Domaćom opremom protiv klimatskih promjena

Domaćom opremom protiv klimatskih promjena

U zadnjem broju »Privredni vjesnik« je objavio hvalospjev o domaćim tvrtkama Rasco, Stražaplastika i Tehnix. Apelira se, kada već imamo vrhunske domaće tehnologije da i kupujemo domaću opremu. Svaka odgovorna država i država koja ima obrazovane ministre (sve) strategije prilagođava mogućnostima svoje privrede, a kod nas domaći proizvodi ne prolaze ni kad su bolji i jeftiniji od uvoznih

dr. sc. Viktor Simončič

Tri puta vode do mudrosti: razmišljanje – ono je najplemenitije; odgoj – on je najlakši; i iskustvo – ono je najneugodnije. (Konfucije)

Viktor Simončič

Kako je jedna od mojim maksima i da »ne želim umrijeti od skromnosti, kada vidim u kakvom okruženju živim«, evo još jednog »ja-pa ja-kanja«. Godine 1991. imao sam osjećaj da bi Rio mogao biti dobra prilika za afirmaciju, tada u širim međunarodnim razmjerima, još neprepoznatljive Hrvatske. U ljeto 1991., uz nekoliko suradnika, Višnju, Lidiju, Tita, Tijanu, … počeli smo raditi na pripremi za sudjelovanje na konferenciji UN-a o održivom razvitku u Rio de Janeiru. Radili smo, pripremili izvještaje, vjerujući u čudo. Izgleda da nam je pomogla ona »ako nešto dovoljno jako želite, cijeli svemir se uroti da vam se želja ispuni« (Paulo Coelho). Tako smo 22. svibnja 1992. godine bili primljeni u članstvo UN-a, a desetak dana iza toga, predvođeni tadašnjim premijerom Franjom Gregurićem, sa svim potrebnim izvještajima, stotinama kilograma informacija o Hrvatskoj, eto nas u Rio de Janeiru gdje smo potpisali Konvenciju o zaštiti klime. (Društvo umanjenje vrijednosti – prvi dio, Str. 130 – 134).

Godine 1997. usvojen je Kyotski protokol. Do 2012. godine cilj je bio ostvariti smanjenje emisije stakleničkih plinova za 5 % u odnosu na emisije iz 1990. godine, a do 2020. godine za 20 %. S 24 500 000 tona ukupnih emisija stakleničkih plinova u 1990. godini, već 2014. godine, smanjili smo emisije na 16 300 000 tona ili za više od 30 %. Pariški klimatski sporazum iz 2015. predviđa smanjenje emisije za najmanje 40 % do 2030. godine. Mislim da smo već ove godine tu negdje.

Jedni smo od najboljih, a da nismo napravili ništa. Smanjenje emisija je isključivo rezultat gašenja industrije, pada poljoprivredne proizvodnje (s više od 60 000 proizvođača mlijeka spali smo na manje od 10 000, pa će krave uskoro postati zoološki eksponat), smanjenjem broja stanovnika…

Što će nam Niskougljična strategija?

Kada smo kao od šale postigli najstrože ciljeve u smanjenju emisija stakleničkih plinova, iskreno govoreći ne vidim što će nama Niskougljična strategija. U javnoj raspravi je nacrt tog dokumenta. Ne sudjelujem u njegovoj izradi jer godinama na slična savjetovanja nema odgovor, a kamo li da se usvoji neki prijedlog. Strategiju su radili stručnjaci različitih specijalnosti i struka, iz niza institucija i fakulteta te pojedinačni stručnjaci za sektor energetike, prometa, rudarsko-naftnog inženjerstva, poljoprivrede, ekonomije, sociologije, prava, tehnološkog razvoja… Neke poznajem i izuzetno ih cijenim po njihovom specijalističkom znanju. Među izrađivačima, međutim, nisam primijetio nikoga tko se razumije u poruke okolišnih EU politika, razvoj društva i principe održivog razvoja.

U respektabilnom broju suradnika su poznavaoci svih vrsta drveća, grmova, cvijeća i lišajeva, životinja, ali nijednog tko bi razumio, ma šta razumio, tko bi samo vidio šumu.

Kako baš ne razumijem kakav to gospodarski i okolišni doprinos imaju predložene mjere, kao na primjer »električni automobili«, kada je sve uvozno, pa čak i najveći udio potrebne električne energije, navodim dva prijedloga, koji uz smanjenje emisije stakleničkih plinova imaju korist i za džepove građana i za gospodarski rast.

