Društvo i dalje zanemaruje zlostavljanja nad ženama s invaliditetom

Društvo i dalje zanemaruje zlostavljanja nad ženama s invaliditetom

Situacija još više poražavajuća jer se u njihovim slučajevima pojavljuje veći broj počinitelja, nasilje duže traje, a nasilnici su poznate i nepoznate osobe

Poznato je da se nasilje više događa nad ženama nego muškarcima. Isto je tako poznato da nemamo ni približno dovoljan broj skloništa za žrtve, zakonodavstvo nam nerijetko štiti zlostavljača, a stav društva nakon prijave nasilja je pun osuda.
Stanje je puno alarmantnije kada je riječ o ženama s invaliditetom ili intelektualnim poteškoćama.

„Kod osoba s invaliditetom nasilje se ne smanjuje s povećanjem kronološke dobi. One su puno ovisnije o okolini, imaju tjelesne ili intelektualne poteškoće zbog čega se ne mogu obraniti, a često niti ne razumiju da se radi o nasilju. Uz to, imaju nisko samopoštovanje pa sve što im se događa smatraju normalnim“, kazala je Daniela Bratković, profesorica na Edukacijsko – rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu, na današnjoj sjednici Povjerenstva za ravnopravnost spolova Grada Zagreba.

Iako žele pomoći, roditelji i zdravstveni stručnjaci su previše usmjereni na liječenje, rehabilitaciju i obrazovanje, pa se zanemaruje socijalni razvoj osoba s invaliditetom, no izrazito je važno da se i oni što više osamostale i ostvare odnose s ljudima.

„Najviše se zlostavljanja događa unutar obitelji, a u Hrvatskoj nemamo niti jedno sklonište za žrtve za žene s invaliditetom ili intelektualnim poteškoćama“, naglasila je Bratković.

Ne vodi se posebna evidencija o nasilju nad ženama s poteškoćama, no broj sigurno nije zanemariv s obzirom da se pretpostavlja da je 21 % žena doživjelo nasilje u obitelji, a njih 17 % je doživjelo silovanje ili pokušaj istoga, a čak je 40 posto veća vjerojatnost da će žena s invaliditetom doživjeti nasilje u odnosu na one koje to nisu.

„Kao društvo se suočavamo s problemima neuvažavanja ljudskih potreba osoba s invaliditetom i intelektualnim poteškoćama, potrebom za ljubavlju, socijalnim kontaktom i seksualnošću. Postoje stereotipi prema kojim ih vidimo kako vječitu djecu, a njihova seksualnost nam je neprihvatljiva“, dodala je Bratković.

“Idealne žrtve“

Kod takvih je osoba situacija još više poražavajuća jer se u njihovim slučajevima pojavljuje veći broj počinitelja, nasilje duže traje, a nasilnici su poznate i nepoznate osobe, poput primjerice zdravstvenih radnika.

„Oni su nažalost idealne žrtve“, kazala je dr. sc Maja Mamula dodavši kako se nasilje ne prijavljuje zbog već poznatih razloga, poput straha i neinformiranosti, ali i specifičnih kao što su fizičke barijere.

„Ne postoji zemlja bez nasilja nad ženama, ali se one razlikuju po načinu zaštite, mehanizmima i zakonodavstvu države, te stavu društva prema zlostavljanju“, kazala je Mamula naglasivši kako je većina nasilja i dalje neprijavljena pa nije poznat podatak o točnoj rasprostranjenosti.

Članice Povjerenstva za ravnopravnost spolova složile se da je ženama s invaliditetom još teže reagirati kad se dogodi nasilje, a da bi se to promijenilo moramo krenuti od stava društva prema takvim osobama putem edukacije i uspostavljanja kontakta, a zatim uređivanja mehanizma socijalne i državne zaštite.

 

I. Conjar