobroj glazbi i odgovarajućim kulturološkim sadržajima ljudi se trebaju raspitati i informirati. Publiku treba odgojiti, to više jer neki vrlo dobri koncerti budu na žalost poluprazni.

A narodnjaci i Zagreb?

Ne pratim tu scenu i te informacije do mene dolaze slučajno. U Zagrebu je to jako dostupno no nisam sigurna koliko je to povezano s ponudom i potražnjom jer razumijem i ugostitelje koji u takvom glazbenom odabiru vide svoj profit. Osobno sam dosljedna svojem izboru, (š)to je možda bio sporiji put. Svatko ima pravo na svoj odabir i ne želim javno određivati što će tko slušati. Osobno sam odrastala na R&B-u, evoluirala u soul, a nije mi strana ni klasika, dobar pop pa i rock, no najbolji je sukus svega toga.

Zaživjeli ste i u duhovnoj glazbi?

To je posebna glazba i emocija i potpuni opozit depresiji! Taj glazbeni izričaj daje nadu, radost, veselje i ima funkciju slavlja.

Mislite na gospel?

I na to svakako.

ivanamarijahusarU Vukovaru ste sa sestrom Marijom koja mu je organizatorica ,ustrojili Festival duhovne glazbe – „Bonofest“ ? Kakav je odaziv i rad okupljenih ljudi?

U Hrvatskoj ima nade za raditi kvalitetne stvari to više jer smo okupili dobru ekipu gdje se stvorila pozitivna struja i radi se i takva glazba. Ovo je već deveta godina postojanja festivala koji traje tri dana okupljajući divne mlade ljude, glazbenike i publiku. Cilj nam je povećati broj „duhovnjaka“ te još malo produžiti trajanje festivala. Inače, sestri Mariji sam svojevrsna asistentica, dok je ona organizator i koordinator manifestacije kojoj je podršku dao i grad Vukovar.

Sa mezzosopranisticom Martinom Tomčić Moskaljov otvorili ste školu pjevanja. Kakvi su vam učenici?

Moji su učenici – moji juniori, kako ih zovem, zaista dobri, vrijedni, uporni i pametni mladi ljudi. Elokventni su i jednoga dana moći će lijepo urediti ovaj svijet. U juniorima upisujemo skupine od 8 do 15 godina s tim da je osam godina donja dobna granica, a gornje granice za svu ostalu dob nema. Ako se pak neko dijete pokaže talentiranim naravno da će mu upis biti omogućen. Dobro je što su uvelike disciplinirani i trude se usvojiti glazbeno znanje. Zadovoljstvo je spoznati kako su u lipnju u kazalištu „Komedija“ u mjuziklu „Audicija“ kao potpuni amateri u četiri vikenda odradili taj pjevačko – plesni spektakl s dijaloškim formama. Ponosna sam na njih a entuzijazam kojim zrače je zarazan.

Uspostavili ste kvalitetan pedagoški odnos s njima? Takav ste imali i u zboru „Zvjezdice“ pod paskom maestra Zdravka Šljivca?

Da, on je imao specifičan način rada i zahvalna sam mu na tome, a „Zvjezdice“ su obilježile dobar dio mojega života i mladosti.

Kakvom ocjenjujete današnju mladež, nemalo njih je agresivno i nasilno?

Kada je o tome riječ uvijek ću navijati za mlade ljude, a nedostatak dobrog i kvalitetnog sadržaja u pravilu rezultira njihovim neprihvatljivim ponašanjem. Uvijek ću braniti mladež jer onako kako im pristupate tako i vraćaju. Mnogo je faktora koji na to utječu jer sustav koji zakaže kreće odmah u kritiku, a ne nudi alternativu onome što ih čini nesretnim. Svi smo stalno, uključujući i njih, u nekim pravilima dok zapravo u njima nismo, pa smo u nekim autoritetima a ni u njima nismo i to nije dobro. Kada se djeci ponudi dobar sadržaj onda takvih problema nema. Djeca su zapravo željna znanja koja ćemo im dati da ih koriste. Ne bih upirala prstom i rekla da je današnja mladež agresivnija, jer je za agresivnost zaslužno ovo „novo doba“, u kojem se djeci već kroz crtiće i druge sadržaje servira agresija i određeni model ponašanja.

Majka ste dvojice sinova …

… da, Andreja od osam i pol godina i Tome od šest.

Počele su vam onda i školske aktivnosti?

O, da! Veselili smo se školi, starim ali i novim prijateljima. Nabavljali smo zbirke, bilježnice jer Grad Zagreb je participirao s knjigama.

Obitelj vam je važna ?

Na prvom mjestu, iz nje crpim snagu. Iz tog poretka koji sam odavno postavila proizlazi da se osim obitelji ne bih mogla odreći glazbe ali ni rada. Volim posao kojim se bavim a zahvalna sam što ga mogu uskladiti s obitelji.

Pokazuju li sinovi sklonost prema glazbi?

Andrej više iskazuje sklonost arhitekturi i slikarstvu i sav je za sada u takvim vještinama, dok je Toma još sa tri godine na klaviru otkrio svoja dva tona. On pokazuje senzibilitet za glazbu i uvijek pronađe neke svoje pjesme koje „komponira“. Nedavno me je zaskočio pitanjem „… mama, da li tebi u glavi nešto svira? Meni svira…“ . Otpjevušio mi je to svoje „sviranje“ i ja sam na osnovu toga napisala glazbeni uradak.

Što biste napisali o Novom Zagrebu gdje živite? Koji su mu prioriteti?

Zagrebački velesajam koji treba dobiti svoju funkcionalnost jer sada je „mrtav“ i to je velika šteta a svakako je Zagrebu dobrodošla i još (po)koja koncertna dvorana.