Drago Diklić: Zagreb je izgubio onu uljuđenu gospodsku notu

Drago Diklić: Zagreb je izgubio onu uljuđenu gospodsku notu

»Četrnaest sam godina bio direktor Zagrebačkog festivala i trudio se da u ovom našem lepom gradu zažive i pjevaju se njemu posvećene pjesme. Na festivalu je uvijek bila jedna večer posvećena samo Zagrebu. Ova mlađa generacija predvodnika o tome ne razmišlja…«

Razgovarala: Snježana Kratz
Naslovna fotografija: Jazz.hr

O Trnju u kojem je odrastao i švercao se na skeli ZG-magazinu priča poznati Zagrepčanin Drago Diklić, pjevač, glazbenik, skladatelj i dirigent. Kao predsjednik Društva Zagrepčana Kerempuh otkriva što sve njihovi članovi moraju poštivati te kako Zagrebu vratiti negdašnji štih.

»Sve potiče od kućnog odgoja. Mi kao Zagrepčani to smo gajili, ali treba činiti napore i dalje, ponajprije da se zadrže lijepe geste«.

drago_diklic_retro

Drago Diklić na vrhuncu popularnosti

Zašto volite Zagreb?

Zato jer je to meni najljepši i najdraži grad,  iako sam rođen u Sinju. Odrastao sam, naime na Trnju, u Paromlinskoj ulici još dok Ulica grada Vukovara nije ni bila cesta. Nekada se ona zvala Varaždinska cesta, u vrijeme dok tamo nije bilo ni tramvaja, već običan makadamski put. Tek su godinama kasnije tamo zaživjele granitne kocke. Bilo je to vrijeme kada se skelom, preko Save odlazilo u Veliku Goricu.

Gdje je bila ta skela?

Kod mosta koji ide od spomenika Većeslavu Holjevcu prema Novom Zagrebu. Na tom se mjestu i danas vide ostaci nekadašnjeg betonskog pristaništa. Kada prolazim tom trasom nerijetko se prisjetim tog vremena. Često smo se kao djeca švercali na skeli pa nas je skelar znal poterat s nje.

Pa gdje ste mogli otići sa skele?

Skočiti u Savu i plivati!

Skela se plaćala?

Da, no ne sjećam se koliko, ali njome su se prevozili konji, kola, naravno i putnici. To je bilo vrijeme kada je onaj tko je imao bicikl bio itekako napredan. Često su Zagrepčani odlazili u Veliku Goricu koja je bila selo, odnosno periferija kao i moje Trnje. To je nekada bila daleka periferija Zagreba isto kao i Trešnjevka.

Trnje je bilo…

Kvart malih kućica, nije ih bilo velikih.

A kakvi su bili zagrebački fakini?

O, njih je svakako bilo! Trnjane su dečki iz centra Zagreba zvali »trnjanski fakini«, a mi njih »gradski štakori«.

Koji su putovi vodili do grada?

Pa išao je, među ostalim, jedan preko Glavnog kolodvora od glavne pošte prema Trnjanskoj cesti.

Jeste li i danas u Trnju?

Jesam, živim u svom starom kvartu – Trnjanskoj Savici, blizu nasipa.

Aktivno živite?

Uvijek treba biti aktivan i fizički i mentalno.

drago_diklic_sesirVi to jeste, igrate bridž, predsjednik ste Društva Zagrepčana »Kerempuh«…

Kada ste već spomenuli bridž, volio bih reći kako je to zaista zahvalna igra za aktivaciju mozga. Kažu da je učenje stranih jezika u tom smislu na prvom, a igranje bridža na drugom mjestu. Ja sam ga počeo relativno kasno igrati jer zahtijeva puno igračkog iskustva, ali dobro je da u klubu imamo kvalitetnih mladih snaga. Bridž je uz šah postao priznat i kao sport pa će natjecatelji na predstojećoj nam Univerzijadi i u njima odmjeravati snage.

Što je to zanimljivo u bridžu?

Daje mogućnost i zadovoljstvo da provjerite koliko ste živčani odnosno strpljivi. Traži htijenje, borbenost, samokontrolu, brzinu, odlučivanje, pobjednički mentalitet, prilagodbu na promjenu… Kada igrate bridž izvan svega ste.

