Dan mentalnog zdravlja

Dan mentalnog zdravlja

Sve se svodi na hrabrost, jer »tajna slobode je u hrabrosti«, kako još više od 2000 godina Periklo reče Atenjanima. Bez toga ni sudovi, ni obiteljski savjetnici, ni psihoterapeuti neće pomoći. Ako čovjek čvrsto ne odluči da neće trpiti nasilje, uvijek će naići nekog sadista da se na njemu iživljava

dr. sc. Nenad Raos

Nenad Raos

Otvorih televiziju kad ono: danas je dan mentalnog zdravlja, s posebnim usredotočenjem na maltretiranje na poslu. Maltretiranje na poslu, u obitelji, u braku? Otkrit ću vam jednostavanu istinu: svatko je maltretiran onoliko koliko si sam to dozvoli.

»Kako se slažete s novim šefom?«, meni će ravnateljica, da bi odmah potom dodala: »On je jako težak čovjek. Znam po tome što je i meni bio šef«. (Pa si ga onda meni metnula, i još ga smjestila u moju sobu, mislim si u sebi.) »Pa došao sam samo dva puta s njime u sukob«, kažem. »I…?« »Prvi put sam ga poslao na onaniranje u zahod, da mu bude lakše, a drugi put u tri PM«. U četiri oka, razumije se.

Tako treba s nasilnicima, na poslu i u obitelji, samo tako i nikako drugačije. Jer ono što je on meni priredio doista je bilo nasilje, svjesno maltretiranje s nikakvom vezom ni s poslom niti s radnom disciplinom. I oba mi se puta postavio von oben (što čovjek nikome i nikad ne smije dozvoliti, ni psu ni čovjeku). Još kad je osjetio u mome glasu da bi mogao dobiti šakom po glavi i proći s teškim tjelesnim povredama uz mogući smrtni ishod (trenirao sam karate i mogao bih golom šakom u tri sekunde ubiti čovjeka), odmah se spustio na zemlju. Bio je miran kao janje (ili uplašeni zec).

Članovi malo šireg kolektiva kojem je prije mene »po partijskoj liniji« bio nametnut za šefa, učinili su isto, samo manje nasilnom metodom. Napravili su tipičan sit in, pružili pasivan otpor. Dođe tog jutra šef na posao, a ljudi se, suradnici ponašaju kao da ga nema. »Dobro jutro«, kaže, ali nitko mu ne otpozdravlja, nitko mu ne odgovara ni glasom ni pogledom. Nešto govori, ali ga nitko ni ne vidi ni ne čuje. Kao da je došao iz svijeta mrtvih. Što je mogao drugo učiniti nego otići i zahvaliti se na dodijeljenoj mu dužnosti.

Izvori sukoba

Do sukoba među ljudima dolazi zbog dva razloga. Jedan je pogreška u komunikaciji: netko kaže nešto što nije mislio, drugi čuje ono što ovaj prvi nije rekao ili htio reći – i evo ti razloga za svađu. No takvi se sukobi brzo izglade, jer se na kraju uvijek nađe zajednički jezik, jedan se drugome ispriča – i svršena stvar. No postoji i drugi tip sukoba, koji proizlazi iz specifičnog karaktera. Riječ je o sado-mazohističkim tipovima, autoritativnim karakterima, ljudima koji se, prema Freudu, nalaze u analnoj fazi psihičkog razvoja.

No da ne ulazim sad u velike teorije, riječ je o ljudima koji moraju uvijek i svuda dominirati, koji uvijek moraju nekog podbadati, provocirati, omalovažavati, podcjenjivati i ponižavati. S takvim se ljudima dobrom voljom i popustljivošću ne postiže ništa. Oni naprosto ne razumiju kako ljudi mogu međusobno biti u ravnopravnom odnosu. Ako je čovjek dobar i pažljiv prema svojoj ženi onda je papučar, ako ne maltretira svoju djecu onda to znači da djeca maltretiraju njega. U takvom svijetu ti ljudi žive. Jedini način da se s njima iziđeš na kraj je da se postaviš iznad njih. I ne možeš vjerovati kako takvi ljudi u tili čas od strašila postaju slabići, puzavci i kukavice.

Razmišaljam o braku s takvima. Muž se napije pa redovno tuče ženu. Tuče je zato što se ona dade tuči. Zar ne može otići iz kuće, makar i na pola sata? Ili, još bolje, zar ne može nasilnoga muža zavezati za krevet (bio pijan ili trijezan), pa uzeti batinu i valjano za izlemati? Ili mu samo pokazati što bi mu se moglo dogoditi ako ne prestane s obiteljskim nasijem. Da vidite kako bi se primirio – baš kao i moj bivši šef. Na kraju krajeva, neka se obiteljski nasilnik vuče po sudovima i dokazuje »da ga je baba izlemala«, a ne zlostavljana žena.

Sve se svodi na hrabrost, jer »tajna slobode je u hrabrosti«, kako još više od dvije tisuće godina Periklo reče Atenjanima. Bez toga ni sudovi, ni obiteljski savjetnici, ni psihoterapeuti neće pomoći. Ako čovjek čvrsto u svome srcu ne odluči da neće trpiti nasilje, ma koliko ga to stajalo, uvijek će naći nekog sadista da se na njemu iživljava, bilo to na poslu, kod kuće ili u društvu.

Ostavi komentar

*