Cvijetak na nebeskoj livadi

Cvijetak na nebeskoj livadi

Naša tijela svakim danom polako venu. I prolazi naše izvanjsko obličje, slavne godine kratko traju i brzo minu. No Božji duh u nama i naša duša su vječni. Zato bi s našom nutrinom trebalo biti baš suprotno od stanja naše vanjštine. Način na koji svakodnevno provodimo svoje vrijeme jako je važan. Naš odnos prema Bogu i bližnjemu, kao i sve ono što iz njega proizlazi i za nama ostaje, naša je ostavština. Budimo toga uvijek i svugdje svjesni!

Saša Zavrtnik

Ljeto je! Vruće je i sparno pa (ako možemo) odmaramo, koristimo godišnji odmor, putujemo… Na današnji dan moj najmlađi bratić ima rođendan pa slavimo i prisjećamo se njegovog dolaska na ovaj svijet, među nas. Zato – sve najbolje Davide! Bio nam još mnogo, mnogo ljeta zdrav, čio i mio!

No prije samo dva tjedna bila je jedna tužna obljetnica, godišnjica smrti mog najstarijeg bratića. Prisjetili smo se i toga, njegovog naprasnog odlaska s ovoga svijeta, razdvajanja od nas i putovanja u onostrano.

Prije sedam godina na sprovodu sam čuo misao kako smo mi ljudi poput cvijeća na livadi. Mi smo Božja livada. A on, s vremena na vrijeme, dođe i uzme si jedan cvijet. Bio je to ispraćaj tog dragog i najstarijeg bratića koji je stradao u nesreći nekoliko dana uoči svog dvadeset i drugog rođendana. Jedan tako mlad, energičan, dobrohotan i veseo život se, u našim očima, prerano ugasio. U agoniji tuge i boli zbog neizmjerno velikog gubitka svima se postavlja mučno pitanje: Zašto? Zašto baš njega? Zašto baš sada? Tu nema zadovoljavajućih i konačnih odgovora. Ovdje zastaje svaki naš pokušaj da se dokraja dokuči ljudski život i postojanje. Ne možemo prijeći tu barijeru gdje stvari, ljudi i događaji više nisu pod našom kontrolom. Postoji granica naših mogućnosti. Nismo svemogući.

Sad ga vidiš, a ubrzo ga više nema

Ovaj me nemili događaj i velika obiteljska tragedija već neko vrijeme podsjeća na jednu biblijsku i životnu istinu. Starozavjetni pjesnik je napisao: „Dani su čovjekovi kao sijeno, cvate ko cvijetak na njivi; jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema, ne pamti ga više ni mjesto njegovo. (Psalam 103:15-16). Uistinu, tako smo krhki! Htjeli si mi to priznati ili ne, na ovoj smo zemlji samo u prolazu. Baš kao i cvijetak na nekoj livadi ili u polju. Sad ga vidiš, a ubrzo ga više nema. Otpale mu latice, osušio se, pokošen je, netko ga je ubrao… Dovoljno je samo da zapuše oštri vjetar života; vjetar nesreće, bolesti, smrti i više nas nema ovdje. Uslijed kojeg god razloga i kakva nas god nevolja snašla, jednom moramo napustiti ovaj svijet – našu domovinu, zanimanje, prijatelje, obitelj, partnera. Iako možda za sobom ostavljamo potomke, razna radna ostvarenja, mnoga sjećanja i lijepe uspomene, sve naše spone na ovoj Zemlji se prekidaju. Ovisno o tome kakvi smo, gdje i s kim bili, drugi će nas duže ili kraće pamtiti. Ipak, kroz neko vrijeme, kako će se izmijeniti generacije koje su bile u izravnoj ili neizravnoj vezi s nama, polako će se gubiti naš trag…

To je s ljudskog stajališta teško pojmiti, teško je to prihvatiti i s tim se pomiriti, no s položaja Boga i vječnosti tome tu nije kraj. „Al’ ljubav Jahvina vječna je nad onima što ga se boje, i njegova pravda nad sinovima sinova, nad onima što njegov Savez čuvaju i pamte mu zapovijedi da ih izvrše. (Psalam 103:17-18) Predani Bogu, ljudi mogu nastaviti živjeti u vječnosti s njim. Ovo je Radosna vijest! Čovjek koji se „boji” Boga – njemu je vjeran jer je svjestan svoje nesavršenosti, ograničenosti, grešnosti i prolaznosti, u poniznosti mu prepušta svoj život. Kad osoba dođe do te spoznaje da sama ne može, već traži ispunjenje i smisao u svom Stvoritelju, on postaje i njezin Spasitelj te već sada vodi dušu čovjeka k sebi, u vječnost. A to je vječnost Božje blizine; njegove savršene i neograničene ljubavi, radosti, mira, oproštenja, pravednosti – potpune ispunjenosti. Tko to ne bi želio? Dapače, smatram da nam to svima itekako, istinski treba i to još za života! Na nama je samo da se držimo Božjih zapovijedi – da upamtimo, da u srcu nosimo i u život pretočimo njegovu volju objavljenu u njegovoj svetoj riječi – Bibliji.

