“Da tebe nemam”

Da tebe nemam

Da tebe nemam,
Zahvalio bih se na trudu, bilu.
Razmišljam,
Suze u retke spremam,
Umor me u bezdušje vuče.
Ubirem svjetlo u sjenilu,
Sreća me prijetnjama tuče.
Slova preslagujem u krilu,
Ne osjećam radosti kuće.

A diram samoću,
Zidove slikama ukrašene.
Obožavam nečistoću,
Krhotine raspršene,
U nesanici zloću,
Kazaljke namještene,
Uspomene postrojene…

Sve bih to napustio
I kletvom izustio,
I sam bih
Odšetao u vlažnu raku.
Crve bih pogostio,
Pokrivač bih oteo mraku.
I s vragom bih se oprostio
Što me je bodrio
Na svakom prijeđenom koraku.

Otišao bih,
Ali tebe u drhtaju imam.
S tobom
Nesanici utažujem žeđi,
U maštanju te u zagrljaj primam.
Tvoje osmijehe čuvam na vjeđi
I životu strahove uzimam.
Tebe u mislima pratim…
I ne znam
Koliko imam pravo na tebe,
I da li dovoljno za oboje patim.
Gdje ću na kraju naći sebe
I kako da ti ljubav
U čekanju vratim.

Ladislav Prežigalo