Drugo lice ravnopravnosti spolova

Drugo lice ravnopravnosti spolova

Dosta se priča o zastranjenjima ondašnjeg društva, no samo zato što se ne vide zastranjenja ovog današnjeg. U doba postmodernizma, kada sve postaje proizvoljno, proizvoljne postaju i uloge žena i muškaraca pa tradicionalne uloge muškaraca i žena sve više blijede. No je li baš tako?

dr. sc. Nenad Raos

Nenad Raos

»Teško da ćemo s tvojom asistentskom plaćom moći živjeti«, reče novopečena supruga svome mužu, njemačkom kemičaru Wilhelmu Ostwaldu. I što se dogodilo? Rečeni je kemičar (koji je radio u Rigi) do podneva predavao kemiju u gimnaziji, a potom je išao zaslužiti drugu plaću na fakultetu. Večernje i noćne sate je pak provodio pišući udžbenik iz kemije.

Ova nam zgoda iz 19. stoljeća, iz biografije nobelovca i jednog od triju otaca fizičke kemije, zorno pokazuje kako se nekoć živjelo. Moj je djed uzdržavao ženu, dvoje djece i još svoju obudovjelu majku. August Šenoa nije bio sudac, gradski vijećnik, a potom gradonačelnik zato da bi pokazivao perje nego da bi mogao uzdržavati šestoro djece – a romane je pisao u noćnim satima. Mnogo se piše kako je ženama bilo teško, a pritom se zaboravlja da ni muškarcima nije bilo lakše. Trudnoće su bile rizične, mnogo je žena umiralo pri porodu. To je točno. No točno je da je smrtnost mornara, muškaraca dakako, pri putu do »Zapadnih Indija« i natrag, bila trideset posto. Očekivani životni vijek mornara, vojnika ili radnika nije prelazio 45 godina. Oni koji nisu živjeli od svoga rada živjeli su mnogo bolje i mnogo dulje, razumije se. No i njihove su žene dijelile s njima sretne dane, jer su imale kuharice i sobarice, a brigu za djecu prepuštale su dojiljama, dadiljama, guvernantama i kućnim učiteljima (odgajateljima).

Dosta se zna pričati o zastranjenjima ondašnjeg društva, no samo zato što se ne vide zastranjenja ovog današnjeg. U doba postmodernizma, kada sve postaje proizvoljno, proizvoljne postaju i uloge žena i muškaraca. Muškarac prestaje biti glava obitelji, nego postaje njezin ravnopravan član. Tradicionalne uloge muškaraca i žena sve više blijede. No je li baš tako?

Što nam govori biologija?

Patrijarhalno društvo, tradicionalna uloga muškarca u obitelji nisu relikt prošlosti nego biološka datost. Ne, nisam zatucan – samo znam biologiju. Da se muškarci tjelesno razlikuju od žena, to svatko (valjda) vidi. Muškarci su viši, teži, imaju više mišićnog tkiva. Biološka funkcija toga je očita: muškarac je onaj koji štiti obitelj, ženu i djecu. On je vanjska strana obitelji. Žena je pak ona unutrašnja. Žena drži tri ugla kuće, kaže poslovica – ali na muževim leđima kuća leži.

Ta biološka datost starija je od 400 tisuća godina, koliko postoji ljudska vrsta. Stara je, da pravo kažemo, sedamdeset milijuna godina, od doba kada su se u razdoblju krede pojavili prvi sisavci. Mužjaci sisavaca jači su od ženki, upravo zato što im je biološka uloga štititi potomstvo. Briga za potomstvo kod ljudske vrste još je izraženija zbog duljeg razvoja potomka, uvjetovanog razvojem mozga. I sada bismo tu biološku datost htjeli jednom zauvijek izbrisati zbog toga što su »svi ljudi stvoreni jednaki«.

Da se razumijemo: ne smatram žene ni u kojem pogledu inferiornima muškarcima. Dapače, smatram ih boljom polovicom čovječanstva. No to opet ne znači da se ovakvim stavom mogu izbrisati biološke činjenice. Ne mogu društvene konvencije biti jače od prirodnih zakona.

Žene si nisu olakšale život

Koje su posljedice toga da se brišu razlika između muškaraca i žena? Paradoksalno, ali istinito: žene se nisu izborile za veća prava nego za veće dužnosti. Nisu olakšale život sebi nego muškarcima s kojima žive.

Budimo do kraja jasni. Što je žena dobila time što više nije domaćica nego samo još jedna osoba u borbi za egzistenciju? Dobila je to da će teško dobiti posao ako još nije rodila, a ako rodi lako će ga izgubiti. Koliko god to nečovječno zvučalo, zašto bi poslodavac uzdržavao tuđu djecu, djecu svojih namještenica? Zar briga za djecu nije briga roditelja? Zar to dijete nema oca čija je dužnost da ga uzdržava (radeći u poduzeću), dok se žena, majka za njega brine kod kuće?

Ako tako postavimo stvari dolazimo do tradicionalne obitelji – a to nećemo. Umjesto toga imamo ženu rastrgranu između posla i obitelji, koja se brine o svemu. Suprug se pak ne brine ni o čemu. I sad je zalud govoriti da bi se uloge mogle promijeniti ili zaduženja podijeliti. Ne može se shvatiti kao obaveza nešto što nije jasno određeno. Bračni se drugovi trebaju brinuti za djecu i prihod obitelji. To može značiti da se žena brine i za jedno i za drugo, a muž ni za jedno ni za drugo. Umjesto da se ženi olakša život, muževe se uči neodgovornosti. Nekoć se mladić nije mogao oženiti ako budućem tastu nije mogao dokazati da je sposoban uzdržavati obitelj. Danas on, muškarac, počesto ne može uzdržavati ni sam sebe, pa pada na teret svoje žene ili na leđa svojih ili njezinih roditelja.

Ljudi mogu živjeti ovako ili onako, s kim hoće i koliko hoće, mogu biti ove ili one seksualne sklonosti i orijentacije, ovoga ili onoga »roda« – sve dok ne dođemo do pitanja rađanja i podizanja djece. Tek onda u prvi plan dolazi biologija, kao krajnja prirodna nužnost. (Iz razumijevanja ovog posljednjeg lako ćemo doći do odgovora na pitanje zašto u Hrvatskoj, kao uostalom u svim liberalnim društvima natalitet pada).