Demokratski deficit

Demokratski deficit

Građani nisu informirani jer se ne smatra da bi oni trebali o bilo čemu odlučivati. Pitanje je samo hoće li se o zbrinjavanju radioaktivnog i svakog drugog otpada odlučivati na lokalnoj ili na državnoj razini

dr. sc. Nenad Raos

Nenad Raos

Nenad Raos

Prije mnogo godina Britanski savjet (British Council) poveo je i proveo veliku akciju u Hrvatskoj radi poticanja promicanja znanosti. Održano je mnogo predavanja, radionica, demonstrancija i rasprava u kojima su britanski promicatelji prenosili svoja (prebogata) iskustva našim novinarima i znanstvenicima – između ostalog pokrenuli su i Festival znanosti koji je nedavno održan 13. put u našoj zemlji.

Zašto oni sve to čine, u svojoj zemlji posebice? Najjednostavnije rečeno, zbog znanosti same. Jer ako građanin razumije što znanstvenici rade, pa stoga može u njihovom radu vidjeti konkretnu korist za sebe i širu društvenu zajednicu, onda će lakše prihvaćati veća izdvajanja za znanost, pa i sam ih poticati. S druge pak strane, znanstvenici će se truditi da rade što više i bolje na korist građana, jer o njima, građanima, ovisi koliko će novca dobiti za svoja istraživanja.

Što na to da kažem? Englezi njeguju svoju demokraciju od Magna Charta Libertatum u 13. stoljeću. U Hrvatskoj je pak demokracija eksces, zanimacija »bogatih«, onih koji nemaju svojih briga i pametnijeg posla. Kada je Vladko Maček govorio seljacima o Hrvatskoj seljačkoj stranci i što ona hoće učiniti za njih, jedan se digao, pa rekao: »Joj, da vas čuje gospon grof iz dvorca« – pokazujući prstom na njegove ruševine. A zbilo se to još prije nepunih stotinu godina.

Minimalna opasnost od radioaktivnog otpada

Svega sam se toga sjetio nakon nedavno održanog predavanja o izgradnji skladišta radioaktivnog otpada u Hrvatskoj, o kojem se govori već desetljećima, a ništa da se napravi. Na predavanju u Hrvatskom društvu kemijskih inženjera i tehnologa (HDKI) skupilo se ravno 14 (!) ljudi – da se osvjedoči o našoj tuzi i nevolji. Svi nešto hoće, svi nešto govore, mrmljaju, frfljaju, a nitko ništa ne čini. Ili točnije rečeno, svi nešto čine, neki nešto i naprave, ali uvijek se nađe netko da podmetne nogu. Jer – stara je mudrost – sto pametnih ne mogu napraviti onoliko koliko jedan nepametan može upropastiti.

A to se u nas nažalost stalno, često i – pravo rečeno – neizostavno događa.

No što sam čuo na tom predavanju, predavanju što ga je održao dr. sc. Želimir Veinović, docent na zagrebačkom Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu? Opasnost od radioaktivnog otpada je minimalna, jer tu nije nipošto riječ o istrošenom gorivu iz elektrane Krško, nego o radioaktivnim tvarima s kojima se svakodnevno susrećemo, recimo onima u dojavljivačima požara koje nalazimo u svakoj hotelskoj sobi. I taj otpad treba spakirati u bačve, hermetički ih zatvoriti, a zatim ih odložiti u neko skladište ili podzemno spremište. Glavno je da bačve voda ne nagrize, potres ne razbije, poplava ili odron zemlje ne odnese. Skladište k’o skladište, samo sigurnije. Moramo biti sigurni da ćemo »robu« iz njega moći isporučiti i nakon mnogo stotina godina.

Odlagalište radioaktivnog otpada

Odlagalište radioaktivnog otpada

I zašto onda toliko priče oko toga? Zašto odugovlačimo s njegovom izgradnjom već toliko da nam prijete kazne Europske unije?

E, to je zato što našu vlast ne zanima što puk misli. Građani nisu informirani jer se ne smatra da bi oni trebali o bilo čemu odlučivati. Pitanje je samo hoće li se o zbrinjavanju radioaktivnog i svakog drugog otpada odlučivati na lokalnoj ili na državnoj razini. Drugim riječima treba li o tome odlučivati državna ili općinska birokracija.

A kako to čine vani, u demokratski razvijenim zemljama?

Tamo takva odlagališta postoje već desetljećima. I nisu to nekakva mjesta sa zabranjenim pristupom, okružena bodljikavom žicom, pred kojima stoji vojska ili policija. Svatko može najaviti svoj dolazak i razgledati skladište. Štoviše, organiziraju se ekskurzije za školsku djecu da vide i nauče što su radioaktivne tvari, za što se upotrebljavaju i kako se zbrinjavaju. Da vide uzorno skladište, čisto, suho i uredno i da se uvjere kako u njemu, a kamoli izvan njega nema opasnosti od radijacije.

Radije prosvjedujemo nego da se informiramo

No to se u nas ne događa. Mi radije prosvjedujemo nego da se informiramo. Državi ne vjerujemo, općini još manje. I to ne bez razloga. Jer što čitamo u novinama? Ovaj je političar ukrao ovo, onaj ono, ovaj je pronevjerio, onaj je pak – kakvog li eufemizma! – »stekao protupravnu imovinsku korist« na ovome ili na onome.

I u takvoj situaciji i konstelaciji teško da će itko htjeti ili moći napraviti ono najjednostavnije: ispravno i pravodobno informirati građane na području gdje bi se trebalo graditi odlagalište radioaktivnog otpada ili spalionica gradskog otpada, svejedno. Jer sve što bi trebalo napraviti je organizirati izlet do nekog takvog odlagališta ili spalionice u našem susjedstvu. Uzmeš pedesetak ljudi iz mjesta, smjestiš ih u autobus, pa na izlet. Sve bi skupa stajalo pedesetak tisuća kuna. Ljudi bi se lijepo zabavili, a usput nešto i naučili.

No o tome bi opet trebao odlučivati nekakav birokat, a njemu nije u interesu da javnost nešto zna, jer onaj tko zna može odlučivati umjesto njega. Birokratska oligarhija, rekao bi turski predsjednik Erdogan. Ili demokratski deficit.

Komentari su zatvoreni