Predsjednik ste Zagrebačkog bridž Saveza odnosno u Nadzornom ste odboru onog Hrvatskog?

Da.

Recite nam kao osnivač Društva Zagrepčana »Kerempuh« koliko je ovaj grad još »zagrebački« i ui kojoj se mjeri održao lijepi nam »kaj«?

Nažalost, sve je manje pravih Zagrepčana, a mnogi koji dolaze u njega onaj naš zagrebački ni ne znaju. U našim društvima, pri tom mislim na Kerempuh i neka druga, se zadržal taj naš kaj iako zagrebački govor nije teško naučiti, ali njega najprije trebaš zavoljeti i u srcu imati.

Što Društvo nudi i gdje mu je sjedište?

O, lijepih stvari! Petkom primjerice organiziramo druženja uz evergrine i popularni džez uz koji se može i zaplesati. Subotom imamo partije belota od 17 sati. Organiziramo i turnire, pa tu je igranje bridža, kazališna uprizorenja … Sjedište nam je u Ilici 48 i svaki je dan tamo netko od 17 sati nadalje izuzev nedjelje.

Kako se može postati članom Društva?

Uvjet je da za učlanjenje bilježite najmanje deset godina življenja u Zagrebu, bez obzira gdje ste se rodili jer roditelje i mjesto rođenja čovjek ne bira. Tako da nismo u tom smislu isključivi. Valja se pridržavati i našeg Statuta i Kodeksa, uključujući i lijepo ponašanje bez velikih prostačenja. Nekada vam, doduše izleti, ali mislim na jedan lijepi uljuđeni i kulturni zagrebački govor i ponašanje.

Uključuje li to i »ljubim ruke milostiva«?

Ah, toga više nema, ali kisdihant (ljubim ruke) je nekada bio prepoznatljiv izričaj u Zagrebu. Još se zadržalo ponešto ono, prosim lepo.

A lijepi nam kaj?

Pa ima ga još (po)negdje u lokalnim birtijama, na Trnju, Trešnjevci…

A kavalira? Njih, čini se više nema.

Trnjani su nekada bili poznati po kavalirštini, nemalo prema damama i općenito nježnijem spolu. Danas je situacija takva, da baš taj nježniji spol nažalost često psuje i ponaša se gore od kočijaša. To se nekada nije moglo dogoditi.

drago_diklic_kaubojA kada je riječ o glazbi?

To je posebna priča. U Zagreb su došle čudne skupine ljudi sa navikama katastrofalne narodnjačke muzike i »arlaukanjima« koja ne mogu razumjeti. Nemam ništa protiv, nek svak sluša što mu odgovara, ali to nije moj i nekadašnji Zagreb. Zagreb je na žalost, izgubio onu uljuđenu gospodsku notu!

Koja prvenstveno potječe od kućnog odgoja.

Sve potiče od njega. Mi kao Zagrepčani to smo gajili, ali treba činiti napore i dalje, ponajprije da se zadrže lijepe geste. Pa nekada se nije moglo dogoditi da se bavite pjevanjem ako nije bilo u duhu jezika! Niste uopće mogli krenuti snimati ako niste poradili na naglasku i sl. Pjesme koje se danas rade meni su nezamislive. Pa kako da profesori u školi tumače djeci hrvatski jezik ako njihovi glazbeni uzori pjevaju – tak kak pjevaju! To se pušta na radiju i televiziji, a sve zapravo uz zeleno svjetlo urednika koji su onda i sami takvi. Nekada nisi mogao početi pjevati ako pjevanje nije bilo u duhu jezika – standardnog.

Vi ste glazbenu karijeru započeli s…

Violinom. Na mom je maturalnom svirao ansambl…

Kakvu glazbu?

Pop jazz, evergine, odnosno »diksilend«.

Koji su pjevači tada bili aktivni na estradnoj sceni?

Na pamet mi pada Stjepan Jimmy Stanić.

Kako je općenito Zagreb tada stajao s glazbenom scenom?

Ako vam kažem da je imao 28 plesnjaka i 14 noćnih klubova u kojima su svirali živi orkestri i to ne samo s jednim muzičarem, već najmanje tri… Svirale su se osim pop jazza i starogradske pjesme, sevdalinke… Bilo je noćnih klubova u kojima su nastupali i žongleri, bilo je i onih koji su imali striptiz točke.

