Dan kada je Hrvatska postala međunarodno priznata

Dan kada je Hrvatska postala međunarodno priznata

Njemačka je odigrala bitnu ulogu u priznavanju Hrvatske u svijetu i pokrenula pasivnu Europu te potaknula ostalih jedanaest članica Europske zajednice da priznaju neovisnost i suverenitet RH

Dogodilo se na današnji dan, 15. siječnja:

 1388. – U Vrbniku na otoku Krku donesen Vrbnički statut, drugi među hrvatskim statutima uopće. Kao i ostali, Vrbnički statut većinu svojih propisa posvećuje kaznenom pravu. Odredbe statuta nisu kodificirane u isto vrijeme ni od iste kategorije vlasti, pa je najstarija datirana 1362. ,a najmlađa 1599. Statut je glagoljicom i latinicom prepisan u 16. stoljeću, restauriran je 1949., a Nacionalna i sveučilišna knjižnica otkupila ga je 1962. godine.

Foto: www.nsk.hr

Foto: www.nsk.hr

1530. – Modruški biskup i osnivač glagoljske tiskare u Rijeci, Šimun Kožičić Benja, 15. siječnja 1530. tiskao je prvu knjigu Psaltir, priručnik za učenje glagoljice, a nakon toga još pet knjiga. Tiskanjem knjiga na staroslavenskome i hrvatskome jeziku glagoljskim pismom Benja je Rijeku učinio hrvatskom kulturnom metropolom, ali i jednim od središta ranoga europskoga tiskarstva.

1576. – Pjesnik i astronom Mavro Vetranović umro je 15. sijačnja 1576. u dubokoj starosti, u dobi od 94 godine. Vetranovićev dugi životni vijek na zanimljiv je način uvjetovao i formiranje njegovih djela u tri književno-umjetničke i stilske formacije: srednjovjekovnu, renesansnu i baroknu. Velik dio njegova lirskog opusa je izgubljen, a do danas su sačuvane 132 pjesme. U ranoj je mladosti vjerojatno pisao ljubavnu poeziju, kasnije religioznu, satiričko-političku, pokladnu poeziju, a poznat je po drami Orfeo i nedovršenom epu Piligrin.

1939. – U Kninu umro Lujo Marun, osnivač Muzeja hrvatskih spomenika. Stjepan Lujo Marun, jedan od utemeljitelja arheologije i izučavanja starohrvatske kulturne baštine, koju je počeo istraživatiu drniškoj okolici i prešao dug put od besplodnih lutanja po razvalinama do istraživanja u Kninu i prvih nalaza na obližnjem Kapitulu. Potaknut prvim velikim uspjesima, osniva Odbor koji mu pomaže u istraživanju i okupljanju nađenih spomenika.

Marun je rođen 10. prosinca 1857. u Skradinu, a umro je 15. siječnja 1939. u Kninu. Gimnaziju je polazio u Sinju, a Franjevački novicijat u Visovcu na Krki. Prva iskapanja obavljao je kao župski pomoćnik u Drnišu. Tako je u prošlom stoljeću u Zagrebu, Zadru, Splitu i Dubrovniku bilo otvoreno nekoliko muzeja, prvi Muzej hrvatskih spomenika otvoren je njegovom zaslugom 1893. u Kninu. U tom muzeju bili su pohranjeni isključivo spomenici hrvatske prošlosti i borbe za slobodu.

Fra Luijo Marun na "radnom mjestu" (Izvor: www.knin.hr)

Fra Luijo Marun na “radnom mjestu” (Izvor: www.knin.hr)

Marun je sva arheološka iskapanja obavljao uglavnom sam ili uz pomoć članova Odbora, koji poslije prerasta u Starinarsko društvo, a okupljalo je tek nekoliko Marunovih prijatelja. Zbog otpora protalijanskim usmjerenjima bio je zatočen, a u vrijeme talijanske okupacije svaki daljnji rad bio mu je zabranjen. Marun nije dočekao ostvarenje želje za koju je živio: Okupiti sve starohrvatske spomenike na jednom mjestu! Tek 83 godine poslije otvaranja skromnog prvog Muzeja hrvatskih spomenika u Kninu ostvario se njegov san otvaranjem veličanstvenog Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu

Više na ovoj poveznici.

