Dr. Marinko Rade: “Sistem bi trebao više podržavati individualce jer oni stvaraju bolju Hrvatsku”

Dr. Marinko Rade: “Sistem bi trebao više podržavati individualce jer oni stvaraju bolju Hrvatsku”

»Imamo sposobnih, ali je pitanje hoće li mladi ljudi moći izražavati svoj potencijal kod kuće ili će morati otići. Odgovorno tvrdim da ima mladih ljudi koji žele raditi i to dugo, intenzivno i motivirano, ali im moramo dati šansu. Pa i ako ne ide – nema veze, imali su šansu i bit će zahvalni«

Razgovarala: Snježana Kratz

Ravnatelj rovinjske Bolnice za ortopediju i rehabilitaciju »Prim. dr. Martin Horvat«, dr. sc. Marinko Rade, doc. dobio je prestižno priznanje specijaliziranog američkog časopisa Spine koji ga je proglasio za najboljeg mladog znanstvenika u svijetu na području patologije kralježnice. No uspjeh je tim značajniji išto je Spine je to učinio već dvaput, čime je Rade postao jedina osoba kojoj je to do sad uspjelo. Ovaj perspektivni mladi liječnik i znanstvenik za ZG-magazin govori koliko je truda za to trebalo, što je konkretno njegovo istraživanje pokazalo, kao i s kakvim se problemima susreće u svom svakodnevnom znanstvenom, ali i menadžerskom radu. Oktriva nam i zašto voli Zagreb, ali što mu se u njemu ne sviđa.

Zašto volite Zagreb?

Zagreb je fantastična sredina s međunarodnim duhom koja se razvila u glavnom gradu. Pun je života i događanja, oplemenjen mlađim i starijim generacijama koje žive u predivnoj sinergiji. Odgovorno tvrdim, a neka se moji Primorci ne ljute, Zagreb ima najbolju kulinarsku scenu u Hrvatskoj, jer svega se tu dobroga može pojesti, i to po prihvatljivim cijenama. Kadgod se zrakoplovom vraćam kući, moja je prva dodirna točka s rodnim krajem bila zračna luka Zagreb. Tako sam, na svojevrstan način i Zagreb počeo povezivati sa svojim domom. Naravno, i djevojka mi je u Zagrebu, pa i zato ne smijem reći ništa protiv našeg glavnog grada.

Što vam se u Zagrebu možebitno ne sviđa?

Imate veliki problem sa prometnim gužvama.

Gdje ste doktore rođeni, odrastali i kakvo vam je bilo djetinjstvo?

Rođen sam u Ljubljani, a odrastao u Rovinju. Kada se prisjetim, predivno je bilo odrasti uz more, igrati se po plažama, parkovima, ali i po turističkim naseljima tijekom zimskih mjeseci. Nikada neću zaboraviti kako smo se, mi djeca, znali zabavljati biciklima vozeći se po praznim bazenima. Neću zaboraviti ni kako je bilo lijepo skakati s kamena na kamen i natjecati se s prijateljima tko će duže, brže pa i luđe doskočiti, a da ne padne u more. A pasti u more po zimi, značilo je da ćete biti mokri cijelo popodne! Ni to nije bio baš neki problem, ali takvi niste smjeli doći doma i priznati da ste pali u more, jer mama bi se itekako (na)ljutila.

Gdje ste studirali i kako su vam tekli školski i studentski dani?

Studirao sam najprije u Padovi, pa u Londonu i na koncu sam završio u Finskoj, gdje sam doktorirao kliničku medicinu i stekao post doktorat iz nje. Iskreno, od svih gradova u kojima sam živio, samo mi je Finska ostala u srcu. Italiju poznajem još od djetinjstva, London mi je definitivno bio prevelik grad za nekoga tko potječe iz maloga grada na obali Jadrana kao što sam ja, ali Finska mi je bila idealna zemlja. Ljudi su tamo topli i iskreni. Ako im se ne sviđate, reći će vam to u lice, ali ako im se sviđate bit će vam vjerni prijatelji i to zauvijek. Stekao sam u tom okruženju velika prijateljstva.

Kada ste krenuli put znanstvenog rada?

