Demokracija – kako da ne!

Demokracija – kako da ne!

Problem s izbjeglicama ne može se gurnuti pod tepih, ali također pokazuje koliko je EU neprirodna i neučinkovita tvorevina, prepuna nepremostivih razlika. Tamo se puno sastanči, ali ništa od priče, nitko ne donosi rješenja

Alisa W.

Svakodnevno sam zatečena licemjerjem demokracije te prekrasne stečevine naših predaka. Ispada kako je to samo još jedna »poza« bogatijih. Znam da svijet nije ružičast, ali jasno je kao dan da svijet nije svima jednako crn, niti bijel. Ništa se nije promjenilo.

Eto, nemoguće se je ne dotaknuti problema izbjeglica. Ameri bi me zasigurno ispravili, jer nije korektno reći za problem da je »problem«, već je to »issue«. Problem je u demokraciji nezgodno nazvati pravim imenom. To aludira na nešto ružno, a tako se u demokraciji ne ponaša, tu smo otvoreni za sve (moš’ mislit). Nadalje, kažu da smo mi Hrvati skloni gurati svoje probleme pod tepih, kao oni su bolji, oni o svojim »issue-ima« više pričaju, a nije baš da su nešto kod sebe riješili. Ako ćete iskreno, sav taj nama nedosanjani zapadni svijet radije upućuje na naše probleme, boreći se, kao što je u slučaju izbjeglica, da problem ne postane njihov.

Jedna oboljela žena je na televiziji izjavila kako je već htjela podići kredit kako bi se liječila. Ova me je izjava jako rastužila, jer u suosjećanju s gospođom, pomislila sam si kako li se osjećaju u borbi za život, kad znaju da lijek postoji, može ih spasiti, ali nije im dostupan. STRAŠNO!

Problem s izbjeglicama ne može se gurnuti pod tepih, ali također pokazuje koliko je EU neprirodna i neučinkovita tvorevina, prepuna nepremostivih razlika. Tamo se puno sastanči, ali ništa od priče, nitko ne donosi rješenja (kao i u ostalim slučajevima). Nažalost, ovaj problem nije zapeo u nekoj balkanskoj zemlji pa da mogu soliti pamet… Ovaj problem putuje i to u poznatom smjeru, ka njima. Pokazalo se je koliki je problem svim zemljama koje su samo prolazne točke, još se Njemačka, kao krajnje odredište, zasad dobro drži.

Svađaju se tako državnici, tko bi trebao zbrinuti izbjeglice u prolazu (zamislite što bi bilo da oni hoće ostati), tko se je loše i nehumano do sad odnosio prema tim ljudima. Svi bi bili »dobrice« u savjetima, upire se prstom, a kad se »problem« preseli u njihovo dvorište još je gore i čini mi se što su izbjeglice bliže svome cilju, sve ih gore tretiraju.

Tako je slovenski premijer Miro Cerar izjavio famoznu rečenicu: »Ne želimo zidove u Europi, ali ako na to budemo prisiljeni, spremni smo već sutra postaviti tehničke zapreke na našoj granici s Hrvatskom«!!! Prije njih to reče Austrija.

Što je to? U narodu bi rekli ne znaju bi li piškili ili kakili. Svakako je to jedna demokatska rečenica, što je najgore, tu su rečenicu sigurno pekli PR-ovci (možda ima američkog savjetnika, koji mu je rekao ne zovi zid zidom, bolje zvuči tehnička zapreka). Važno je govoriti i ne reći ništa ili pak govoriti da će dići zid, ali ne žele… (u prijevodu to je drek u celofanu!).

Osobno mi je dosta toga poziranja, volim direktnost pa makar bila neugodna, (politički) nekorektna i nedemokratska, jer tako znaš na čemu si. Čemu privid demokracije, kad je rezultat nedemokratski?

Evo jednog istog životnjskog primjera s kojim bi se svatko složio, uvidjet ćete da je stvar iste prirode: ako bi me ugrizao pas koji mi se približio mašući repom, smatrala bih ga podmuklim i više bih cjenila, možda čak i izbjegla ugriz, da je zarežao!

Koliko košta ljudski život

Ako zagrebete još dublje u ovaj problem doći ćete do novca, a tada ste došli u bit problema demokracije, jer ona je više majka bogatima, a maćeha siromašnima.

Ovih dana smo mogli čuti odličnu vijest: »Lijek Perjeta (pertuzumab) švicarske farmaceutske tvrtke Roche, novo moćno oružje u borbi protiv metastatskog HER2 pozitivnog raka dojke, Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO) uvrstio je na svoju Osnovnu listu lijekova i na Popis posebno skupih lijekova«. Ovaj je lijek prema istraživanjima vrlo učinkovit i može u nekim slučajevima posve izliječiti rak dojke, a nekima pak produžiti život za pet godina. Prosječna cijena mjesečna terapija Perjetom je 29.242 kuna bez PDV-a, te vam je jasno da si je to mogao malo tko priuštiti, tako da je ovo zaista važno i pohvalno.

perjeta

Jedna oboljela žena je na televiziji izjavila kako je već htjela podići kredit kako bi se liječila. Ova me je izjava jako rastužila, jer u suosjećanju s gospođom, pomislila sam si kako li se osjećaju u borbi za život, kad znaju da lijek postoji, može ih spasiti, ali nije im dostupan. STRAŠNO!

Ne želim niti misliti kako bi gospođu, ako bi slučajno, naivno, u banci rekla zašto joj treba kredit, tretirali bankari, uzimajući u obzir mogući nesretan ishod tražiteljice kredita? Voljela bih znati bi li dobila kredit ili su oboljelima i tamo zatvorena vrata.

Koliko ja, možda naivno, znam u znanost se ulaže iz proračuna, dakle izdvajamo svi mi, zašto onda ovakve lijekove mogu dobiti samo oni s debelim novčanikom. U znanosti, koja razvija sredstva koja spašavaju živote, novac ne bi trebao biti prva misao vodilja? Ako toliko cijenimo život, hajdemo ga spašavati svima kojima je ugrožen.

Još je jedan obrnuti slučaj demokratske odluke, meni apsurdan. Čitala sam o hvalevrijednoj kampanji jedne trgovine namještajem pod nazivom Plišane igračke za obrazovanje u kojoj su organizirali dječji natječaj Mašta može svašta. Natječajem su prikupljali dječje crteže i od svih prikupljenih izabrali 10 finalista na temelju čijih radova su dizajneri napravili slatke plišane igračke od čije prodaje će 1 dolar odnosno 1 Euro ići za UNICEF i organizaciji Save the Children koje pomažu najugroženijim skupinama djece koja će ostvariti svoje pravo na kvalitetno obrazovanje.

Ovaj dio priče je predivan. Kažu da su prvi put kampanju inspirirala djeca. Zanima me kako je do sada bilo i koliko su novaca dobili autori dosadašnjih kampanja. Zašto djeca –autori ne bi također dobili 1 euro od prodane igračke, za svoje buduće obrazovanje? Samo zato što su maloljetni?

Nositelj akcije će, usprkos humanoj donaciji, zaraditi dobre novce, a zašto ne bi i mali kreatori? Ako sve vrednujemo novcem, onda i oni zaslužuju dio kolača!

Zaključak je svakako da u demokraciji ne dižemo zidove, ali ne jurišajte, možda vas sasjeću nevidljivi laseri ili neke druge tehničke zapreke!