Danijel Galović: Još ima ljudi koji su spremni žrtvovati se za opće dobro

Danijel Galović: Još ima ljudi koji su spremni žrtvovati se za opće dobro

»Ovršni je zakon jedan od glavnih generatora iseljavanja ljudi iz zemlje, makar je to svaka vlada od 2011. godine naovamo pokušavala zanijekati. Kada vas netko preko noći ostavi bez sredstava za život i bez mogućnosti da kakvim reprogramom iz toga duga izađete, tada je ljudima nažalost bijeg iz zemlje jedina opcija«

Razgovarala: Snježana Kratz

O tome što mu je u mladosti bio najveći problem, gdje je odrastao i kako je krenuo u građanski aktivizam ZG-magazinu govori Danijel Galović – Lesi, supredsjednik stranke Slobodna Hrvatska. Otkriva što je dogovorio s ministrom pravosuđa Draženom Bošnjakovićem, koliko je dana bio na ulici i zašto je obukao žuti prsluk.

Zašto volite Zagreb?

Volim ga jer još i danas u njemu prepoznajem onaj stari duh Zagreba. Ponajprije na njegovim ulicama, trgovima koje krasi živost, posebice vikendima. Volim ga, jer prepoznajem ga i po starim kavanama i kafićima… Zagreb zaista nije teško zavoljeti niti biti dio njega.

U kojem ste kvartu odrastali, kakvim ga se sjećate?

Odrastao sam u Trnju gdje sam pohađao Osnovnu školu Marina Držića u Nalješkovićevoj ulici. Imao sam bezbrižno djetinjstvo, što je uključivalo puno sporta i druženja sa prijateljima. Svakoga dana nakon škole, trkom bi se svi našli na školskom igralištu i tu bi zajedno provodili vrijeme. Košarka, nogomet, stolni tenis – nama je bilo potpuno nebitno, važno je bilo da nismo doma.

Sjećate li se mladenačkih dana, prvih ljubavi, izlazaka?

Naravno da se sjećam. I danas nakon trideset godina cijela naša školska generacija okupi se barem jednom godišnje, da se vidimo i prisjetimo mladenačkih nam dana.

Bilo je zasigurno drukčije no što je danas?

Bilo je to, barem za nas tada mlade ljude jedno bezbrižno doba, u kojem je jedini problem bio kuda ćemo izaći i kojom aktivnošću ćemo se baviti.

Dopredsjednik ste stranke Slobodna Hrvatska? Kako ste ušli u takvu aktivnost?

Kao aktivist i borac protiv deložacija i danas sam iznimno ponosan na sebe i te moje aktivnosti. Uvjerenja sam da moji sugrađani cijene napore nas, reći ću običnih aktivista, bez nekog »zamamnog« političkog znanja, ali s vjerom da se društveni odnosi mogu i moraju mijenjati kroz uljuđene akcije na ulici. Pa čak i pod određenim kaznama s kojima sam svojedobno bio redovito zatrpavan. Nisam odustajao ni kada su se međuljudski odnosi unutar bivše mi stranke drastično narušili. Napustio sam sve to i ušao u Slobodnu Hrvatsku koja se nakon svega u mom životu – eto iznjedrila.

Zaživjela je i vaša udruga…

Ovršni? Da, upravo je ona nastavak mog i rada mojih prijatelja na poboljšanju kvalitete života stotina tisuća blokiranih i ovršenih građana. Smatram da se pravovaljana zaštita vjerovnika morala odraditi puno ranije i to kroz pravne alate koji nam stoje na raspolaganju, odnosno kroz pomoć ovršenicima prije deložacije i gubitka doma.

Kada ste i zašto krenuli u borbu protiv Ovršnog zakona?

Naravno, kada sam tu nepravdu osjetio na sebi! Bez ikakvog opravdanog razloga i obavijesti bio mi je blokiran račun, a ja sam kao i tisuće drugih ljudi preko noći ostao bez prihoda za život.

