Dok smo mi još u 1945., Bugarska šalje satelit u svemir

Dok smo mi još u 1945., Bugarska šalje satelit u svemir

(Ilustracija: BulgariaSat-1 / Izvor: sslmda.com)

Bugari satelit u svemir, a mi nismo u stanju pospremiti fekalije na Plitvicama i komunalni otpad u Zagrebu, a i vrijeme nam ide unatrag, pa smo sve smo bliže 1945. Ne samo po ideologijama, već izgleda i po tehnološkom i ekonomskom zaostajanju. Još pa će se netko od političara hvaliti da nas više nitko u EU-u ne pretiče…

dr. sc. Viktor Simončič

Radi se o “žderačima demokracije”: žderačima struke, profesije, morala i etike i – budućnosti, a to znači “žderanje” vode za piće… Radi se o modelu demokracije koja nije demokracija jer u odlukama koje se odnose na ljude, oni ne sudjeluju! (Mirko Štifanić na jedan od prošlih poučaka)

Viktor Simončič

Davno sam napisao kako bi trebalo ukinuti Dan antifašističke borbe kao državni blagdan u Republici Hrvatskoj. Svima je muka. U Brezovicu na proslavu dolaze samo izaslanici odgovornih. Odgovorni se uglavnom ili srame doći, ili bi se sramili kada bi u službenom govoru morali govoriti nešto za što se ne zalažu. Lakše je poslati izaslanika, pa mirna »Europa«, jer mislim da to radimo još samo zbog nje. Oni koji dolaze, uzalud objašnjavaju važnost antifašizma. Kako bi uprljali dan obilježavanja borbe protiv antifašizma, antifašizma kao temelja nove Europe, organizira se proslava tragedije u Jazovki po principu jedan na jedan. Jedan izaslanik tu, jedan tamo.

Mjesto za obilježavanje tragedije u Jazovki svakako ima i smisla i potrebe, ali ne kao pandan antifašizmu. Ima mjesta, kao i za obilježavanje mnogih stradanja nedužnih. Kao stanovniku Siska, možda bi na primjer mogli organizirati obilježavanje dječjeg logora u Sisku, nastalog nakon pokolja na Kozari. Mogli bi dati priznanje i mnogim stanovnicima Siska koji su prihvatili djecu, sačuvavši ih od smrti. Neke od te djece sam imao priliku upoznati.

Ljudi u povijesnom kontekstu

Onda se jedni okome na Tita. Kao on zločinac, a naš prvi Predsjednik Franjo Tuđman, koji je 1945. godine premješten na jedno od najodgovornijih položaja u Beograd, u neki veliki štab JNA, Andrija Hebrang, koji je do tragične smrti poslije rata bio jedan od dva – tri najvažnija partizana Hrvatske, general Janko Bobetko kao član Prvog partizanskog odreda i kasniji general JNA, pa mnogi drugi kao da nisu imali ništa s tim. Da se izjasnim. U povijesnom kontekstu svaki od njih je bio velik u danom trenutku. Ni ono što su radili kasnije nije umanjilo veličinu danog trenutka. Za lakše razumijevanje mogli bi pogledati praksu saveznika i domaćeg stanovništva poslije Drugog svjetskog rata u Francuskoj, Njemačkoj, Nizozemskoj, …

Neke, sa sadašnje točke gledanja, manje časne poteze Churchilla, kao što je bombardiranje Dresdena, De Gaullea i obračun s kolaboracionistima, američkih generala oko odnosa spram zarobljenicima i civilnom stanovništvu kod osvajanja Njemačke,… Nikada ne bi smjeli zaboraviti niti zločine SAD-a u Vijetnamu, napad na Irak zbog razloga kojeg nije bilo… Razumjeti povijesni kontekst nije lako, ako se gleda s (konjskim) klapnama za oči i ako se sve radi samo za potrebe trenutnog političkog preživljavanja. Tu je neprikosnoven zagrebački gradonačelnik Bandić. Za falsifikate o Jasenovcu daje nagrade, a onda opet brani naziv Trg maršala Tita i odluku daje građanima Zagreba kroz referendum. On bi i Tita i simpatije onih koji su protiv. Kako referendum u Zagrebu ima malu šansu, jer se traži izlaznost od 50 % + 1 građana s biračkim pravom, imam osjećaj da bi se mogao organizirati referendum na razini države, pa da se ukinu sve ulice s Titom. One s drugim partizanima su uglavnom već ukinute bez referenduma, jer se na razini države referendum može proglasiti pravovaljanim i s manjom izlaznošću.

