Darovita braća Smiljanić postavljaju mnoga pitanja, obožavaju pokuse i imaju rješenje za krizu

Darovita braća Smiljanić postavljaju mnoga pitanja, obožavaju pokuse i imaju rješenje za krizu

Nema granica kad je u pitanju znanje kod braće Smiljanić. Kada je njihova mama bila trudna prije dvije godine, a obitelj je iščekivala prinovu, najmlađi Filip, tada četverogodišnjak znao je objasniti cjelokupnu fiziologiju, kako nastaje i kako se razvija fetus, kako se dijele stanice. „Pročitali smo puno dječjih enciklopedija, grčku mitologiju, a moram priznati kako oni pamte puno bolje od mene“, iskrena je mama Iva.

Valentina Vukoje

Braća Lovro i Filip Smiljanić darovita su djeca. Lovro ima devet godina i pohađa treći razred u Osnovne škole Ivana Filipovića u Zagrebu. On obožava školu, a najviše se veseli satu razrednika jer nikada ne zna što će se na njemu raditi. Lovro voli pokuse, didaktičke igre, asocijacije, igre strujnih krugova. Objašnjava našoj ekipi kako je danas istraživao s prijateljima prolaz od škole do vrtića. Ovaj devetogodišnjak voli učiti nove stvari, a njegova mama kaže da jako brzo uči. „Kad dođem iz škole prvo radim zadaće pa pojedem ručak i nakon toga se zabavljam“, kratko objašnjava Lovro. Ima on i jednu želju, a to je da odmori između satova budu duži od pet minuta i da se na nastavi radi više pokusa.

Pjevanje, karate, muzička škola širok je popis izvannastavnih aktivnosti Lovre. On obožava svirati klavir, no ipak kad odraste htio bi biti – vojni pilot. „Sviđa mi se letenje i pucanje. Imao bih ruksak s padobranom ako bi mi trebao“, pojašnjava Lovro.

“Problem je ako darovito dijete nije dobilo pomoć i stimulaciju, ono tijekom osnovne škole zbog svojih mogućnosti ne razvija radne navike. Takva djeca često podbace u srednjoj školi i ne uspijevaju upisati željene fakultete. Neki postanu žrtve sustava, koji ih ne prepoznaje”

Vjetar u leđa za darovitu djecu

Njegov mlađi brat zove se Filip i pohađa prvi razred Osnovne škole Ivan Filipović. On je sportski tip i obožava tjelesni. Pohvalio se kako je ovo ljeto skakao u more sa skakaonioce u Turnju. Prošle godine je pjevao u pjevačkom zboru Klincima s Ribnjaka i trenirao je karate.

Braća Smiljanić jednom tjedno dolaze u prostorije Udruge „Vjetar u leđa“. Vodstvo udruge svojim stručnim i osobnim potencijalima, kroz radionice, savjetovanja i psihoterapiju pružaju „vjetar u leđa“ svakom pojedincu, djeci, mladima i odraslima kako bi sigurno krenuli na put osobnog rasta i razvoja te unaprijedili kvalitetu života. Udrugu su osnovali Siniša i Ksenija Benaković sa suradnicima.

U udruzi „Vjetar u leđa“ održavaju se radionice za darovitu djecu Iskrice, koji je verificiran od strane Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa i Agencije za odgoj i obrazovanje. „Radionice za njih se održavaju jednom tjedno u trajanju od 75 minuta. Rade u grupama od šestero do desetero djece. Aktivnosti koje provodimo su vrlo raznolike, kreirane su prema njihovim interesima i potrebama te stručnim znanjima o razvoju darovite djece.

smiljanici-kukciMeđu najdraže aktivnosti svakako ulaze različiti pokusi iz fizike, kemije, biologije, astronomije, psihologije koje djeca sama provode, zatim zagonetke i pitalice, zahtjevne logičke i strategijske igre, matematičke mozgalice, asocijacije, aktivnosti za poticanje kreativnosti i stvaralaštva“, objašnjava osnivačica udruge „Vjetar u leđa“, psihologinja Ksenija Benaković Ranogajec. Ona već 26 godina radi kao psihologinja u vrtićkom sustavu, a posljednjih deset godina posvetila se radu s darovitom djecom. Objašnjava nam kako darovita djeca imaju posebne potrebe koje ne mogu zadovoljiti u redovnom programu.

„Kao što kažemo da djeci s posebnim potrebama treba jedna vrsta podrške, tako darovitoj djeci isto treba podrška. Darovita djeca rade drugačije, brže i bolje u odnosu na svoje vršnjake.“

Mama Iva muku muči s epruvetama i dječjim pokusima

Filip Smiljanić istražuje

Filip Smiljanić istražuje

Lovro i Filip vole dolaziti na radionice Iskrice. „Obožavam raditi zmaja od bočice. Onda stavljamo predmete u tu bočicu i onda zmaj riga vatru“, veselo objašnjava Filip. Za razliku od svog brata koji želi postati vojni pilot, Filip mašta o tome da postane astronaut. „Htio bih razgledavati stvari iz svemira. Želio bih vidjeti kako Zemlja izgleda iz visine. To me zanima“, iskren je Filip. Njegov brat Lovro opominje ga kako bi po povratku na Zemlju morao opet učiti hodati. „Da, strah me i crne rupe. To vam je kao jedan usisavač. Usiše te kao mrava“, pojašnjava našoj ekipi Filip.

