Doba konfuznosti

Doba konfuznosti

U demokraciji odluke se ne mogu donositi izvan birokratske procedure. Ključne odluke donose anonimni činovnici postajući tako otuđenom silom vlasti naroda. Demokracija se izvrće u svoju suprotnost postajući metodom tlačenja i – kroz političke programe – manipulacije

dr. sc. Nenad Raos

Nenad Raos

Otvorih najnoviji broj Vijenca (od 11. svibnja) pa pročitah intervju s profesorom (i akademikom) Viktorom Žmegačem. Iz naslova je sve jasno: »Naša je epoha vrhunska u stvaranju konfuznosti«. Kako sam upravo pisao stručni rad iz kemije ovaj mi je intervju došao kao melem na ranu. Pa će se sad čitatelj pitati kakve veze ima kemija sa sociologijom i muzikologijom kojom se profesor Žmegač bavi.

Da pojasnim. Ima li što običnije i naravnije nego da se čovjek, kada piše o nekoj temi, poziva na ono što je pisao o tome ili o tome sličnome u istom časopisu? Ne treba ići dalje od ove mrežne stranice. Postoje poveznice koje upućuju čitatelja na druge članke u istoj rubrici ili na istoj stranici. Takav sustav postoji dakako i u znanstvenoj literaturi. Znanstveni ili stručni rad ima 20-40 referencija, a često i mnogo više, čak više od 200 ako hoće dati sveobuhvatan pregled svega što je napravljeno u nekom području istraživanja. U znanosti je pravilo da se nijedan podatak ne smije navesti napamet, nego se čitatelja upućuje na izvorni znanstveni rad u kojem je prvi put naveden. Da ne bude zabune. Sjećam se vježbe na fakultetu u uputama za koju je pisalo da epruvetu treba razbiti – no neki se moj nadobudni kolega potrudio da pronađe originalni znanstveni rad o tome još iz 19. stoljeća. A tamo je lijepo pisalo kako epruveta nipošto ne smije puknuti, jer se onda dobivaju krivi rezultati.

Ima i drugih razloga, dakako. Pozivanje na literaturu omogućuje čitatelju šire informiranje o temi koja ga zanima, a često je ne referencirati jednako plagirati. Ako ja iznesem neki podatak, a ne navedem odakle sam ga uzeo, čitatelj će zaključiti kako sam do njega došao sam – a nisam.

No vratimo se mom stručnom radu. Pišem ga i kao urednik za svoju rubriku o nastavi kemije. Pa što ima prirodnije nego ukazivati na svoje članke objavljene u istoj rubrici? Spominjem alkemiju i periodni sustav elemenata, pa što ne spomenuti moje prethodne članke o tome?

Citira se i što treba i što ne treba

Ali ne lezi, vraže! Glavni me urednik upozorava kako smo dobili upozorenje iz agencije koja prate znanstvene časopise kako imamo previše samocitata (citata iz vlastitog časopisa), pa nam zbog toga prijeti opasnost da nas izbace iz međunarodnih baza podataka, drugim riječima da nam časopis postane nevidljiv. I što sad?

I sad ništa. Već se udomaćila praksa da se citira sve i sva, i što treba i što ne treba, a prije svega da se citiraju svoji radovi, radovi svojih kolega iz laboratorija, a posebice radovi šefa i mentora. Štoviše, već se uobičajilo da recenzent traži citiranje »još nekih radova«, dakako njegovih. (Recenzije su u pravilu anonimne, no odmah vidiš tko je recenzent po radovima koje traži da se navedu!) Drugim riječima, recenzent traži isplatu svog honorara u obliku citata. (Recenzije su u pravilu besplatne).

Sve u svemu apsurd, glupost, konfuzija ili – kako profesor Žmegač kaže – konfuznost, društvena pojava koja proizlazi iz stanja konfuzije. Zašto je to tako?

Odgovor na to možemo potražiti u povijesti ratovanja. U engleskoj su mornarici, u doba jedrenjaka, postojala čvrsta pravila kako se vodi pomorska bitka. Jedno od tih pravila je nalagalo da se flota ne smije razdvajati. Onda je jedan admiral vidio da ne može sustići neprijatelja, pa je pohitao prema njemu samo s brzim brodovima. Unatoč tome što je dobio bitku bio je lišen čina jer se nije držao pravila. Drugi u sličnoj situaciji nije razdvojio flotu nego je pustio da mu (zbog toga) neprijatelj umakne. I on je završio na sudu – no s mnogo gorim posljedicama.

Dakle, da sumiramo: konfuzija nastaje kada postoje čvrsta pravila društvenog ponašanja. Oni koji se njih čvrsto drže dovode sebe i druge u nemoguće situacije, iz kojih se potom moraju izvlačiti. No svako je izvlačenje iz neprilike kršenje pravila, kršenje normi, pa to stvara opću pometnju u društvu.

Demokracija kao metoda tlačenja

Žali mi se neka mlada žena kako je u nekom društvu morala trpjeti najgore vulgarnosti iz ustiju jednog homoseksualca. »Pa što nisi reagirala?«, pitam ja nju, a ona će meni: »Nisam mogla – jer bi mi onda rekli da sam homofob!« Koje mi to društvene i moralne vrijednosti zagovaramo? Prava homseksualaca ili građansku pristojnost?

Ili pitanje ravnopravnosti spolova. Kako sam cijeli život proveo radeći u ženskom kolektivu nemam niti sam ikada imao predrasuda prema ženama. No žena je žena, a muškarac muškarac. Ne mogu se »partneri« u ime rodne – ne spolne! – ravnopravnosti dogovarati tko će roditi dijete. Žena traži muževnog muškarca, a muškarac ženstvenu ženu – ako imaju razvijen spolni identitet. Spolni se identitet razvija u adolescenciji. No neki ga ne razviju ni do smrti. Pa onda svoju emotivnu nezrelost prikazuju kao neku višu mudrost iz koje potom proizlazi borba za ravnopravnost spolova (rodnu ravnopravnost), za neke više društvene i etičke ciljeve.

Sve to proizlazi iz vladavine naroda, demokracije. Jer ma što god mislili o samovolji diktatora, on ipak može korigirati društvenu praksu kad ona dođe u nesklad sa zdravom pameću. Demokracija to ne može – jer ne može donositi odluke izvan birokratske procedure. Ključne odluke donose anonimni činovnici postajući tako otuđenom silom vlasti naroda. Demokracija se izvrće u svoju suprotnost postajući metodom tlačenja i – kroz političke programe – manipulacije: »Government off people, buy the people, fool the people«. (Ovo posljednje je parodija na credo američke demokracije: »Government of people, by the people, for the people«).

Ostavi komentar

*