Danas je jučer od sutra

Danas je jučer od sutra

Trošak nabavke 12 malo starijih borbenih zrakoplova ni nije nešto strašno velik. U prvih desetak godina po nekih 350 milijuna godišnje. Na sve treba dodati troškove održavanja, letenja, pilota i mehaničara, …. Trošak veličine onome za povećanje prava na dječji doplatak. I tako to od sada najmanje 25 godina, do kada će ti prije 30 godina proizvedeni avioni navodno moći letjeti…

dr. sc. Viktor Simončič

Konzervativac je onaj čovjek koji ima dvije savršeno zdrave noge, ali koji nikada nije naučio da hoda naprijed. (Franklin D. Roosevelt)

Viktor Simončič

Danas je jučer od sutra. Čudna igra riječi. Pojednostavljeno, danas živimo na posljedicama dobrih i loših odluka od jučer, a sutra ćemo živjeti na posljedicama odluka koje donosimo danas. Kakve odluke smo donosili kada smo od nekada najnaprednije države Srednje i Istočne Europe došli na začelje? Na začelje nismo došli zbog jedne odluke već puno njih. Mnoge, čak i one koje su izgledale na prvi pogled gotovo fenomenalne dale su svoj obol nazadovanju.

Uz privatizaciju, nepotizme i 200 bogatih obitelji, izgradnja autocesta na ho-ruk bio jedan od (naj)većih promašaja Hrvatske politike. Znam da se većina, posebno onaj dio koji se nikada ili možda samo jednom provezao autocestom i koji preko TV-a prate velike gužve u ona dva – tri udarna vikenda turističke sezone, ne slaže samnom. Oni koji koriste autocestu cijelu godinu, a ne samo za jednogodišnji odlazak na more, primjećuje da 90 % vremena na autocestama, s izuzetkom 20 – 30 kilometara oko Zagreba nema skoro nikoga. Ako je noć, čak vam je i neugodno, jer se kroz pustošiju vozite u potpunom mraku. Svjetla ni lijevo ni desno. Zadužili smo se, a prometa da vraća uloženo premalo! Autoceste se kod nas ne mogu koristiti na dnevnoj bazi. Njihovo korištenje, za razliku od većine EU država, spada u kategoriju luksuza. Imamo autoceste koje u stvarnosti nisu dovele do istinskog povezivanja i koje ne doprinose proklamiranoj želji za povećanje mobilnosti.

Dug za autoceste otplaćivat ćemo najmanje do 2033.

Od Siska do Zagreba je izgrađeno nekih 25 – 30 kilometara autoceste. Korištenje u jednom smjeru košta zanemarivih 10 kuna. No ako taj dio autoceste koristite za odlazak na posao, onda je to 20 kuna na dan, 100 kuna na tjedan, 400 kuna na mjesec ili 50 % naknade koju u Austriji i Sloveniji građani plaćaju za godišnje neograničeno korištenje autocesta. Ako stanujete u Čakovcu i putujete na rad u Zagreb, na distanci koja u mobilnosti radne snage u EU-a spada u prosječne ili čak i kraće, dnevno morate potrošiti 72 kune, 360 kuna na tjedan. U dva tjedna toliko koliko košta godišnja vinjeta kod susjeda. Naravno da odlazak na izlet, posjetu ili godišnji treba platiti dodatno. Od Osijeka do Dubrovnika i natrag samo jedna vožnja košta više od godišnje vinjete kod susjeda.

Upravo je donijeta odluka o reprogramiranju dugova za izgradnju autocesta. Cijene korištenja ostaju i dalje nepodnošljivo visoke, a dug bi se, ako će biti sreće mogao vratiti do 2033. A nominalno skuplja cestarina nego kod susjeda, koja je u odnosu na naša primanja još izraženije nepovoljna, znači da se manje kreće, manje posjećuju turističke destinacije, da traženje radnog mjesta izvan mjesta stanovanja postaje opterećenje, koje tjera na iseljavanje, jer se umjesto cestarine može iznajmiti stan, … Nije lako ni privredi, jer se zbog visokih nameta transporta teže povezuju dobavljači. Cestovna povezanost u Hrvatskoj, do nekog trenutka »debelih krava« mogla se riješiti modernim brzim cestama, manjim dionicama autoputa, u skladu s mogućnostima, a ne modernim autoputovima s odmorištima koji su veći dio godine prazna. Jučer smo izgradili brze autoceste, koje su umjesto da povezuju dale doprinos našem nazadovanju danas i sutra, barem još do 2033.

Ima li nabavka (pra)starih borbenih aviona uopće smisla?

Na sličnom tragu je i odluka oko kupnje 12 malo starijih borbenih zrakoplova. Trošak nabave ni nije nešto strašno velik. U prvih desetak godina po nekih 350 milijuna godišnje. Na sve treba dodati troškove održavanja, letenja, pilota i mehaničara, …. Trošak veličine onome za povećanje prava na dječji doplatak. I tako to od sada najmanje 25 godina, do kada će ti prije 30 godina proizvedeni avioni navodno moći letjeti. A ima li nabavka aviona uopće smisla? Radi li se o stvarnoj potrebi ili želji za prestižem? Kao bivši nositelj postolja mitraljeza u JNA ne vidom neku svrhu nabavke (pra)starih aviona. Nas trenutno ne mogu napasti niti Mađari, niti Slovenci niti Talijani. Saveznici smo. Bosna i Hercegovina isto ne dolazi u obzir, jer mislim da nemaju avione. Što se tiče Srbije, iako ne vidim opasnost nekog ugrožavanja zračnog prostora, kod nabavke aviona treba paziti da naši ne budu stariji od onih koje će oni nabaviti. Vjerujem da je netko provjerio da oni na primjer nabavljaju avione starije od 40 godina, pa će ovi naši mlađi za cijelih 10 godina zadržati potrebnu superiornost.