„Kuća nam je puna bočica i epruveta. Oni cijelo vrijeme nešto eksperimentiraju“, priznaje njihova mama Iva Smiljanić. Na pitanje kada je zamjetila da su dečki daroviti, mama Iva odgovara kako je to kod starijeg sina Lovre bilo kada je on bio star svega godinu i pol dana. „On je znao sve boje, znao je sve životinje i kako se glasaju. Sam je završavao stihove Ježurke Ježić i prepoznavao je marke automobila. Mi smo mislili da je pametan i to je to. No kad smo došli u vrtić Mali princ u predškolskoj godini ga je testirala gospođa Benaković i zaključila kako je on darovit. Predložila nam je da se uključimo u rad Iskrica. On ima puno obveza i to nismo planirali. No Iskrice su na popisu stvari kojih se on ne želi riješiti“, objašnjava mama Iva.

Svog mlađeg sina Lovru mama Iva opisuje kao aktivno dijete. On nije u početku pokazivao intelektualnu darovitost. „Bio je jako živahan pa su tete u vrtiću predložile testiranje kod psihologice Benaković kako bi se vidjelo da li je možda hiperaktivan. Tada je on donio crtež koji je bio potpisan. Mislila sam da ga je potpisao stariji brat. Tada je rekao da je to on napisao, zatim sam ga tražila da napiše još neka imena. Tada smo otkrili da znade pisati. Vrlo brzo se i on uključio u Iskrice. Obojica nisu neki `ludi matematičari´, genijalci ili djeca koja skladaju kompozicije iz glave. Imaju jako puno pitanja i tome nema kraja. Na sreću suprug i ja imamo strpljenja. Moramo oboje imati i određen fond znanja da bismo znali odgovoriti na to sve“, sa smješkom priznaje mama.

S četiri godina objasnio kako nastaje i kako se razvija fetus

Nema granica kad je u pitanju znanje kod braće Smiljanić. Kada je njihova mama bila trudna prije dvije godine, a obitelj je iščekivala prinovu, najmlađi Filip, tada četverogodišnjak znao je objasniti cjelokupnu fiziologiju, kako nastaje i kako se razvija fetus, kako se dijele stanice. „Pročitali smo puno dječjih enciklopedija, grčku mitologiju, a moram priznati kako oni pamte puno bolje od mene“, iskrena je mama Iva.

smiljaniciSmiljanići za sada ne vide problem u integraciji svojih sinova u obrazovni sustav. No mama Iva priznaje kako je prošlo premalo vremena da bi mogla govoriti koje su dobre, a koje loše strane obrazovnog sustava kada su u pitanju darovita djeca. Ono što se dječacima ne nudi u školi, Smiljanići pronalaze u izvannastavnim aktivnostima. „Filip je znao u prvom razredu doći doma samo s naslovom u bilježnici. Tada sam ga pitala gdje je ostatak i da li su išta pisali. `Pa jesmo´, odgovarao bi. Onda sam zvala druge mame da mi kažu što njihova djeca imaju zapisano u bilježnicama i tada bi on sam započeo pisati ono što je upamtio sa satova“.

Kreativci i pozitivci

Darovita braća Smiljanić upoznati su i s ekonomskom krizom i njezinim uzrocima. „Svi bi htjeli biti kraljevi svijeta. Ja bi to riješio pregovorima. Bogati bi trebali dati siromašnima“, objašnjava Filip. Interesi darovite djece ne iznenađuju niti psihologinju Benaković Ranogajec. Ona priznaje kako obožava raditi s njima. „Ta su djeca puna pozitivne energije. Oni su kao motorić. Kada dođu na vrata odmah navale na ono što smo im ponudili. Kreativni su, imaju super ideje. Prošle godine smo raspravljali o tome što bi bilo kad bi škola trajala samo tri sata. Tada je jedan dječak koji je bio treći razred rekao kako to ne bi bilo dobro jer bi predugo trajalo obrazovanje.

„Možda moji roditelji ne bi bili sposobni još sada raditi svoj posao, kako bi onda oni mene uzdržavali. Još bi išli na fakultet i ne bi mogli mene uzdržavati“. To je bilo zanimljivo razmišljanje jednog devetogodišnjaka, prisjeća se Benaković Ranogajec. Ona sa zanimanjem prati daljnji razvoj i školovanje darovite djece s kojom radi. Priznaje kako nema pravila kod upisa fakulteta.

„Upisuju različite fakultete od Fakulteta elektronike i računarstva, Filozofskog i druge. No ima i onih koji jedva završe srednju školu. Problem je ako darovito dijete nije dobilo pomoć i stimulaciju, ono tijekom osnovne škole zbog svojih mogućnosti ne razvija radne navike. Tako da često takva djeca podbace u srednjoj školi i ne uspijevaju upisati željene fakultete. Možemo slobodno reći da neki postanu žrtve sustava, koji ih ne prepoznaje“, zaključuje Benaković Ranogajec.

*Objava ovog članka je sufinacirana sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.