Dečko, ajde o’ladi!

Dečko, ajde o’ladi!

Europa je prihvatila »Dobrovićev« Plan gospodarenja s otpadom. Pa kako i ne bi? Pa mi smo prvi u Europi koji smo u nacionalni plan kao ciljne vrijednosti ubacili ono što će se u Europi tek usvojiti. Bivši ministar Dobrović i njegovi savjetnici, nažalost nisu htjeli poslušati glas razuma. Da se koalicija barem raspala prije slanja Plana u Bruxelles!

dr. sc. Viktor Simončič

Čak i ovca se može popeti na najviši vrh, ali zna samo blejati (Narodna poslovica)

Viktor Simončič

Kažu mi kako bi kao »zaštitar okoliša« trebao više o tome. Posebno o otpadu, jer kao tu sam kao »najjači«. A ja odgovaram da samo o tome i pišem. U 3. »poučku«, prije dobre dvije godine sam napisao kako je društveni otpad opasniji od radioaktivnog Hoće li Bog tom bijednom narodu ikada pomoći?, pitao se Šenoa još 1880. godine!

Zašto sam to napisao? Pa za radioaktivni se zna kako s njim. Osim toga se raspada. Što stariji to ga ima manje. Znate ono o vremenu poluraspada radioaktivnosti. Svakom radioaktivnom materijalu se nakon nekog vremena smanji radioaktivnost na pola. Gotovo svaki materijal ima neke modifikacije, izotope, koji su radioaktivni. Kod joda, poznato je 37 izotopa. Najdugotrajniji jod-129 ima vrijeme poluraspada od 15,7 milijuna godina. Izotopi koji služe u dijagnostici imaju puno kraća vremena poluraspada: jod – 125 nekih 59 dana, a jod – 123 samo 13 sati. Jod – 131 koji se koristi u terapiji zračenjem za liječenje raka ima vrijeme poluraspada od 8 dana. To znači, ako ste dobili neku količinu od 100, nakon 8 dana ostalo je još samo 50, a nakon još 8 dana samo 25 nečega …. Iako sam u Njemačkoj završio poodavno čak i tečaj iz radiokemije, ovdje nekako, uz pomoć Wikipedije završava moje znanje fizike.

Ima jedan mali detalj vezan za radioaktivnost. Pod određenim uvjetima može doći do transformacije jednog atoma u drugi, pri čemu je novonastali atom manje radioaktivan od onog iz kojeg je nastao. U društvenim odnosima je upravo obratno. Kada se jednom počne proizvoditi nekvaliteta, ona se ne raspada. Dapače uvećava se. Nekvaliteta opstaje i hrani se uništavanjem kvalitete. Iz nekvalitete ne može nastati nova kvaliteta. Do kada traje nekvaliteta? Praktički zauvijek. Nekvaliteta se hrani sa svima koji su samo malo drugačiji, sa svima koji bi bili barem malo na tragu novog kvaliteta. Nekvaliteta se može hraniti i sama sa sobom. Kako ništa na ovom svijetu ne bi smjelo biti stalno, jer stalna na tom svijetu samo mijena jest (Petar Preradović), nekvaliteta prestaje, kada zadnji nekvalitet pojede onaj predzadnji.

Od potlačenog do tlačitelja

U društvenim odnosima žestina napada, vrijeđanja i sve negativno se povećava godinama trajanja na vlasti. Žestina je izravno povezana i s transformacijom, prelaskom od jednih drugima. Prebjezima. Sjećam se jednog sindikalnog vođe, koji je prelaskom od potlačenih k tlačiteljima sipao po bivšima i vatru i gromove. Bivši sekretari partija, znanstvenici koji su doktorirali na hvalospjevima bivšeg sistema postali su najžešći kritičari onog »mraka«, koji im je dao sve i sva i bez kojeg im po današnjim kriterijima nigdje na svijetu ne bi bila omogućena znanstvena karijera, osim eto ponovno kod nas, u prepisivačkom okruženju. Primjera bezbroj.

I da se malo vratim klasičnom otpadu. Europa je prihvatila »Dobrovićev plan« gospodarenja s otpadom. Pa kako i ne bi? Pa mi smo prvi u Europi koji smo u nacionalni plan gospodarenja s otpadom, kao ciljne vrijednosti ubacili ono što će se u Europi tek usvojiti.

Danas se u EU reciklira samo otprilike 43 % otpada koji nastaje u kućanstvima. Tim se prosjekom prikrivaju velika odstupanja među državama članicama i regijama jer u nekim područjima stope recikliranja otpada iznose čak 80 %, dok su u drugima niže od 5 % (.pdf).

Unatoč više nego sramežljivim pomacima u stupnju ponovnog iskorištavanja otpada, Europska unija donosi još ambicioznije programe, što se, s obzirom na više nego skromne dosege u stupnju reciklaže kod većine država EU, može smatrati izvjesnim paradoksom. Do 2030. godine u EU bi se trebalo reciklirati 65 % komunalnog otpada, 75 % ambalažnog otpada, a odlagati bi se smjelo samo 10 %. Novi prijedlozi (2017. godine) idu ka cilju smanjenja odlaganja na samo 5% (.pdf). Europski parlament je učinio i korak dalje pa inzistira na društvu bez otpada i predlaže obavezne ciljeve sprečavanja nastajanja otpada do 2025. godine i 70 % recikliranja komunalnog otpada te 80 % recikliranja ambalaže do 2030.

