Demokratska cenzura

Demokratska cenzura

Urednik časopisa »Priroda« napisao je loše mišljenje o jednom udžbeniku biologije koji je jednostavno preveden s njemačkog. I umjesto da se taj udžbenik povuče iz prometa kao neadekvatan, neadekvatnom je proglašena »Priroda«, pa nije oslobođena PDV-a kao drugi »društveno korisni« časopisi. Ne događa li se isto i s »Polimerima«?

dr. sc. Nenad Raos

Čitam članke profesora Čatića u kojima se tuži kako časopis Polimeri više ne izlazi. Zašto ne izlazi? Očito zato što više ne dobiva potporu od ministarstva za svoje izlaženje. Tko odobrava potporu? Nekakve komisije, odbori – politika i političari ukratko.

I tako dolazimo do bitnoga. U nas je demokracija, vlada sloboda riječi, svatko može pisati što hoće, može se zalagati za prava homoseksualaca, za radna prava prostitutki, može braniti Jugoslaviju, Endehaziju, Tita i Pavelića (Hitlera još ne, ali i toga će biti), fašiste i komuniste. Zar treba učiniti više nego otvoriti televizuju, pogotovo u jutarnjim satima?

No postoji i druga strana medalje, upravo ona koju sam spomenuo u prve četiri rečenice ovoga članka. Neki su naši stručni časopisi dobili potpore, drugi nisu. Kad je to pitanje došlo na red, izazvalo je uglavnom pozitivne reakcije. Imamo preko dvije stotine raznoraznih stručnih časopisa. Previše. Svoje su časopise izdavali bolnički odjeli, fakultetski zavodi, pa čak i pojedine katedre (čitaj: profesori) – ne zato da bi se čitali, nego da bi u njima suradnici tih odjela objavljivali i tako, na zaista bizaran način, stjecali uvjete za izbor u viša znanstveno-nastavna zvanja na istim tim odjelima. Tome je trebalo stati na kraj.

Na kraj se stalo tako da »odjelni« časopisi i dalje izlaze, a časopis Polimeri ne.

Ima mnogo oblika cenzure, kao što ima i mnogo oblika špijuniranja, prisluškivanja. U Kraljevini Jugoslaviji postojala je cenzorska služba, pa je svaku stranicu novina koje su išle u tisak trebao odobriti cenzor. Čovjek bi došao u uredništvo, pregledao probne otiske, pa onda otišao u slagarnicu. Tamo je naložio slagaru da izvadi »nepoćudne« retke, pa bi ih potom svojom rukom bacio u rastaljeno olovo. Ako se na tom mjestu na stranici mogao staviti već pripremljen tekst onda dobro, ako ne izašla bi praznina s natpisom »Cenzurirano«.

U socijalizmu, i u onom realnom, sovjetskom, i u onom samoupravnom, jugoslavenskom, postojale su daleko suptilnije metode. Kod nas nije bilo cenzure, moglo se pisati što se htjelo, no nije se moglo i tiskati što se htjelo, jer bi se »radnička klasa« pobunila: radnici u tiskari bi odbili tiskati kontrarevolucionarne članke i kontrarevolucionarne novine. U Sovjetskom Savezu sve se pak svodilo na nestašicu papira. Papira je bilo malo, pa je tiskarska proizvodnja ovisila o njegovoj raspoloživosti. Sjećam se kada sam sa zaprepaštenjem i smijehom gledao ruske turiste kako su navalili u rusku knjižaru u Zagrebu. Razlog? Knjige koje su se na njezinim policama nalazile nisu se mogle kupiti u Rusiji. Sva je naklada odlazila u inozemstvo.

Dakle, da ne duljim: da bi se dobio papir trebalo je dokazati da je knjižni tekst tog papira vrijedan. Ako bi državno-partijska komisija procijenila da nije, papir se nije dobio, a bez papira nema ni knjige.

Zar biologija nije svugdje ista?

No kako uvesti cenzuru u demokratskoj državi, u kojoj (bez fige u džepu) postoji sloboda govora? Evo odgovora.

Oskar Springer, profesor na zagrebačkom Prirodoslovno-matematičkom fakultetu i glavni urednik našeg najstarijeg znanstveno-popularnog časopisa Priroda (izlazi od 1911. godine) bio je toliko neoprezan da u svom časopisu napiše loše mišljenje o jednom udžbeniku biologije. A zašto? Zato što se netko sjetio da bi bilo jednostavnije umjesto pisanja udžbenika jedan takav prevesti s njemačkog. Zar biologija nije svugdje ista?

Isti prirodni zakoni, pa i oni biološki vrijede za čitavu kuglu zemaljsku, to je jasno, no problemi nastaju kada se dođe do primjera. U Njemačkoj postoje biljne i životinjske vrste, koje se naveliko spominju u udžbeniku, a kojih u Hrvatskoj nema. Naročito su za oko profesoru Springeru upala tresetišta. Tko je za njih u Hrvatskoj ikad čuo?

Rezultat: umjesto da se udžbenik povuče iz prometa kao neadekvatan, neadekvatnom je proglašena Priroda, pa nije oslobođena PDV-a kao drugi slični, »društveno korisni« časopisi. Da je pak izdavanje tog udžbenika bilo nečije maslo, jasno je samo po sebi. Ono što je primijetio profesor Springer sigurno su primijetili i recenzenti, samo se nisu usudili ništa reći ili ih nitko nije htio slušati. Ne događa li se isto i s časopisom Polimeri?

Koja je na kraju pouka ovoga članka? Gdje ima volje ima i načina. Ne može biti toliko demokratskog zakona, toliko demokratskog ustava da ga nedemokratske snage ne bi okrenule na svoju (nedemokratsku) korist.

Komentari su zatvoreni