Još u srednjoj školi imao sam vrhunske rezultate u fizici, ali nisam nikada previše razmišljao o tome. Tijekom magisterija znanosti ortopedske medicine u Londonu, (u)vidio sam sklonost prema istraživanju. Za izradu magistarskog rada morali smo tada osmisliti i izvesti istraživanje koje će dokazati nešto novo – princip, neočekivani rezultat ili teoriju koja će biti dovoljno vrijedna za objavu u recenziranom međunarodnom znanstvenom časopisu po izboru. Potonji se morao nalaziti i u njih »top 20« na svijetu, u svom području. Od petnaest studenata koji su bili prihvaćeni na magisteriju jedini sam uspio isprve ponuditi očekivane rezultate, iako se tome zaista nisam nadao. To više jer nisam bio najbolji student, a ni najmarljiviji. Tada sam shvatio da mi istraživanje leži pa sam se počeo zanimati za mogućnosti pohađanja doktorata znanosti.

Kako stoji znanost u Hrvatskoj i koliko se u nju ulaže?

Pa ako smijem uspoređivati sa Ujedinjenim kraljevstvom i Finskom – jako loše! Ulaže se za istraživanja beznačajan novac i – nažalost – negativni je trend očit. Ako se desi kakva inovacija ona je uglavnom plod bistrog i razboritog uma individualca koji se sam izborio za rezultat. Pozitivan je takav primjer Mate Rimac, s područja automobila. Imamo mi osim Rimca i manjih proizvođača, kao na primjer Mateja Grozdanovića koji je u drvnoj industriji. Sistem bi trebao više investirati i podržavati takve individualce, jer oni stvaraju novu i bolju Hrvatsku.

Koliko imamo »pametnih« glava , posebice mladih?

Puno. Smatram da imamo potencijala kao i sve ostale zemlje oko nas, ali pitanje je hoće li mladi ljudi moći izražavati svoj potencijal kod kuće ili će morati otići. Ponajprije kako bi dobili mogućnost preuzimanja odgovornosti i vodili vlastite laboratorije i znanstvene projekte. Odgovorno tvrdim da ima mladih ljudi koji žele raditi i to dugo, intenzivno i motivirano, ali im moramo dati šansu. Pa i ako ne ide – nema veze, imali su šansu i bit će zauvijek za to zahvalni.

Gdje po vama leži problem?

Nije slučajnost da velik broj hrvatskih istraživača bude uspješan čim se zaposle u inozemstvu. Mladim je istraživačima u Hrvatskoj vrlo teško, jer naša zemlja još uvijek nije spoznala važnost istraživanja i malo se u tom segmentu ulaže. Drugi je razlog koji koči istraživanja, konstantno opterećivanje što to ona u materijalnom smislu donose istraživaču ili državi koja ga financira. To nije pravovaljano razmišljanje. Pa evo, 1920–tih godina cijeli je svijet mislio kako u fizici nema više prostora za inovacije. Čak su se i studenti stimulirali da odustanu od fizike i upišu nešto drugo. A od tih godina naovamo, točnije od 1920. do 1950- tih, otkrili su se principi kvantne fizike i funkcioniranje svijeta na atomskoj razini. Sada se sva naša tehnologija, od pametnih telefona do satelita, bazira na principima otkrivenih u razdoblju kada svi su mislili da više ništa ne treba otkri(va)ti. Stvar je jednostavna: nikada ne znate što ćete otkriti i od toga dobiti, ali ako u to ne investirate ostat ćete u neizvjesnosti. Čini mi se da u Hrvatskoj postoji šansa da ostanemo u neizvjesnosti pa moramo našim istraživačima dati šansu – i to kod kuće!

Dobili ste svjetsko priznanje kao najbolji mladi znanstvenik na području patologije od Međunarodnog društva za istraživanje slabinske kralježnice, američkog znanstvenog časopisa Spine? O čemu je riječ?

