Druga strana političkog morala

Druga strana političkog morala

Američki predsjednik Bill Clinton i njegova tajnica Monica Lewinsky 1987. godine (Foto: https://clinton.presidentiallibraries.us/items/show/47839)

Je li strašno što generali mogu po volji ubijati svoje žene, ili je strašno to što su američkog predsjednika sveli na maloljetnu osobu, na dijete o čijem lijepom ponašanju, poput roditelja, brinu svi američki građani?

dr. sc. Nenad Raos

Nenad Raos

Priču o Billu Clintonu i Monici Lewinsky svi znamo: zbog seksa u Bijeloj kući, u svom uredu, američki je predsjednik morao dati ostavku.

Priču o ruskom generalu koji je za Drugog svjetskog rata ubio svoju ženu ne zna nitko, pa i ja se više ne sjećam njegova imena, pa ni knjige u kojoj sam o njemu čitao. Dakle, vrati se general s bojišnice kući, a žena mu skuhala boršč. On stade jesti, no nekako mu nije prijalo, pa počne grditi ženu da ne zna kuhati. Ona umjesto da odšuti, ili ga umiri lijepom riječi, vrati mu milo za drago – i preko toga. „Ti durak“, reče mu. Ti si glupan. Njemu pade mrak na oči, pa je udari šakom, a ona pade mrtva. Posljedica? Uzeše ga na disciplinski, pa mu rekoše da to neće samo tako proći. U vojnu će mu karakteristiku upisati da je ubio ženu, da ga to prati do kraja karijere. I to je sve.

Strašno!

Što je strašno, prva ili druga priča? Je li strašno što generali mogu po volji ubijati svoje žene, ili je strašno to što su američkog predsjednika sveli na maloljetnu osobu, na dijete o čijem lijepom ponašanju, poput roditelja, brinu svi američki građani?

Slučaj sovjetskog generala

Pogledajmo prvo slučaj ruskog generala. Čovjek je došao s bojišnice nakon što se nagledao krvi, s glavom, štono se kaže, u torbi, jer u Staljinovoj Rusiji nije trebalo mnogo da se vojskovođu proglasi saboterom i stavi pred streljački stroj. I onda dođe kući, nađe ženu koja nije vidjela ni „u“ od užasa rata, koja lijepo živi od njegove plaće i sve što se od nje očekuje je da mužu skuha dobar ručak. No i bez takvog razmatranja jasno je da je general bolovao od PTSP-a (bolest koju u Staljinovoj Rusiji nisu ni poznavali ni priznavali).

Ne pada mi na pamet da branim ruskog generala od krivične odgovornosti, jer iako je bio smanjeno uračunjiv nije bio sasvim neuračunjiv, a osim toga o stanju svijesti pri počinjenju kaznenog dijela ne odlučujem ja nego sud i to na temelju nalaza sudskog vještaka. Hoću reći nešto drugo: je li veća društvena šteta što je general izbjegao suđenje ili bi veća šteta bila da su ga pritvorili i osudili, a bitka koju je vodio bila zbog njegova izostanka izgubljena? Je li vredniji život generalove supruge ili život njegovih vojnika?

Riječ je tu, da ne držim čitatelja dalje u (moralnoj) dilemi, o dva morala. Jedan je prirodni, seljački, zdravorazumski. Njega je kodirao Aristotel. Drugi je protestantski, građanski, malograđanski, strogi, bigotni. Njega je kodirao Immanuel Kant.

Dužnost i moral

Što kaže Aristotel? Kaže da ne može biti dobro ono što rađa lošim posljedicama, čak i ako su namjere dobre. („Put do pakla popločan je dobrim namjerama“, kaže se.) Drugi se moral temelji na ispunjavanju dužnosti, strogom poštivanju zakona i pridržavanju društvenih normi bez obzira na posljedice. „Dužnost i obvezatnost su nazivi kojima jedino moramo nazivati svoj odnos prema moralnom zakonu“, kaže Kant te nastavlja kako se ne može smatrati moralnim ako netko nekom pomaže iz dobrote i suosjećanja – to mora činiti iz osjećaja dužnosti (da bi bio moralan).