A volio bi da smo se kod nabavke aviona ugledali u Sloveniju. Tamo su odlučili kako »neće uspostaviti vlastite zrakoplovne sposobnosti za nadzor i kontrolu slovenskog zračnog prostora, nego će rješenje nadzora potražiti u okviru NATO-a«. Naime, zaštita savezničkog zračnog prostora u nadležnosti je vrhovnog NATO zapovjedništva. Zračni prostora onih država članica savezništva koje nemaju potrebnih sposobnosti, obavlja NATO sa sposobnostima kojima dobrovoljno pridonose druge članice. Za zaštitu zračnog prostora Slovenija ne plaća ništa, osim što ulaže u nacionalnu infrastrukturu potrebnu za provođenje »Air Policinga« u sklopu NATO-a, štogod to značilo.

Kao uvjereni protivnik nepotrebnog naoružavanja, jer je na ovim prostorima narod oduvijek pobjeđivao nadmoćnijeg neprijatelja, od pobjede protiv Turaka, do pobjede partizana nad fašistima i nas u obrambenom ratu protiv moćne JNA, zalažem se da se napori usmjere na podizanje standarda građana. Samo zadovoljan stanovnik ima snagu braniti svoju zemlju. Jer kako reče Njegoš »boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka«. I zato novac od aviona za djecu, potplaćene doktore i drugo medicinsko osoblje, omalovažene učitelje, …

Stručnjaci i “stručnjaci”

Danas smo donijeli odluku o izdvajanju novca za borbene avione. Troškove ćemo plaćati najmanje do 2045. Sutra ćemo se sjećati kako je danas postalo jučer skupljeg sutrašnjeg danas.

Što je to bilo jučer, da danas stanovnici Slavonskog broda dobivaju vodu iz cisterni? Progugalo sam i vidio da je mjesto istjecanja ugljikovodika iz puknutog cjevovoda nekih 900 metara zračne linije udaljeno od bunara pitka vode. Uz to crpilište je na dubini od barem 50 – 60 metara. Dok je bilo struke crpilišta su se štitila, a mjesto crpljenja vode je bilo birano na način da je neposredno iznad postojao i kakav – takav prirodni zaštitni vodo nepropusni sloj. Ako struka kod odabira crpilišta nije zakazala, ako se stvarno radilo o stručnjacima, a ne o »rodjačkim uhljebima«, onda da je na mjestu akcidenta istjecalo čak i satima, pa i pokoji dan, voda na crpilištu nije mogla biti u roku od dan – dva kontaminirana! Niti pod razno! Što se tamo događa? Tko je i kakve odluke donosio? Da se stanovnicima Slavonskog broda bilo svjesno, bilo zbog rodijačko-uhljebiteljskog neznanja možda već duže vrijeme ne uvaljuje zdravstveno neispravna voda? A što se tiče Croduxa, nedopustivo je da netko ispituje stanje cjevovoda, a da ne očekuje mogući kvar? Prema standardima od jučer, je onaj tko to radi morao imati spremnu opremu za slučaj akcidenta. Danas kada pukne cijev čeka se na vatrogasce. Valjda je to jeftinije, ali samo »croduxovcima«. Svima nama je skuplje.

Nešto slabo od jučer postala je današnja stvarnost. Ako je istjecanje par desetaka litara ili može biti i tona nafte izazvalo takvu katastrofu, u kakvoj državi mi to živimo? Voda se i bez akcidenata s naftom svako malo zamuti u Splitu, Dubrovniku …. Za istinsku zaštitu građana nam ne trebaju avioni, nama trebaju odgovorni političari, koji će shvatiti da njihovi najbliži i najdraži, unatoč krvnoj vezi, nemaju kompetencije baš za sve stručne poslove. Premijer Plenković vlastiti nepotizam opravdava pitanjem, zar nitko iz njegovog kruga ne smije na bogate državne jasle? Ma mogu dragi premijeru, ali ne baš svi vaši rodijaci i prijatelji, a pogotovo ne samo oni. Ima nas i koje ne poznajete … a i mi bi živjeli.

Kardinal Puljić je u uskršnjoj propovijedi poručio ženama, kako će im veća prava donijeti Bog, a ne konvencije; »’Uz dužno poštovanje konvencija, one neće ženama vratiti dostojanstvo, nego Bogom dana uloga«. Vjerujem da se kardinal slaže sa mnom, da dok ženama netko drugi ne osigura veća prava danas, a trebao je i mogao to uraditi još jučer, da ipak pokušaju s konvencijom, kako bi im bilo bolje sutra.

Pogubna događanja danas su posljedica pogrešaka od ranije. Ako je danas jučer od sutra, imamo li mi uopće sutra?

Komentari su zatvoreni