»Čujem priče o ljubavnicama, ali moram šutjeti«

»Čujem priče o ljubavnicama, ali moram šutjeti«

Kao taksist, Juraj Šnidarić je u 35 godina promijenio 15 automobila / Prvi kontakt stranca sa Zagrebom, nerijetko je upravo kontakt s taksistom, na temelju kojega on stvara prve dojmove o gradu

Iako po godinama možda i nije najstariji, Juraj Šnidarić jedan je od zagrebačkih taksista s najdužim stažem za upravljačem taksija. Tim poslom počeo se baviti u srpnju 1967.  godine. Do danas je promijenio čak 15 automobila. Taksist je bio njegov otac,a kasnije su to zanimanje prihvatili brat i sin Robert.

Nakon završetka škole Šnidarić nije mogao naći zaposlenje, pa je sa suprugom, »trbuhom za kruhom«, otišao u Austriju. Budući da ni tamo nisu cvale ruže, vratio se u Hrvatsku i počeo voziti taksi. Prvi njegov automobil bio je »opel rekord« iz 1965. godine, a danas vozi srebrni »focus« s brojem 354, star godinu dana. U početku nije imao stalno stajalište, ali sada mu je već 15 godina polazište Martićeva ulica. Tamo dolazi već u 7, a radni dan mu s pauzom za ručak završava u 19 sati.

Četiri vožnje – dovoljne za životarenje

»Neki mlađi kolege, bez pretjerivanja, rade 16 pa i 18 sati dnevno, ne bi li prehranili svoje obitelji, otplatili kredite i sva davanja državi«, naglašava Šnidarić, ne skrivajući da zbog takvog radnog vremena ozbiljno trpi obiteljski život.

»Taksi je prijevozno sredstvo srednjeg sloja građana jer se siromašni ne voze, dok bogati imaju svoje automobile. Taj sloj, međutim nestaje pa je vrlo uspješan dan kada se ostvare tri do četiri vožnje što je dovoljno tek za životarenje«, ističe Šnidarić. Stvar je u tome što vozači taksija na svom džepu poprilično osjećaju trošak obnove voznog parka. »Unatoč zalaganjima Udruženja autotaksi prijevoznika grada Zagreba, nema nikakvih popusta na rezervne dijelove za automobile,ili nešto slično, a naši su se izdaci, uz poskupljenje goriva, povećali između 100 i 200 posto u odnosu na one prije pet godina«, kaže on.

Bojali smo se pljački i ubojstava

S druge strane cijena vožnje taksijem u tom je razdoblju ostala ista.

Najteže razdoblje, ne samo za taksiste, bilo je u ratnim godinama, od 1991. do 1995. Bilo je to vrijeme kad ni fizički napadi na vozače taksija nisu bili rijetki, a prisjećamo se čak pljački i ubojstava koja su dovela do prosvjeda taksista. »Tko nije bio uplašen u to vrijeme! Nikad niste mogli znati tko nosi oružje, a vozili smo i za trajanja uzbuna, kada je prometovala još samo hitna pomoć«, prisjeća se naš sugovornik.

No taj je posao i u mirnodopskim uvjetima pun neizvjesnosti, ali i zanimljivosti. »Mogu reći da sam prilično dobro informiran. Čuju se tu svakakve priče o ljubavnicama, obiteljskim problemima, znate, ima svakakvih ljudi i situacija koje nisu baš uvijek ugodne«, priča taksist, ne želeći ipak o njima govoriti detaljnije. »Ma u ovom poslu«, nastavio je, »morate biti pravi psiholog i psihijatar te unaprijed procijeniti situaciju. Ljudi znaju biti isfrustrirani, pa onda to liječe na nama, dok mi trebamo uvijek imati osmijeh na licu. Nije to uvijek lako«.

O taksistu ovisi prvi dojam o gradu

Nije rijetkost da putnici ne plate vožnju i pobjegnu, ali ima i situacija kada nakon vožnje kažu da nemaju novaca, pa ih kasnije donesu. Kada je pak riječ o taksi prijevoznicima, upozorava kako treba izbjegavati generalizacije jer većina njih ozbiljno shvaća svoj posao i savjesno ga obavlja, te da u tom poslu ima kolega s visokom stručnom spremom i znanjem više svjetskih jezika.

Prvi kontakt stranaca sa Zagrebom, smatra Šnidarić, upravo je kontakt s taksistom, na temelju kojega stvaraju prve dojmove o gradu. »Našim političarima puna su usta Europe, a gdje smo mi od Europe, ako stranac mora, primjerice, od hotela Dubrovnik do prvoga taksi stajališta nositi prtljagu. Ili pak da taksisti, što sam i osobno iskusio, nose bolesno dijete na rukama iz Bogovićeve do stajališta taksija u Gajevoj?«, pita se zagrebački taksist. To bi se, uvjeren je moglo riješiti tako da se taksistima dopusti ulazak u pješačku zonu.

Zaključio je kako ovo zanimanje, kao i svako drugo, ima svojih nedostatka, ali lakše mu je prebroditi ih i zbog dragog mu društva – sina Roberta i kolega – Borisa, Milana, Željka, Drage, Maldena, Ivice i drugih s kojima se svakodnevno druži na stajalištu u Martićevoj.

(Boris Jagačić / Vjesnik, XI 2002.)