1896. – Pisac, publicist i kulturni povjesničar Josip Horvat rođen je 15. siječnja 1896. u Čepinu, a živio je i umro u Zgrebu. Najpoznatije su Horvatove povijesno-publicističke knjige Politička povijest Hrvatske, Kultura Hrvata kroz 1000 godina i Hrvatskki panoptikum. Napisao je i biografije nekih od ključnih osoba iz hrvatske povijesti, a autor je i knjige Povijest novinarstva Hrvatske. Povjesničari ga smatraju važnim predstavnikom hrvatskog liberalizma.

1992.Hrvatska je 15. siječnja 1992. postala međunarodno priznata zemlja i uspostavila je diplomatske odnose s Njemačkom, državom koja je odigrala bitnu ulogu u priznavanju Hrvatske u svijetu i pokrenula pasivnu Europu te potaknula ostalih jedanaest članica Europske zajednice da priznaju neovisnost i suverenitet RH.

Toga dana Hrvatsku su za redom priznale: Belgija, Velika Britanija, Danska, Malta, Austrija, Švicarska, Nizozemska, Mađarska, Norveška, Bugarska, Poljska, Italija, Kanada, Australija, Francuska, Finska, Švedska. To su već prije učinile Vatikan, Njemačka, Island, Estonija, Litva, Latvija, Slovenija, Ukrajina i San Marino.

Zemlje koje su prednjačile u diplomatskim nastojanjima za međunarodno priznanje Hrvatske, svakako su bile Vatikan (Sveta Stolica) i Njemačka. Vatikanska diplomacija, kao prva u svijetu, još je 3. listopada 1991. godine objavila da radi na hrvatskome međunarodnom priznanju. Njemačka je priznanjem Hrvatske još 18. prosinca 1991. godine izazvala prijekore, ali i pokrenula nezaustavljivu diplomatsku akciju među ostalim tadašnjim članicama Europske zajednice. Kada su ostale zemlje te organizacije, današnje Europske unije, priznale Zagreb, Bonn je istodobno s njim već potpisao protokol o uspostavi diplomatskih odnosa.

Sljedećih su dana europski pisani i elektronički mediji gotovo bez iznimke pozdravljali odluku svojih vlada. Izuzev njemačkih medija, koji su priznanje Hrvatske slavili i kao njemačku diplomatsku pobjedu, ostali su isticali da su političari za zakašnjenjem shvatili što se događa u tadašnjoj Jugoslaviji, kritizirajući njihovu dotadašnju neučinkovitost.

1791. – U Beču je 15. siječnja 1791. rođen Franz Grillparzer, austrijski pjesnik i dramatičar, autor čija su djela tek kazališni djelatnici u novije vrijeme izvukli iz svojevrsne poluanonimnosti i na primjeren ih način otkrili široj publici.

Prvu je pjesmu zapisao s 13 godina da bi prvu dramu, Blanka od Kastilje, 1810. Austrijski književni krugovi prepoznaju u Grillparzeru vrsnog književnika 1816., kada objavljuje dramu Prabaka, koja je već iduće godine i izvedena. Tim djelom, doduše, ne stječe materijalnu korist, ali zato postaje vrlo ugledan i poštovan književnik. Nakon što je 1818. njegova drama Sappho postavljena u dvorskom teatru izazvavši sjajne reakcije, primio ga je Metternich i učinio ga dvorskim pjesnikom. Međutim, od samog početka na novoj dužnosti Grillparzer zbog jedne pjesme izaziva cenzuru i trajno nepovjerenje Metternichovih suradnika. Od tada s cenzurom vodi neprestane bitke: drama Sreća i svršetak kralja Otokara čekala je dvije godine na izvođenje, a za neobjavljivanje djela Vjerni sluga svoga gospodara ponuđen mu je veliki novčani iznos, čime su car i Metternich na suptilan način pokazali nezadovoljstvo svojim dvorskim pjesnikom. Međutim, Grillparzer i dalje stvara, stvarajući u pripovijeci Jadni svirač remek-djelo njemačke književnosti. Važna je i trilogija Zlatno runo, koju je počeo pisati kad je stupio na mjesto dvorskog pjesnika.