Kakav je taj zakon koji je mnoge osiromašio i nažalost razbolio?

Nažalost, Ovršni je zakon jedan od glavnih generatora iseljavanja ljudi iz zemlje, makar je to svaka vlada od 2011. godine naovamo pokušavala zanijekati. Kada vas netko preko noći ostavi bez sredstava za život i bez mogućnosti da kakvim reprogramom iz toga duga izađete, tada je ljudima nažalost bijeg iz zemlje jedina opcija.

Što ste dogovorili (ako jeste) s ministrom pravosuđa Draženom Bošnjakovićem?

Uglavnom ništa. Posebice zbog naših tvrdnji da ukoliko zaista želimo pravedniji i pošteniji Ovršni zakon iz njega moramo udaljiti Finu i javne bilježnike. Oni su, uz nepravedan sustav kamata glavni generatori porasta duga fizičkih i pravnih osoba.

Je li se dogodio ikakav pomak ?

Ponešto ipak ide na bolje. Posebice jer su u prijedlog novog Ovršnog zakona ušla neka od rješenja koja smo predlagali, makar je to daleko od onoga za što se zalažemo kako bi svim ovršenicima olakšali život.

Kako Hrvatska stoji s Agencijama za naplatu potraživanja?

Po tom pitanju Hrvatska se trenutno nalazi u razdoblju pravne i zakonske nesigurnosti. Agencije koje posluju i kojima je ministarstvo financija dalo suglasnost za rad nitko ne kontrolira! Za njih nije zaduženo niti jedno ministarstvo, ali ni HNB pa te agencije doslovno rade što hoće! Od neprestanih nazivanja i uznemiravanja dužnika, do nuđenja kojekakvih loših rješenja kojima građane zapravo dovode u bezizlazan položaj. Osim što su od banaka, teleoperatera i javnih poduzeća otkupile naše dugove za kako se to kaže »kikiriki«, ne žele pokazati dokumente na osnovu kojeg ugovora, kada i gdje su to učinili. Sve to jako frustrira ljude, a to i jest jedan od razloga zbog kojeg smo osnovali udrugu Ovršni.

Odjenuli ste i žute prsluke? Što takvim aktivizmom postižete?

Proveo sam na ulici dvanaest subota za redom, a bio sam i glasnogovornik »žutih«po pitanju ovršenih i blokiranih građana. Smatram da je svaki građanski aktivizam dobar jer pokazuje nam da još uvijek ima ljudi koji su spremni žrtvovati svoje vrijeme i novac za opće dobro. Mislim da smo tim okupljanjima na Trgu bana Josipa Jelačića privukli pažnju javnosti i ukazali na velike probleme koji tište većinu građana naše zemlje. Prosvjedovali smo protiv stanja u pravosuđu, zanemarenog zdravstvenog sustava, ali i protiv vladajućih jer smatramo da nije pravovaljan smjer u kojem idu.

Koliko su kod nas ljudi građanski aktivni? Nimalo?

Ne mogu govoriti u ime ljudi koji iz raznih razloga smatraju da se prosvjedima neće ništa promijeniti. Ali svojim ću primjerom i dalje raditi sve kako bih dokazao suprotno.

Gdje danas živite? Kakav je kvart tu gdje jeste?

Živim na Trešnjevci i mogu vam reći da bih teško izdržao da je kojim slučajem trebam napustiti. Danas se ta moja Trešnjevka dosta promijenila zbog velikog broja novosagrađenih zgrada i interpolacija kojima se potpuno izmijenila ljepota i vizura one Trešnjevke kakve ju ja pamtim otprije četrdeset godina. Srećom, gradove ne čine betonska čudovišta i zgradurine, već ljudi koji u njima žive. Zbog toga sam ipak sretan i ponosan na moj Zagreb, a posebno na moju Trešnjevku.

Komentiraj

*