Mi smo, ako je vjerovati našim računima, na 17 % recikliranja. Broj još nitko ne provjerava i temelji se na povjerenju. Onako kako je naš čovjek uspješno igrao poker u Domu lordova. Nakon prvog dijeljenja on je imao dvije iste karte, a protivnik je rekao da ima tri iste. To je u pokeru jača kombinacija. Onda je zatražio da mu protivnik pokaže karte, na što je ovaj odgovorio, kako se u Domu lordova ne pokazuju karte i da se igra na povjerenje. I onda je našeg čovjeka na povjerenje »krenula« karta. Čini mi se da je i ovih 17 % više na povjerenje no realnost.

Nerealna obećanja Europi

Bivši ministar Dobrović i njegovi savjetnici, nažalost nisu htjeli poslušati glas razuma. S obećanim ciljevima u 2017. godini, argument kako smo u davanja obećanja u predpristupnim obavezama bili nerealni, i što je mogla biti podloga za deregulaciju obaveza, sada pada u vodu. Tko će nam vjerovati da je neznanje od tamo negdje 2005. godine toliko naraslo. Kako objasniti da je proizvodnja nekvalitete zauzela u nas tako razornu snagu čak i u prirodnim znanostima i inženjerskim računima? Tko će nam vjerovati da je novi Plan proizvod ega samo jednog čovjeka, koji je uvjerio svoju stranku (MOST) u nemoguće i trgovine među strankama (HDZ – prihvatite plan ili ništa od koalicije)? Da se koalicija barem raspala prije slanja Plana u Bruxelles!

Pišem, pisao sam i neka ostane zapisano. I u postupanju s otpadom društveni otpad je pokazao razornost, koju ćemo tek osjetiti. Istini za volju Dobrovićev plan gospodarenja s otpadom nije ni približan Todorićevim marifetlucima. Možda tek negdje četvrtinu od toga. Tek zajedno s obećanjima iz područja voda sve bi se moglo približiti polovici te sume. Naravno, ako Todorićevi marifetluci ostanu na trenutnih 40 milijardi nečega, a obećanja dana EU ne budu preozbiljno shvaćena. Možda se i tamo pojavi netko tko će reći: pa vama se u Hrvatskoj potkrala greška. To što obećavate je nerealno. To ne može nitko u EU, pogotovo ne s toliko malo para i znanja. Možda nam progledaju kroz prste, poglade po glavi i nekom novom Dobroviću kažu: Dečko ajde o’ladi!

Dobrović će na njegovu sreću i dalje biti veliki stručnjak pa će se i dalje busati u prsa kako je to što je predložio realno, navodeći (samo) primjer Otoka Krka. Tamo je za postignuto upucano 20 i kusur milijuna kuna iz raznih naših (ne EU!) fondova. Ispada nekih milijun kuna na tisuću stanovnika. Kada bi svi kao Krk, onda bi po istom mjerilu trebali nekih 4 400 000 000 kuna – 4.5 milijarde. Kada sam počeo računati učinilo mi se jako puno, a onda sam shvatio da je to samo 10 % onoga što je sprčkao Todorić. Da bivši ministar Dobrović ipak nije bio u pravu?

Zbog čega Thompson nije dobrodošao u Mariboru?

U Mariboru su zabranili nastup Thomsonu. Premijer ne zna razloge i zatražio je od hrvatske veleposlanice u Ljubljani da preispita razloge. Je li premijer zatražio intervenciju i u Austriji koja je zabranila koncert prije mjesec dana?

Osobno razumijem vlasti u Mariboru. Slovenija nije nacionalna već građanska država, pa je mariborske vlasti možda bilo strah da bi koncert mogao izazvati vrijeđanje jednog dijela slovenskih građana. Tamo pamte izjavu Hilera iz 1941. godine, koji je s balkona rekao: »Machen Sie mir dieses Land wieder deutsch!« Učinite mi ovu državu opet njemačkom. Od tada Slovencima pozdravi koji su se koristili za vrijeme fašizma, pa i Za dom spremni, a s kojim je do sada uvijek obilovao Thomsonov koncert, stvara jezu. Jednako kao većini Europljana Heil Hitler i Sieg Heil. Osim toga, tamo živi puno onih koji su uz pozdrave koji se čuju na koncertu izgubili najmilije i koji Jasenovac ne smatraju mjestom za odmor. Tamo i zbog toga ne prolaze koncerti u kojima se veličaju jedni na račun drugih. Sjećam se vremena kada je u Ljubljani zabranjen koncert Bori Čorbi.

Ako premijer misli drugačije, onda bi svakako morao obavijestiti europsku javnost da su neopravdano nepravedni prema Thomsonu. Mogao bi se pozvati na povjerenstvo koje je imenovao, kako bi svijet konačno saznao istinu o fašizmu i da će se na osnovi novih spoznaja odlučiti i o kategoriji u koju će biti svrstan dio Thomsonovog repertoara, a’la Jasenovac i Gradiška stara: rang himne, ode koja se pjeva u posebnim prilikama ili razlog za zatvor?

Iako premijer još ne zna razlog otkazivanja Thomsonovog koncerta meni se čini kao da je odgovor u onoj Ivana Mažuranića: Tko je nepravedan u kući svojoj, prirodno je, da mu se izvan kuće ne vjeruje ništa.

Komentari su zatvoreni