Nakon revolucionarne 1848. Grillparzer je obasut mnogim priznanjima – tako prima orden koji su prije njega dobili samo Goethe i Collin, postaje dvorskim savjetnikom, prima počasne doktorate na nekoliko sveučilišta, car ga odlikuje i daje mu počasnu plaću. Svo to vrijeme živi povučeno od javnosti, jer je svjestan da u svim tim priznanjima ima praznog sjaja i nečiste savjesti cenzorske Monarhije. Za života se družio s Goetheom, koji ga je iznimno cijenio, te s Beethovenom i Schubertom. Umro je 21. siječnja 1872. u Beču.

1892. – SAD: Javnosti su po prvi put predstavljena pravila nove sportske igre, košarke, čiji je autor profesor tjelesnog odgoja kanadskoga porijakla James Naismith (6. 11. 1861. – 28. 11. 1939.); pravila je sastavio po narudžbi vodstva koledža u kojem je radio, jer je njihova želja bila ojačati timski duh prevrtljivih sportaša. Postao je počasni doktor i počasni predsjednik Međunarodnoga košarkaškog saveza FIBA-e. U Europi s košarka proširila tek poslije Prvoga svjetskog rata.

Martin_Luther_King,_Jr1929. – U Atlanti u državi Georgiji rođen Martin Luther King (Ubijen: 4. travnja 1968. u Memphisu u državi Tennessee). U Sjedinjenim Državama uloženo je mnogo napora i borbe kako bi se crnačko stanovništvo izjednačilo u pravima s bijelim stanovništvom. Jedan od istaknutih vođa crnačkog otpora nenasiljem bio je protestanski svećenik Martin Luther King. Njegova dugogodišnja borba za rasna prava počela je 1955. kad je crna švelja Rosa Parks uhićena zbog toga što nije htjela ustupiti svoje mjesto bijeloj putnici u autobusu u Montgomeryju u Alabami. King, koji je bio iznimno dobro obrazovan, izabran je za vođu. Pod njegovim vodstvom održane su mnoge mirne prosvjedne povorke kojima je proširen građanski otpor protiv segregacije po cijelom SAD-u.

Crnci su 1960. poduprli izbor mladolikog senatora iz Bostona Johna Fitzgeralda Kennedyja za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, nadajući se da će on riješiti problem njihova položaja u američkome društvu. U lipnju 1963. predsjednik Kennedy u poruci naciji zahtijevao je donošenje zakona o građanskim pravima kako bi se zaštitilo pravo glasa i pravo sudjelovanja manjina u građanskom životu na svim razinama. Otpori tomu zakonu bili su veliki tako da je prihvaćen tek za vrijeme predsjednika Johnsona 2. srpnja 1964. Novi zakoni ipak nisu zadovoljili mlade crnce izvrgnute gospodarskoj i društvenoj diskriminaciji.

U međuvremenu, dogodili su se brojni neredi i sukobi crnačkog stanovništva s policijom u istočnim državama, a američku javnost uzbudio je i slučaj Jamesa Merreditha koji je izbačen sa Sveučilišta u državi Mississippi zbog boje svoje kože. I tu je u otporu segregaciji američke crnce vodio Luther King. Već dugo je bilo naznaka da će toga borca za ljudska prava pokušati maknuti najmračnije snage Amerike.

Martin_Luther_King_Jr_potpis

To se i zbilo. U gradu Memphisu u državi Tennessee pao je u vrijeme radničkog štrajka – 4. travnja 1968., u 39. godini života, kao žrtva ekstremnih pristaša rasne diskriminacije. Nekoliko dana poslije održan je veliki prosvjedni skup u Memphisu na kojem je napredna Amerika izrazila protivljenje podčinjenosti crnaca. Kingova je golema zasluga što je uvjerio i mnoge bijelce da postoji nejednakost i nagovorio ih da podrže borbu i zakone za njezino dokidanje. (zg-magazin)