Dan materinskog jezika

Dan materinskog jezika

(Misal po zakonu rimskoga dvora je prva hrvatska tiskana knjiga, otisnuta svega 28 godina nakon dovršetka Gutenbergove četrdesetdvoredne Biblije. To je prvi misal u Europi koji nije tiskan latiničnim slovima)

Nakon što se nevaljale riječi i izrazi udomaće, onda je prekasno u školama trubiti o dobrom i lošem jeziku. Šteta je već učinjena

dr. sc. Nenad Raos

Nenad Raos

Nedavno je, 21. veljače, bio Dan materinskog jezika. Lijepo. Prikladno smo ga obilježili, malo smo proslavili – ali jesmo li što i naučili? Ne vjerujem da jesmo. Na televiziji vidim reportažu iz neke škole gdje nastavnica upoznaje učenike s tuđicama i potiče ih da pronađu zamjenske riječi. Vidimo i stručnjaka za hrvatski jezik, lektora, koji ukazuje na maločas izgovorene pogreške. Pogreške? Kako si jedan novinar, urednik ili voditelj na televiziji može uopće dozvoliti da radi pogreške? Zar upravo on ne bi trebao biti kvalificiran da piše i govori na hrvatskom jeziku, zar mu znanje hrvatskog jezike nije uvjet za radno mjesto?

Sjećam se kako sam se zaposlio na mjestu znanstvenog novaka. Uz inženjersku diplomu mogao sam donijeti i potvrdu o znanju engleskog jezika. Otišao sam u Varšavsku ulicu, u tamošnju školu stranih jezika, da bih tamo polagao ispit. Malo sam čitao, malo razgovarao, malo prevodio. To je i razumljivo. Praktički je sva znanstvena literatura napisana na engleskom, a od budućeg se znanstvenika očekuje ne samo da na engleskom čita nego i da na tom jeziku piše i govori, održava predavanja. No za materinski jezik takva pravila, čini se, ne vrijede. Nekako se podrazumijeva da hrvatski znaju svi koji su ga od majke naučili. S kojim i kakvim su se jezikom u djetinjstvu susretali to nitko ne pita.

»Najvažniji«, »prvi« prioriteti

Slušam rečenog lektora kako govori o prilogu „osobno“. Taj prilog naglašava subjekt, kaže, no pri tome mu ne pada na pamet kako je taj prilog u hrvatskom jeziku posve suvišan. (Napisao sam nekih 10.000 stranica i nikad ga nisam upotrijebio.) „Osobno“ nam je došlo iz engleskog, kao još jedna nečist u lijepi naš jezik. U hrvatskom, naime upotreba osobne zamjenice nije potrebna, pa je ne treba koristiti osim za naglašavanje. Dovoljno je reći „znam“, no ako hoćemo naglasiti možemo reći „ja znam“ ili, još jače, „znam ja to“. Toga u engleskom nema, pa se onda mora reći „personally“. Engleski postaje dominantan jezik, ono što se kod nas čuje i pročita svodi se više-manje na prijevode s tog jezika, avaj vrlo nespretne. Jer oni koji prevode ne znaju ni engleski ni hrvatski.

Nisam time rekao ništa novo. Svatko se u to može osvjedočiti ako pažljivo sluša ili čita. No problem je u onima koji takve pogreške čine, a ne žele ništa naučiti. Teško mi je vjerovati da naši novinari, političari i drugi koji nastupaju u javnom prostoru nemaju baš nikoga u svojoj blizini da ih upozori na pogreške (kako se više ne bi ponovile). Nije ih briga, a misle – uostalom – kad svi tako govore, zašto bih ja bio iznimka. Zar nikome od političara koji govore o „prvim prioritetima“, „najvažnjim prioritetima“ i slično ne pada na pamet da zavire u rječnik stranih riječi? (Svaku tuđicu koju sam prvi put čujem potražim u rječniku.) Da su taj rječnik (ikad) otvorili otkrili bi da riječ „priroritet“ dolazi od latinske riječi prior, po vremenu i redu prvi, pa stoga ništa ne može biti prvije od prvoga niti najvažnije od najvažnijega.

Som – »riba-mačka«

Ima primjera još, a pogotovo kada se dotaknu stručna pitanja. Možda se nekome čini nevažnim što se za sjevernog ili bijelog medvjeda kaže „polarni medvjed“, jer se tako govori na engleskom (polar bear), no zašto se onda ne bi ime te životinjske vrste prevelo s njegovog sustavnog imena, Ursus maritumus, kao „morski medvjed“, ili zašto umjesto „som“ ne bismo govorili „riba-mačka“ (engl. cat fish)? Ne bi trebali tako govoriti jer govorimo hrvatskim jezikom, a hrvatski se jezik razlikuje od svih drugih jezika.

Da sumiramo: onima koji ne znaju hrvatski jezik nije mjesto u javnosti. Ili, još jasnije, umjesto da stručnjak za jezik upozorava u emisiji novinare u čemu su sve pogriješili, svoja bi zapažanja trebao dostaviti njihovom šefu koji bi na temelju njih ocijenio njihov rad. Na kraju se trebamo pitati kako su takvi ljudi uopće mogli doći u medije – da bi činili društvenu štetu.

Možda sam preoštar, no novinar ne govori privatno niti piše privatno. On govori za najširi auditorij i tako postaje, htio to ili ne, jezičnim standardom. Nakon što se nevaljale riječi i izrazi udomaće, onda je prekasno u školama trubiti o dobrom i lošem jeziku. Šteta je već učinjena.

Ostavi komentar

*