Američki znanstveni časopis Spine, najutjecajniji je i najdugovječniji znanstveni časopis za dijagnostiku, konzervativno i kirurško liječenje patologije i deformiteta kralježnice. Proglasio me za najboljeg mladog svjetskog znanstvenika, a nagrada »Spine Young Investigator Award 2017«, uručena mi je tijekom godišnjega svjetskog skupa Međunarodnog društva za istraživanje slabinske kralježnice (International Society for the Study of Lumbar Spine) koji se održao u Ateni. Za sada sam jedini znanstvenik na svijetu koji je ovo posebno priznanje osvojio dva puta, što me neizmjerno obradovalo.

S dodjele nagrade u Ateni (dr. Marinko Rade drugi s desna)

Do kojih ste spoznaja došli i kakvo je općenito stanje kralježnice današnjih ljudi obzirom na sjedilački način života?

Riječ je o rezultatima istraživanja na području neuroradiologije u kojima je po prvi put predstavljena nova metoda. Naime, uz potonju se, ali i koristeći magnetsku rezonancu mogu mjeriti živčani pokreti unutar vertebralnog kanala. Kako je vertebralni kanal prevalentno i koštani, do 2014. kada sam po prvi put dobio svjetsku nagradu, nije postojao način da se pokreti živaca i leđne moždine izmjere, bez da se taj kanal otvori, odnosno pacijent operira. Od tada prijegorno smo u timu radili tri godine, putovao sam do Finske bezbroj puta, dizali smo se u pet sati ujutro kako bi održa(va)li sastanke putem Skype-a, a sve da bi analizirali dobivene podatke prije redovnog posla. U te tri godine uspjeli smo dokazati da se živci kreću vertebralnim kanalom, dokazali smo i da se ti pokreti mogu predvidjeti pa smo kreirali model koji sve to objašnjava. Ove smo godine uspjeli dokazati i da su u slučaju simptomatske hernijacije intervertebralnog diska (išijas)ovi živčani pokreti značajno ograničeni, te da je limitacija pokreta direktno u korelaciji sa magnitudom i lokalizacijom simptoma (bol).

To ukazuje na dvije stvari: da živčano klizanje ima protektivni efekt odnosno da terapije usmjerene na održavanje tog »klizanja« mogu imati značajan pozitivni efekt. Tako smo sada u stanju kreirati nove i učinkovitije terapije.

Pobolijevaju li sve mlađi?

Da, statistike pokazuju da se rupture intervertebralnog diska dešavaju u mlađoj populaciji od 20 do 35 godine. Moguće da je to zbog smanjenog kretanja jer naše je tijelo stvoreno za kretanje.

Evo doktore, novinari puno pišu i sjede, pa koji im je savjet za očuvati lokomotorni sustav zdravim, koliko je to moguće?

Kretanje je najbolja prevencija. Hodanje najmanje 5 km na dan pomaže krvožilnom i koštanom sustavu, a po zadnjim spoznajama čak je učinkovito i kod demencije. Nije to lijek za sve, ali hodite šetati sa prijateljima, roditeljima, partnerom, odmoći vam neće sigurno.

Ravnatelj ste rovinjske Bolnice za ortopediju i rehabilitaciju »Prim. dr. Martin Horvat«. Koliko brojite pacijenata s problemima takve vrste?

Mislite s problemima lokomotornog sustava?

Da.

Oko devedeset posto naših pacijenata dolazi zbog tih problema, a deset posto ih je s neurološkim.

Mogu li se kod vas pacijenti liječiti preko HZZO – a, ili ?

Naravno, u Bolnici za ortopediju i rehabilitaciju »Prim. dr. Martin Horvat« Rovinj možete se liječiti preko HZZO-a, ali i na privatnoj bazi. Sve su opcije dostupne i transparentne.

Djelujete u Finskoj?

Osim ravnateljskog mjesta u Rovinju, docent sam pri Katedri za anatomiju i neuroznanost Medicinskog fakulteta u Osijeku, te postdoktorski istraživač u Finskoj pri Sveučilišnoj bolnici Kuopio University Hospital. Tamo vodim i sve linije istraživanja po kojima smo i dobili svjetska priznanja.

Kako ste u radu zapravo došli do Finske?