Tih me dana još jedan tragičan događaj vratio na ove biblijske retke. Moj dragi voditelj, kolega i prijatelj je umro nakon više od godinu dana borbe sa zloćudnim tumorom. S obzirom na svu tu njegovu tešku borbu, njegovo izbivanje s posla te mnoge boravke i mukotrpne terapije u bolnici, ovo mi je bio još jedan težak udarac. Nema ga ovdje s nama i tu ništa više neće biti kao što je bilo. Mogu tek djelomično zamisliti kako je njegovoj obitelji – supruzi, majci, kćerima… Neizdrživo, neshvatljivo, nestvarno! „Svaki je, naime, čovjek kao trava, sva njegova slava kao cvijet od trave: trava se osuši i cvijet joj otpadne…” (Prva Petrova poslanica 1:24) Prolaznost! Ljudsko tijelo je raspadljivo. Naša tijela svakim danom polako venu. I prolazi naše izvanjsko obličje, slavne godine kratko traju i brzo minu. Moramo biti svjesni: „prah si, u prah ćeš se i vratit. (Knjiga Postanka 3:19).

Postajemo dio vječnosti

No Božji duh u nama i naša duša su vječni. Zato bi s našom nutrinom trebalo biti baš suprotno od stanja naše vanjštine. Čovjek bi se s vremenom u svojem duhu i svojoj duši trebao sve više obogaćivati. Trebali bismo se duhovno izgrađivati. To možemo činiti uz pomoć Biblije – Božje objave. Ona je njegovo mjerilo i putokaz za naš ovozemaljski život i vječnost. Uz to, potrebno nam je i usmjerenje, vodstvo Božjeg Svetog Duha. Stoga, dajmo se Bogu na raspolaganje. Pristupimo mu u molitvi jednostavnim i iskrenim riječima. Neka naša duša diše u razgovoru s njim! On je izvorište svega dobroga i u njemu leži te od njega dolazi svaki blagoslov. Stvorio nas je iz ljubavi i želi da u toj ljubavi živimo i njome se ispunjavamo, da ju dijelimo s bližnjima. Tako u životu stvaramo i u sebe usađujemo trajne vrijednosti koje će nas nadživjeti i ponijeti preko praga smrti u vječnost. Ako ulažemo sve svoje vrijeme, energiju, mogućnosti i sva svoja dobra u nešto što je samo materijalne naravi i time prolazno, onda će i rezultat našeg života biti neodrživ i prolazan, „a riječ Gospodnja zauvijek ostaje! A to je ta riječ koja vam je naviještena kao Radosna vijest.” (Prva Petrova poslanica 1:24-25).

Držeći se izvora našeg fizičkog, ali i duhovnog života, mi postajemo dio vječnosti. Naš se život po Božjoj riječi, kojom je sve dozvao u postojanje, nastavlja i nakon što nam se spusti crni zastor smrti. Bog nam je kroz Isusa Krista dao upravo tu vječnu nadu i trajnu radost o kojoj nam njegovo evanđelje i govori. Bog poziva svakog čovjeka na pokajanje i izmirenje, k sebi, a moguće mu se odazvati sad dok smo još ovdje. Izbor je na svakom pojedincu osobno – vječnost u Bogu i svemu što on jest ili vječno odvojenje od njega i svih njegovih atributa. Upućeni smo paziti na sadržaj svog života. „Prema tome, pomno pazite kako živite! Ne kao ludi, nego kao mudri; iskorišćujte vrijeme, jer su ovi dani zli! Zato ne budite bezumni, nego uočavajte što je volja Gospodnja!“ (Poslanica Efežanima 5:15-17).

Način na koji svakodnevno provodimo svoje vrijeme, bilo da je to kod kuće, na poslu, u društvu, u crkvi, na odmoru, jako je važan. Naš odnos prema Bogu i bližnjemu, kao i sve ono što iz njega proizlazi i za nama ostaje, naša je ostavština. Budimo toga uvijek i svugdje svjesni! Moj bratić Goran i prijatelj Predrag ostavili su za sobom mjesto koje je nemoguće popuniti, ali ostavili su i pouku kako je život delikatan, nepredvidiv i kratak. Ostavili su poruku jednostavnosti, radosti, volje, radinosti, upornosti, pomaganja, srdačnosti, susretljivosti, šaljivosti i ljubavi. Za njima je ostao nesebičan primjer težnje za ostvarenjem svoje svrhe i svojeg cilja. Učimo iz biblijskog primjera i ovih primjera naših milih i dragih pa da i tako njihov odlazak ne bude uzaludan! Nemojmo da nam naš osobni dar života, kad mi dođemo do kraja svojeg puta ovdje na Zemlji, bude okarakteriziran kao – prolaznost.


*Izvorno objavljeno u knjizi „Stvoriteljeva ostavština – Božja objava u Knjizi Prirode“ autora Saše Zavrtnika, izdano 2013. godine; pretisak 2018. godine u izdanju Redak, Split. http://www.webknjizara.hr/knjige/religija-i-duhovnost/stvoriteljeva-ostavstina-bozja-objava-u-knjizi-prirode-sasa-zavrtnik


© Saša Zavrtnik, dr.med.vet., mag.theol.