Immanuel Kant

No tko određuje što jest, a što nije dužnost? Tko određuje što se pristoji, a što ne? I konačno, što se pristoji? Danas će, povodeći se za Kantovom etikom, dati ostavku političar zato što je rekao nešto protiv homoseksualaca, baš kao što je prije pola stoljeća morao dati ostavku zato što je bio homoseksualac. Clintona su njegovi protivnici smijenili s predsjedničkoga mjesta zbog neprimjerenog spolnog ponašanja, baš kao što se Hitler riješio svoga glavnog takmaca (i njegovih pristaša) zbog homoseksualizma.

Adolf Hitler salutira SS postrojbama na paradi u Nürnbergu, dok ispred njega stoji vođa SS-a H.Himmler

Čitatelj će sada reći da se ne može uspoređivati ostavka predsjednika nakon provedene parnice s ubijanjem političkih protivnika na kućnom pragu („noć dugih noževa“). No razlika je samo u stupnju. I jedni i drugi su koristili moralne uzuse društva u političke svrhe. I jedni i drugi su iskoristili slabost protivnika u privatnom životu, ne u javnom, političkom djelovanju te su, pozivajući se na moral, učinili društvenu štetu.              

Pristalice građanskog morala će u njegovu obranu odgovoriti da je poštivanje zakona važnije od moguće društvene štete. Budemo li gledali samo na društvenu korist, nećemo samo rušiti autoritet zakona nego i odbaciti načelo jednakosti pred zakonom. Jer će moćni i utjecajni smjeti raditi što hoće. No ni pridržavanje zakona ne vodi uvijek na dobro.

Ratni zločinac Eichmann kao provoditelj važećih (rasnih) zakona

Uzmimo slučaj Adolfa Eichmanna. Što je on radio? Provodio je zakone svoje domovine i naređenja (Führerbefehl) njegova legalno izabranog kancelara (što je taj poslije prigrlio više vlasti nego što mu po ustavu pripada druga je stvar). Jesu li u Njemačkoj vrijedili rasni zakoni? Jesu. Je li Eichmann radio prema uputama za provođenje tih zakona? Jest. Zar i mi ne očekujemo i ne tražimo od činovnika, liječnika, pa čak i sudaca da rade protiv svoje savjesti, samo ako se pridržavaju zakona? Lijepo bi to bilo da ne možete dobiti dokument u općini jer se činovnik, koji ga treba izdati, ne slaže s novim zakonskim odredbama.

A. Eichmann tijekom suđenja u Jeruzalemu 1961. g. (Izvor: Tiskovni ured izraelske vlade, javna domena, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=17872972)

No nije samo Eichmann bio takav. Bez takvih, i to većine takvih ljudi u njemačkom narodu Hitlerov se politički sustav ne bi mogao održati. Upravo čitam autobiografski roman jednog njemačkog vojnika (Andreasa Engermanna) koji opisuje raspoloženje u vojsci neposredno prije napada na Poljsku. „Hoćeš li ti nešto dobiti od napada na Poljsku?“, pita vojnik svoga druga, a potom sam odgovara: „Ja neću dobiti ništa. No dakle.“ No taj „no dakle“ (na also) vodi do zaključka da treba, budući da je cilj postavljen, učiniti sve kako bi se on ostvario. „Kad već moram tu biti“, govorio je sebi autor knjige, „onda ću se potruditi da budem što bolji.“ Bez obzira što je cilj besmislen, nečovječan, zločinački.

Na kraju se čitatelj pita: što ja to zagovaram? Zagovaram li nepoštivanje zakona ili fašizam? Ne, nego samo ukazujem na to da čovjek ima svoju pamet i svoju savjest, pa može procijeniti smisao zakona i moralnih odredbi. I vidjeti pozadinu moraliziranja u politici, koje u Lijepoj Našoj dobiva sve više maha. Tko, kako i koliko može to vidjeti i uvidjeti drugo je pitanje.