Prva mjera u smanjenju klimatskih promjena trebala bi biti žbukanje na desetke tisuća, a vjerojatno i stotine tisuća malih kuća i kućica, kojima je u besparici crvena cigla dobila patinu starine. A nije da stanovnici tih kuća ne znaju da bi kuće trebalo ožbukati. Nije se imalo, a ima se svakim danom još manje. Naš pijesak, naše vapno, naša radna snaga s mort žlicom u našoj ruci, malo staklene vune i stiropora. Pa još da se daju poticaji, bez kamata, koje bi građani mogli vraćati iz manje potrošenih drva za loženje, eto održivog procvata. Jedino ako netko ne smatra mjeru žbukanja suvišnom, jer se iz skromnih kuća najviše iseljava.

Odvajanje otpada na izvoru kao nepotrebno opterećenje

Na području otpada u odnosu na 1990. godinu došlo je više nego do udvostručenja emisija stakleničkih plinova. Uskoro se može očekivati dodatno višeustručenje. Logično? Je! Kada kamion – smećar – skuplja otpad iz samo jedne posude potrebno mu je X vremena da se napuni. Kada se skuplja odvojeno u tri posude, onda u idealnom slučaju, kada su frakcije jednomjerno raspoređene treba tri puta toliko vremena. Ako se radi o popunjenosti posuda, kao što je to na primjer bilo do nedavno u Zagrebu, gdje je u posudi bilo samo malo više od 2 kg plastike, za to treba dobrih 40 – 50 puta više vremena.

Ni ovo nije dovoljan broj kanti

Samo za ilustraciju kako izgleda ruta kamiona – smećara u naselju s individualnim stanovanjem: na primjer na 2 km puta mora stati svakih 20 metara, znači 100 puta; 15 sekundi stoji i onda se nekih 20 – 30 sekundi utovara posuda pa odstoji još 10 sekundi da se posuda vrati pred kuću i onda krene dalje. Pri tome 5 sekundi ubrzava, 1 -2 sekunde vozi i onda 2 sekunde koči i stane. Po pravilu »π x palac« za ta dva kilometra potrebno je dobrih dva sata, po specifikaciji proizvođača za relativno nove kamione oko 35 litara goriva uz emisiju od nekih 90 kg CO2.

Za kamione koji su trenutno u pogonu, koji su stari i po desetak i više godina, potrošnja goriva i emisije su barem dvostruke. Uz 300 dana rada novog smećara po samo 8 sati, uz idealne uvjete, bez »uzbrdo niz brdo«, eto godišnje potrošnje od 42 000 litre dizela i godišnje emisije CO2 od nekih 100 tona. Kod odvojenog prikupljanja, treba barem 3 puta više. Naravno da bi sve trebalo vezati na količine skupljenog otpada. Trebalo bi uračunati i transport do mjesta oporabe. Od Dubrovnika, Visa ili Splita do Huma na Sutli sa staklom ili s papirom od Pule do Belišća. Kada bi se sve pomnožilo s brojem trenutnih kamiona i tome dodalo nove kamione koji će biti potrebni, bude li zakonodavac inzistirao na odvojenom sakupljanju na izvoru, iako zakonodavstvo EU ne razlikuje oporabljene količine ako se prikupe odvojeno na izvoru ili na sekundarnom mjestu, lako se može zaključiti da bi emisije iz sakupljanja otpada, trebalo i udvostručiti.

Inzistiranje na izdvajanju na izvoru i zabrana iskorištavanja ostatka otpada u energetske svrhe, opteretit će nacionalnu bilancu stakleničkih plinova (vjerujem) i za preko milijun nepotrebnih tona. U europskom sustavu trgovanja emisijskim jedinicama stakleničkih plinova trenutna cijena tone ugljičnog dioksida iznosi 7, 7 eura. Milijun nepotrebnih tona CO2, znači godišnje bacanje dobrih 60 milijuna kuna u vjetar.

Stručni diletantizam

Ono što zamjeram izrađivačima je upravo činjenica da ignoriraju mogućnost da se dio otpada, za kojeg nema mogućnosti materijalne oporabe, energetski iskoristi. Izrađivači citiraju EU dokument https://ec.europa.eu/transparency/regdoc/rep/1/2015/HR/1-2015-614-HR-F1-1.PDF u kojem piše: »Ako se ne može spriječiti nastanak otpada ili njegovo recikliranje, u većini slučajeva je bolje oporabiti njegovu energiju nego odložiti ga na odlagalište, i u smislu utjecaja na okoliš i u gospodarskom smislu. Stoga proizvodnja energije iz otpada može imati važnu ulogu pri stvaranju sinergija s energetskom i klimatskom politikom EU-a, ali se taj proces mora ravnati prema načelima EU-ove hijerarhije otpada. Komisija će ispitati kako se ta uloga može poboljšati, a da se pritom ne ugrozi povećanje stopa ponovne uporabe i recikliranja, te kako se optimalno mogu iskoristiti energetski potencijali. U tu svrhu Komisija će u okviru energetske unije prihvatiti inicijativu „proizvodnja energije iz otpada”«.

