Dajte mi malo pozitive!

Dajte mi malo pozitive!

Sumorno je okruženje, nema prilika, nema iskrenog osmjeha, ubojstva na vijestima, ubojstva u serijama, nož za leđima od tobožnjih kolega… Može li se to izdržati, a da ostaneš normalan?

Danas se osjećam jako loše, kao da sam na Titanicu. Usisava me vrtlog i vuče, tresnut ću o dno. Znam da ću se nakon toga ustati i opet ću ići dalje, ali utezi su teški… Zar ih baš moram vući?

Loše raspoloženje? Nitko ne voli biti loše raspoložen, međutim, nismo imuni na takvo raspoloženje.

Kako se „isčupati“?

Sumorno je okruženje, nema prilika, nema iskrenog osmjeha, ubojstva na vijestima, ubojstva u serijama, nož za leđima od tobožnjih kolega… Može li se to izdržati, a da ostaneš normalan?

Ovih su nas dana na televiziji opet sasuli s filozofima, svi pametni, svi znaju kako da nam bude bolje, kažu „mi Hrvati smo takav plačljiv narod, skloni smo depresiji!“ Kažu, „svi koji valjaju otići će van!“

Pomalo se ježim od tih uvijek istih komentara. Ne volim misliti niti da smo depresivan narod, pa nema depresivnih naroda, ima depresivnih ljudi. A ovi, koji za vrijedne i sposobne kažu da će otići van, također mi smetaju – otići će svakakvi van, ali će isto tako mnogi vrijedni i sposobni ostati ovdje! Zašto? I ja se pitam? Valjda zato što nigdje na ovom svijetu nije sve ružičasto, niti crno, a niti bijelo. Valjda zato što se ipak ovdje osjećamo doma, a čovjek mora imati dom.

I kako sad dalje i kako se opet ustati? Dajte mi malo pozitive!

A život je upravo zato lijep, što ti pokaže put. Možda je makadam, ali nije slijepa ulica.

Prolazi leptir, lepršav, veseo i divan u svojoj jednostavnosti. Nisam ga samo ja primijetila, čujem čisti i goromoglasan smijeh. Srce mi se ponovno ispunjava toplinom i pozitivom. Dovoljno je da se podignem s dna i krenem dalje….. a tu je i suza radosnica, što smo tu. Hvala ti na tome!

Alisa W.