Daruvar je slika Hrvatske

Daruvar je slika Hrvatske

(Zemlje koja ima sve, a nema ništa)

(Foto: daruvar.hr)

Daruvar je grad koji ima i toplice, i pivovaru, i vinske podrume, i tradiciju, i arhitekturu, i planinarske staze i domove, i blizinu Zagreba, i kulturnu raznolikost, i prekrasne parkove – pa opet nema ništa jer ništa do toga blaga Božjega ne zna iskoristiti. Da je takav grad u Austriji imao bi godišnje milijun noćenja

dr. sc. Nenad Raos

Nenad Raos

Moje muke s gradom Daruvarom počele su već na željezničkoj stanici. Kako više volim putovati vlakom nego autobusom (pa makar i duže trajalo) pogledam na HŽ-ovim stranicama red vožnje. U 11 sati ide vlak za Daruvar i još polazi sa Zapadnog kolodvora! Fino, ne može biti bolje jer do Zapadnog kolodvora imam samo deset minuta hoda, pa što je ljepše nego izaći iz kuće četvrt prije polaska vlaka pa potom na kolodvoru kupiti kartu i odmah se zatim ukrcati – kao da ideš na tramvaj.

Ali ne lezi, vraže! Odoh dva dana prije da kupim kartu – i to me spasilo. Vlak uopće ne polazi sa Zapadnog kolodvora nego u isto vrijeme s Glavnog. Usto ne vozi cijelom prugom, nego se putnici negdje (u Kutini?) prekrcavaju na autobus, jer je pruga u remontu. »Ne vjeruj svemu što piše«, reče Bobi svom starom pred hotelom Dubrovnik. (Ostatak vica nije za javnu komunikaciju.)

U Daruvaru još veće iznenađenje. Usred predivnog gradskog parka, pred samim hotelom zjapi velika rupa s vidljivim ostacima ciglenog zida. »Jesu li to ostaci rimskih termi?«, pitam nadobudno domaćina. »Ma ne, imamo mi i toga, no ovdje je pala krmača«, on će meni, a ja ostah u čudu: Koja krmača? Kakva krmača? Naravno, nije mi trebalo dugo da se prisjetim kako je »krmača« kolokvijalni naziv za veliku avionsku bombu koja je na bazen pala za vrijeme Domovinskog rata. I nitko se od tada, a prošlo je dobrih četvrt stoljeća, nije sjetio da na istom mjestu sagradi novi bazen ili da barem zatrpa rupu. Jedan ili dva kipera zemlje bilo bi dovoljno.

No nije to jedino što iznenađuje u tom najljepšem kontinentalnom gradu Hrvatske. Unatoč što imaju pivovaru s tradicijom još od 19. stoljeća, ona proizvodi samo jednu vrstu piva, premda izvrsnog. Unatoč tome što imaju 30 % Čeha u gradu, nemaju nijedan češki restoran. »Zašto je to tako?«, pitam domaćina, a on meni da se tu i tamo mogu naručiti češka jela, a da mjesni Česi organiziraju i Dane bramboreka. Bramborek je češki za krumpir, proradi mi sjećanje, a riječ dolazi od imena njemačke pokrajine Brandenburg, jer od tamo je u Češku došao krumpir. Zanimljivi su putevi krumpira (npr. da je u Englesku krumpir došao iz Južne Amerike, a u Sjevernu Ameriku iz Engleske), no ne pišem ovaj članak da bih govorio o krumpiru. Zar Česi ne jedu ništa drugo osim krumpira? (»Izvrsno, izvrsno«, poče hvaliti moj prijatelj restoran i osoblje nakon (pre)fine riblje večere. »Naročito krumpiri«.)

Mladi odlaze iz grada umjesto da u njega dolaze

Bila je sredina tjedna, ja sam došao službeno (da održim znanstveno-popularno predavanje), pa opet kako može biti da u cijelom hotelu vidim samo tri gosta (uključivo i mene) na doručku? Daruvar je grad koji ima sve, i toplice, i pivovaru, i vinske podrume, i tradiciju, i arhitekturu, i planinarske staze i domove, i blizinu Zagreba (sat i po vožnje automobilom), i kulturnu raznolikost (već spomenuta Češka manjina), i prekrasne parkove – pa opet nema ništa jer ništa do toga blaga Božjega ne zna iskoristiti.

Zar se ne bi mogla, kao prvo, urediti ona rupa pred hotelom, pa da se hotelski gosti mogu okupati prije doručka ili barem gledati lijepo cvijeće (umjesto rupe) na tom mjestu? Zar se ne bi mogli organizirati dani piva s desetak vrsta piva što bi ih proizvodila mjesna pivovara uz uživanje u češkim specijalitetima? Zar se ne bi mogle organizirati planinarske i biciklističke ture po okolnim predjelima nakon čega bi slijedilo opuštanje mišića u blagotvornoj vodi termalnih izvora? Sve bi se to moglo učiniti – jer mnogo je od toga već bilo u Daruvaru. Neću sad biti staro gunđalo i reći da ništa od toga nema, ali moglo bi biti više, mnogo više. Mladi iz grada odlaze umjesto da u njega dolaze. Na ulicama bi Daruvara moglo svaki dan biti deset tisuća turista, kako domaćih tako i stranih. Da je takav grad u Austriji imao bi godišnje milijun noćenja. No ništa od toga: Daruvar je mrtav grad, ghost city.

Daruvar je slika Hrvatske. Zemlje koja ima sve, a opet nema ništa. Problem je u glavama ljudi. Naš čovjek nije poduzetan, a onaj tko jest nailazi na tolike prepreke i otpore da ga brzo prođe volja da juriša na vjetrenjače. Čak i kada nije riječ o jednom čovjeku, entuzijastičnom pojedincu, sve se lako na zlo okrene. Pokatkad se zna naći i više kvalitetnih ljudi da nešto pokrenu, a kad sve krene po dobrom, dođe nekakav nevaljalac koji sve upropasti. I tom nevaljalcu nitko ništa ne može, jer ne postoje društveni mehanizmi koji bi onemogućili njegovu rabotu. Susreo sam se s takvom situacijom mnogo puta u svom profesionalnom životu, pa mogu samo misliti što se sve događa u prekrasnom gradiću koji se zove Daruvar. Hrvatska, probudi se!

Ostavi komentar

*