Sve smo udaljeniji od bogatih

Fasciniran sam činjenicom kako smo sve bliži 1945. godini, a od naprednih i međusobno smo sve udaljeniji. Ne samo bogati od sirotinje. Ne, udaljeniji smo i fizički. Vijest na TV-u kako vlakom od Osijeka do Splita treba 20 sati me ostavila bez teksta. Kako ponekad koristim vlak, znam da na nekim mjestima vozi brzinom puža, pa je pogodan za gljivarenje. Iz vlaka vidite svaku travku, a kamo li ne gljivu. Dobar biciklist od Osijeka do Splita treba sigurno manje. Kada su se pojavili prvi vlakovi onda su bili sporiji od dobrih jahača. Naši sporiji od bicikliste. Kasnimo i za drugima. Mi više nemamo pravog vlaka, a Bugarska šalje svoj prvi komunikacijski satelit u svemir. Bravo za Bugare! Može se kada se zna.

U sabornici je bivši ministar Dobrović iskoristio priliku da govori o devastaciji NP »Plitvička jezera« prevelikom apartmanizacijom. Na Plitvicama i branitelji organizirali protest. I njih smeta apartmanizacija. Oni o velikim stvarima. Ozbiljno su zabrinuti. Njih muče velike, gotovo planetarne brige, a mene prizemne, rješive, koje ili nitko ne vidi ili smo mi naviknuti na tako nešto. Kao da je 1945. Fekalije na Plitvicama se i dalje upuštaju u rupu, a problem je rješiv tako reći odmah, samo s tri dana prihoda od ulaznica.

Na TV-u slušam predstojnika gradonačelnika Zagreba za krize i slično. Govori kako je u politici načelo da nema načela. Hvali Zagreb. U Zagrebu je sve »naj« Zagreb je eto dobio i Muzičku akademiju i Muzej suvremene umjetnosti. Na pitanje novinara zašto još uvijek ima Jakuševac odgovara kako to ipak nije moguće riješiti u samo pet gradonačelnikovih mandata. Bugari mogu satelit u svemir, a mi ne možemo u prijestolnici urediti niti postupanje s otpadom. Iako imamo vjerojatno najsuvremeniji Muzej suvremene umjetnosti, mene ipak sram da je Zagreb prvi u prljavštini i zadnji u postupanju s otpadom među prijestolnicama EU-a. A trajno rješenje problema otpada u Zagrebu bi koštalo manje od 0,5 % godišnjeg prihoda.

Političari i »političari«

I pitam se kako je sve ovo moguće? Imamo li mi političare? Političare kojima je politika zanimanje, a ne zvanje. Gledam praznu sabornicu. Slušam isprazne izjave. Za nijednu se ne možeš uhvatiti. I poslije bugarskog satelita odgovor je potpuno jasan. Imamo osobe koji sebe nazivaju političarima, a ne rade posao političara. Oni ne rade ni svoje osnovne poslove jer su plaćeni kao političari. Samo kao primjer, zar se može smatrati sveučilišnim profesorom netko tko se tamo samo pojavi, netko tko nije sa studentima na dnevnoj osnovi … ili netko tko drži desetke kolegija, sudjeluje u raznim komisijama, sjedi u Saboru, … Može li se takav smatrati političarom?

Pročitam kako Predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović već dulje vrijeme trpi prilično jake bolove u ramenu i ruci jer se radi o herniji diska, što će nastojati riješiti konzervativnom terapijom, odnosno »malo se odmoriti i usporiti«. Najteže joj pada sjedenje na Fakultetu političkih znanosti na predavanjima navečer, u drvenim stolicama. Moj komentar bi bio – sve u svoje vrijeme i ili jedno po jedno. Lakše se podnosi drveni stolac u mladosti, kada se još ne navikne na udobne fotelje. A može i prvo politika, a onda škola, kada već nije išlo obrnutim redom.

Kakve li simbolike. Predsjednica je drvene stolce spomenula prilikom predstavljanja nove tehnologije i robota, te svečane dodjele nagrada Croatian Makers lige.

Bugari satelit u svemir, a mi nismo u stanju pospremiti fekalije na Plitvicama i komunalni otpad u Zagrebu, a i vrijeme nam ide unatrag, pa smo sve smo bliže 1945. Ne samo po ideologijama, već izgleda i po tehnološkom i ekonomskom zaostajanju. Još malo pa očekujem kako će se netko od političara hvaliti pred širokim masama kako nas više nitko u EU-u ne pretiče, zaboravivši naglasiti da postajemo zadnji …

Zvanje i zanimanje

Koja je razlika između zvanja i zanimanja? Zanimanje se dobije na pitanje »čime se baviš«, a zvanje »koja ti je stručna sprema«. Pri čemu zvanje ne mora nužno značiti samo školsku spremu, jer velemajstor može biti zanimanje i zvanje, koje se ne mora steći u konvencionalnom školskom sistemu.

Komentari su zatvoreni