Domaći stručni časopisi – iliti kako se baca novac u vjetar

Domaći stručni časopisi – iliti kako se baca novac u vjetar

(Foto: Facebook / Časopis Priroda)

Kad propadne 80 % stručnih časopisa u Hrvatskoj za ostalih će se 20 % već nekako pronaći novac. Na prvi pogled dobro – pa ipak nije. Neki časopisi imaju dugu tradiciju izlaženja, drugi imaju veliku domaću, treći veliku međunarodnu reputaciju, a četvrti ništa od toga. Ne može se sve trpati u isti koš. A kvalitetan znanstveni časopis promiče ugled zemlje baš kao i nogometna reprezentacija – uz neizmjerno manja ulaganja

dr. sc. Nenad Raos

Nenad Raos

Zamislite neku hipotetsku državu na nekom hipotetskom kontinentu koja je upala u novčanu krizu, naime u takvo ekonomsko stanje da joj prijeti opći bankrot, s inozemnim kreditima ili bez njih. Što da se radi? Treba povećati prihode države, tj. poreze i druge namete. Pa se donese zakon da se porez digne sa 15 na 20 posto, a kada se vidi da ni to ne pomaže, porez se diže na 25, 30… posto prihoda građana. Recept za uspjeh? Ne, recept za propast ili bolje reći revoluciju, jer – sjetimo se iz povijesti – sve su revolucije izbile onda kada je država iz nekog razloga (obično zbog rata) nametnula pučanstvu veća davanja nego što ih je ono moglo podnijeti.

Ovo sam elementarno ekonomsko-političko razmišljanje naveo zato da upozorim na stanje naših stručnih i znanstvenih časopisa na koje naša vlast već dugo primjenjuje takvu politiku. Svake godine časopisi dobivaju od države sve manje u nadi (valjda) da će pronaći druge izvore financiranja, pronaći unutrašnje rezerve ili – najjednostavnije – odustati od izlaženja.

Kako to u praksi izgleda neka nam posluži primjer dvaju časopisa. U prvom, Prirodi –časopisu za popularizaciju znanosti koji izlazi još od 1911. godine – bio sam sedam godina glavni i tehnički urednik, u drugom, Kemija u industriji, urednik sam rubrike i stalni komentator. I evo priče.

Počelo je sa smanjenjem honorara

Kada sam postao urednikom Prirode, stvari su barem s financijske strane dobro stajale. Poslovali smo pozitivno, pa se mogao redovito isplaćivati honorar uredniku, lektoru i korektoru, pa još i tajnici, a razmišljalo se i o tome da se i autorima nešto plati. Išlo je dobro dok mi do uha ne stiže vijest da je uprava Hvatskoga prirodoslovnog društva, koje izdaje časopis, odlučila da mi prepolovi honorar, s očitom namjerom da mi u najskorije vrijeme ni to ne isplaćuje. Naravno da nisam pristao, jer je već honorar kojeg sam primao bio skroman s obzirom na opseg posla. I što se događa? Ako nećeš ti, ima drugih koji hoće.

Da, hoće, ali kako? Jedno je biti gost-urednik pa pripremati broj godinu dana, a drugo je biti stalni urednik koji svaki mjesec mora hoćeš-nećeš urediti broj (a u nedostatku materijala i sâm pisati, a sve bez ikakve materijalne naknade, razumije se). Quod erat demonstrandum: poslije mene Priroda je prestala redovito izlaziti, a od ove godine uopće ne izlazi. (Ne podsjeća li vas to na onu priču o nabavci aviona F-16 Barak? Istina je da se Amerikanci ne slažu, ali se možda ipak predomisle…)

Izdavanje dvobroja i crk’o magarac

Slično je s časopisom Kemija u industriji. Svake godine sve manje novca. Rješenje? Izdavanje dvobroja. Umjesto da izlazi svaki mjesec časopis izlazi svaka dva mjeseca, a brojevi se definiraju kao dvobroji (br. 1-2, 3-4 itd.). Časopis stoji bolje od Prirode jer može dobivati oglase od kemijske industrije, ali sve ima svoje granice. Magarac je crk’o baš kada se navikao živjeti bez hrane.

Baš poput ovog poslovičnog magarca časopisi dobivaju sve manje sredstava iz državnog proračuna. No ekonomska misao koja stoji iza toga dublja je od one navedene na početku članka: tko se prilagodio neka opstane, tko nije neka propadne. Kad propadne 80 posto svih stručnih časopisa u Hrvatskoj za ostalih će se 20 posto već nekako pronaći novac. Na prvi pogled dobro – pa ipak nije.

Priroda više ne izlazi, ali izlaze dva matematička časopisa

Kao prvo, nisu svi časopisi isti. Neki imaju dugu tradiciju izlaženja, drugi imaju veliku domaću, treći veliku međunarodnu reputaciju, a četvrti ništa od toga. Ne može se sve trpati u isti koš. Dobar časopis privlači stručnjake sa svih strana svijeta, dovodi ih u vezu s domaćom znanošću i domaćim znanstvenicima. Helvetica Chimica Acta pronijela je glas švicarske kemije (u okrilju koje su stasali i hrvatski nobelovci Leopold Ružička i Vladimir Prelog) diljem svijeta, časopis Chemistry in Britain jasno je, već naslovom, daje do znanja zasluge Britanaca za kemiju. (Toga sam postao sasvim svjestan kada sam za taj časopis napisao nešto iz povijesti kemije. Gotovo svi ljudi, zaslužni znanstvenici koje sam spomenuo bili su predsjednici kemijskog društva koje izdaje časopis!)

Dobar, kvalitetan znanstveni časopis promiče ugled zemlje baš kao i nogometna reprezentacija – uz neizmjerno manja ulaganja. No što se u nas događa? Ne propadaju najgori, nego baš najbolji časopisi. I dok Priroda više ne izlazi, izlaze, primjerice, dva matematička časopisa koje, svaki za sebe, izdaju dva naša sveučilišta. A sve zato što nitko nema petlje reći: možemo financirati toliko i toliko časopisa, pa idemo izabrati najbolje. Jer mogao bi se nekome zamjeriti – no to je već tema za neki drugi članak.

Komentari su zatvoreni