Dama iz Londona

Dama iz Londona

(Naslovna fotografija: Facebook / BrenaOfficial)

Nekoć se govorilo o nekim ljudima da su uskočili iz opanaka u cipele ili da su »došli iz šume«. Nismo ni mi daleko od toga. Da bi se nacija civilizirala treba vremena. Dug je to proces.

dr. sc. Nenad Raos

Nenad Raos

Sjećate li se one stare pjesme, šlagera s refrenom »Da budem ko ona, dama iz Londona…«? Dakako, ta »dama iz Londona« je Lepa Brena, miljenica svih generacija iz svih naroda iz narodnosti Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Da bude ko ona dama iz Londona djevojka sa sela ne treba drugo nego odjenuti lijepu haljinu, okititi se šljokicama i na noge staviti štikle. No ne ide to tako. Dakako. Seljanka ostaje seljanka, seljak ostaje seljak ma što stavio na sebe. Odaje ga sve, od govora, gesta i rječnika do ponašanja na ulici, na cesti, u lokalu ili u tramvaju. Nekoć se govorilo da takvi ljudi nemaju Kinderstube ili – hrvatski – da im nedostaje kućni odgoj. No prepoznaju se još po nečemu. Po tome što hoće biti pametniji, učeniji, obrazovaniji nego što jesu.

Nevjerojatno koliko takvih ljudi ima, čak u javnom prostoru. Gledam takve što govore na radiju, s televizijskih ekrana, iz saborskih klupa i ministarskih fotelja. Razbacuju se stranim riječima, a ne znaju što znače! Prioritet je nešto što se rješava prije (prior) svega drugoga, no usta su im puna »prioriteta« (u množini!), pa čak i »prvih prioriteta«. Onda uporno krivo izgovaranje riječi originalno (»orginalno«), jer takvi očito nikad nisu čuli latinsku riječ origo – izvor. Još je gore s engleskim riječima. Sve što dolazi iz Amerike nekritički se prihvaća (jer je »moderno«). Zar nitko u ovoj zemlji ne zna da industry znači »(gospodarska) djelatnost« i da riječ national ne treba prevoditi kao »nacionalni« – nego »državni« – jer Hrvatska nije savezna država poput SAD-a? Pomodno je postalo govoriti »to je obećavajuće«, umjesto »to obećava«, jer tako valjda govore »u svijetu« (it is promising). No takvima koji tako govore do glave ne dolazi kako je riječ o engleskoj formi prezenta (present continuous).

No to je tek vrh sante leda. Kao svi provincijalci rado prihvaćamo strane običaje bez obzira na domaće prilike. Naši su vajni političari pročitali kako je u Njemačkoj neki ministar izgubio položaj zbog plagiranja, pa su se sjetili kako bi se takvo nešto moglo i u nas upriličiti. Ali su se grdno prevarili. Ne znam kako je u Njemačkoj, ali u Hrvatskoj svi plagiraju, svi prepisuju – i to ne taje niti se toga stide. Jednom sam kao član uredništva upozorio na neprimjerenu terminologiju u jednoj rečenici na što mi je autorica, također članica uredništva, odgovorila kako je terminologija u redu jer je rečenica »citirana«, bez navodnika naravno. A o školstvu i visokom školstvu da ne govorimo.

Đikić u »sukobu interesa«

To pišem zato jer me je iznenadila reakcija profesora Đikića na objede da se i on nalazi u »sukobu interesa«. Uopće ne sumnjam u njegovo poštenje i dobre namjere, ali zar mu nije bilo jasno u koju i kakvu sredinu dolazi? Koji naš fakultet nije promrežen rodbinskim odnosima? »Ja ne mogu napredovati«, tuži mi se nastavnik na katedri, »jer je sve pozicije zauzela obitelj profesora NN«. I onda svoje frustracije iživljava na studentima, tražeći od njih da znaju više nego što će im ikad u struci trebati. Tako izgrađuje svoj osjećaj važnosti i samopoštovanja – da se ne bi suočio s bolnom istinom kako je profesor drugoga reda.

Doista, radeći (ne mnogo) na sveučilištu vidio sam sve i sva. Doživio sam da mi pročelnik studijskog odjela piše pismo u kojem me moli da pustim studenta na ispitu bez obzira na njegovo znanje. I još je pismo napisao rukom – dovoljno da bude sudski dokaz njegove nečasne rabote. Dogodilo mi se da sam predavao i ispitivao studente bez ikakva ugovora, a kad sam otkrio prijevaru svoga kolege (koji je, razumije se, prisvojio moj honorar) nikakav disciplinski, a kamoli kazneni postupak nije protiv njega proveden unatoč tome što sam poslao dva kroz urudžbeni zapisnik provedena dopisa – jedan na fakultet, a drugi na ministarstvo. Vidio sam i usmeni ispit bez profesora. Student je naime održao seminar, a potom dao indeks profesorovoj supruzi. Profesor će u njega upisati ocjenu koju će mu prišapnuti njegova ženica (ne na jastuku, nadam se).

Veza, veza, vezica… Tako to kod nas ide. Zažmiri na jedno, ako treba i na oba oka ako je »rodijak« u pitanju. Strogoću pokazuj samo prema onome tko nije u istome toru. Da se vidi kako poštuješ »europske i svjetske standarde«. Možeš na fakultet dovesti i rijetku pticu u liku profesora Đikića – da ti pjeva u kavezu.

Nekoć se govorilo o nekim ljudima da su uskočili iz opanaka u cipele ili da su »došli iz šume« (polaznici svakojakih partizanskih gimnazija). Nismo ni mi daleko od toga. Da bi se nacija civilizirala treba vremena. Dug je to proces.

Komentari su zatvoreni