Svjedoci smo kako su okolišni fundamentalisti izbacili energetsko iskorištavanje otpada kao mogućnost. Jedini smo koji se tome protivimo, iako je to nezaobilazna mogućnost ako se želi spriječiti odlaganje i ako se želi biti na liniju EU politika. Kako je moguće da na to ne ukažu izrađivači? Boje li se ili ne znaju? Bilo što je od ovog dvoga strašno je. Prvo, inzistiranje na odvojenom sakupljanju na izvoru, a onda još zabrana da se ostatak koji se ne može materijalno iskoristi energetski, stručni je diletantizam. Politika na tome može inzistirati, ali stručnjaci na propuste protiv osnovnih prirodnih zakona moraju ukazivati. Okolišna ostavština ministra Dobrovića prihvaćena u nekompetentnoj struci kao dogma, uz čuđenje zašto ju ne mijenja ministar Ćorić, doći će na bolnu naplatu.

A tehnologiju da se iz jedne posude može doslovno izdvojiti sve što je korisno za materijalnu oporabu i iz preostalog otpada izradi alternativno gorivo proizvela je, vjerujem da danas kod nas to već svi znaju, tvrtka Tehnix iz Donjeg Kraljevca. U susjedstvu osim što znaju tamo to mogu i vidjeti. Odgovor na pitanje zašto se ta, trenutno tehnički i troškovno najbolja tehnologija ne primjenjuje i kod nas leži čini se prvenstveno u nekompetenciji onih koji odlučuju.

Kupujmo hrvatsko!

U zadnjem broju Privredni vjesnik (4008) je objavio prilog o tri proizvođača domaće opreme. O tvrtkama Rasco, Stražaplastika i Tehnix konačno je napisan zasluženi hvalospjev. Apelira se, kada već imamo vrhunske domaće tehnologije da i kupujemo domaću opremu. Mogli bi poštovati »kupujmo hrvatsko« ne samo kada se radi o kulenu, vrhnju i siru. Svaka država koja je odgovorna spram svojih građana daje prednost domaćim proizvodima. Kod nas se to ne daje niti kada je domaći proizvod bolji i jeftiniji od uvoznog. Svaka država koja ima obrazovane ministre (sve) strategije prilagođava mogućnostima svoje privrede.

Jedan od plakata HGK

Na sajmu u Münchenu sam vidio oglas kako njemačka Agencija za okoliš preporuča njemački kamion. Za EU novac je u Celju izgrađeno termoenergetsko postrojenje na gorivo iz otpada koje je proizvela tvrtka iz Slovenije. U Krškom je izgrađena, a u Mariboru se radi sortirnica za mješoviti otpad koja se proizvodi u Krškom. Kako bi se dala važnost »kupujmo slovensko« na potpisivanju ugovora u Mariboru je bio slovenski predsjednik, gospodin Pahor. Na jednom natječaju u susjednoj Bosni i Hercegovini je pisalo da se prednost daje domaćoj komponenti. Kada postoje pravila kojima se mora dati jednakost svima u nuđenju, zašto se kod nas natječaji pišu na način da u pravilu može sve, a ne može domaće.

Karikiram, ali znani su slučajevi da se raspiše natječaj za neki uređaj, pa se bez ikakvog tehničkog razloga, traži cijev promjera 80,1, a naš proizvođač proizvodi 80,2. I ode novac nekamo na Zapad. Kada bi ministri gospodarstva, financija, pa i sam premijer imali potrebno razumijevanje za održivi razvoj, a ne bi bilo zgorega da to razumije i neki od savjetnika Predsjednice, onda u okolišnoj hrvatskoj nabavi ne bi vrijedilo ono: No pasaran – hrvatsko je. Tada bi i nacionalni dohodak porastao. Tada bi i povrat novca koji uplaćujemo u EU imalo smisla, jer bi se kroz investicije u kojima sudjeluju domaće tvrtke lakše plaćala naknada koju uplaćujemo, a ne da naš EU novac samo proputuje do nas i vrati se, preko uvoza usluga i roba, u EU.

Ostavi komentar

*