Bila je bogata ponuda, bolja nego danas?

Danas nema noćnih klubova u onom smislu jer samo imate tutnjavu DJ-a. Nemate lokala u Zagrebu gdje bi mogla otići srednja generacija na živu glazbu. Nemate gdje izaći sa suprugom, sjesti i popiti nešto i uživati.

A da poslije niste izmrcvareni i ne možete doći k sebi?

Baš tako!

Nekada je Gradska kavana nudila ponešto od toga. Preuređena je, ali izgubila je negdašnji štih, čini mi se?

Ona je posebna priča. Bila je pojam i kada je o našem zagrebačkom govoru riječ. U Gradskoj su kavani bila dva orkestra – jedan dolje u Gradskom podrumu, a drugi na višem nivou. Pedesetih je godina na tadašnjem Trgu Republike, u krugu bilo osam živih orkestara. Grill bar je imao svoj orkestar kao i poznati Lovački rog negdašnji Jägerhorn u Ilici, pa Ritz bar na početku Petrinjske je isto »živo« svirao, no danas kao takav ne postoji. Žalosti me da su danas našem dragom Zagrebu atrakcija trube Dragačeva, a čovjek ne bi ništa ni rekel da su to oni pravi muzičari iz Dragačeva koji stvarno znaju svirati.

Svojedobno ste televizijskim, odnosno radijskim čelnicima predlagali zaživljavanje Radio Evergreena?

Bila je to ideja koja nije realizirana. Bilo bi lijepo, mislio sam, da Zagreb kao i druge metropole Europe ima jednu takvu stanicu na kojoj bi se slušali popularni zabavni »klasici« ili glazba s potpisom. Nije zaživjelo jer očigledno se vremenom mijenja(o) i glazbeni ukus urednika. Vjerujem da bi to bila slušana glazba jer ona ima itekako svojih poklonika kojima kao takva nije dostupna.

Slušali bi je i oni mlađi?

Da, jer ima i te publike, na sreću.

Zagreb je izgubio i svoje kavane uključujući i preostalu Gradsku.

Ona više nema onaj austrougraski štih, danas je taj prostor sasvim nešto drugo. Nema više u Zagrebu pravih kavana kakve su bile Korzo, Medulić, Gradski podrum, pa prvi kafić Mocca na čijem je mjestu danas pizzerija. Ona je svakako svrsishodna, ali mislim da je kultnu Moccu na prostoru Trga bana Jelačića trebalo zadržati, dotirati joj možda rad i sl. Još se nekako drži glasoviti Charlie, ali prostora sa negdašnjim zagrebačkim štihom nažalost nema.

Mislite gdje bi se slušao Zvonko Špišić, Viki Glovacki i vaše, odnosno baš zagrebačke pjesme?

Upravo tako! Danas vladaju razglasi s puno decibela. Nemamo nešto poput Beča, gdje kada dođete u prostor kavane osvježi vas živa glazba i opuštajući ugođaj koji stvara. Najlakše je ambijent uljuđene kavane zatvoriti i otvoriti pizzeriju. Zagrebu danas nedostaje duh kulture koji je nekada imao, a treba mu to jer postao je gotovo milijunski grad.

Je li mu ostao bar Zagrebački festival?

Kak se uzme. Četrnaest sam godina bio njegov direktor i trudio se da u ovom našem lepom gradu zažive i pjevaju se njemu posvećene pjesme. Na festivalu je uvijek bila jedna večer posvećena samo Zagrebu. Ova mlađa generacija predvodnika o tome ne razmišlja.

Mislite – danas nema pjesama bez »ah« i »oh« te sličnih uzdisanja…

Pa da. Kažu danas da su takve pjesme hitovi, a ja velim da su za hititi. Ne čuju se ni one kultne »Zagreb, Zagreb«, »Zagreb je najljepši grad«… Šteta, jer bilo bi dobro i osobno bih volio da se u Zagrebu ponovno iznjedri negdašnji ugođaj.

Dobro, stvorit će se s predstojećom Univerzijadom.

Bit će to lijepo događanje koje podupire i naš Zagrebački bridž savez. Grad će se svakako oplemeniti mladim ljudima koji će stići iz cijelog svijeta i dati mu posebnu notu. Modernu i punu mladosti.