Kada sam još 2011. godine tražio mogućnost pohađanja doktorata znanosti, dobio sam nekoliko ponuda za plaćeni doktorat u Londonu, ali nije mi odgovarao kao grad, jer kako sam već rekao, bio je prevelik za mene. Opredijelio sam se za Ghent i Finsku, jer me je moj budući mentor, prof. dr. sc. Olavi Airaksinen, jedan od poznatijih profesora fizikalne i rehabilitacijske medicine na svijetu, kontaktirao i nakon intervjua rekao: »Marinko, ako dođeš, omogućit ću ti da testiraš svoje teorije i ako se pokažu točnima, vodit ćeš nam liniju istraživanja«. Eto, čovjek kojega nisam nikada vidio u životu dao mi je šansu, i isplatilo se! Sada smo kućni prijatelji, čak sam na promociji svog doktorata nosio i njegovo odjelo u kojem se prije trideset godina vjenčao ali i doktorirao! Bila ja to za mene iznimna čast, jer i sam sam se u tom ozračju osjećao bitnim.

Dr. sc. Marinko Rade, doc., mentor prof. dr. Olavi Airaksinen i dr. Janne Pesonen

Kako ste došli do tamošnjeg kolege sa kojim dijelite priznanje?

Dr. Janne Pesonen je prije svega moj prijatelj i kolega s odjela u Sveučilišnoj bolnici u Finskoj, odnosno student na doktoratu kliničke medicine kojem sam ja (ko)mentor. U tom svojstvu zadatak mi je prenijeti mu znanje o istraživačkim metodologijama i pratiti njegov rad. Kako smo oboje dobitnici svjetske nagrade za najbolje mlade istraživače u području patologije kralježnice, mogu reći da je mentoriranje uspjelo.

Kako se, uz sav taj znanstveni rad opuštate? Uz knjigu, glazbu, šetnju?

Trening je moje najbolje opuštanje. Volim plivati na duge staze, roniti a i trenirati s prijateljima. Zdravo je, i uz svoje se prijatelje uspijevam isključiti iz dnevnih obaveza. Volim čitati knjige a najviše na plaži. Fasciniraju me knjige s tematikom astrofizike (Neil deGrasse Tyson je preporučljiv autor), a i one povijesne. Romane ne čitam jer mi brzo dosade.

S kojim se problemima susrećete u radu, kako u znanstvenom tako i menadžerskom?

Znanstveni dio obavljam većinom u Finskoj i jednim djelom u prestižnom King’s College of London. Poteškoće se javljaju samo oko potreba za putovanjem, ali jednom kada ste tamo, sve je riješeno i kako kažu oni ready to go. U menadžerskom djelu, kao ravnatelju bolnice, mogu reći da mi je najveći problem nedorečenost sustava. Zakoni nisu usklađeni, kao ni pravilnici sa zakonima, a vi ih kao takve morate poštivati (što je svakako ispravno). Ali kako poštivati pravilnik ako je u direktnom sukobu sa zakonom? Ili pak jedan zakon, ako je u direktnom sukobu u nekom članku, sa drugim zakonom? Ispada da je najbolje ništa ne raditi, pa ste sigurni da niste pogriješili. Ali ništa ne raditi nije izbor jer nisam toliko studirao da bih tako razmišljao.

Kako stojite bolničkom opremom? Je li stara? Treba li vam nova i kakve vrste?

Trebamo obnoviti cijelu bolnicu, pa i opremu. Kako bolnica već tri godine pozitivno posluje i stvara značajan financijski dobitak te nemamo dugova prema dobavljačima, počeli smo se zanavljati svojim novcem. Pomoći će nam u tome Istraska županija, kao i osnivač Grad Rovinj u svojstvu partnera. U sljedećih se pet godina u bolnici i oko nje planira 80 milijuna kuna investicija. Bit će to značajna obnova jer dobit ćemo suvremenu ustanovu za naše pacijente. Zaista se veselim tom nadolazećem periodu.

Koja vam je poruka mladima, uključujući i one znanstvenu?

Ako vjerujete u sebe i svoje ideje, onda to gurajte snažno prema naprijed. Pokušat će vas zaustaviti često puta, ali zapamtite da na kraju uz pametne pobjeđuju oni radišni i determinirani.

Ostavi komentar

*