“Čovjek je čovjeku najveća potreba”

“Čovjek je čovjeku najveća potreba”

Obraćaju mi se roditelji koji još uče i spavaju sa svojom djecom i to već srednjoškolcima. Riječ je tu o prezaštićenoj djeci koja su čas agresivna, načas depresivna, a ponašanje im govori kako su u kolopletu regresije odnosno vraćaju se na obrasce ponašanja karakteristične za puno mlađu djecu

Razgovarala: Snježana Kratz

Povodom izlaska sedme knjige psihologije „Neizgovorena pitanja i odgovori“ za kako to voli reći nepsihologe, zagrebačka Splićanka i splitska Zagrepčanka prof. psihologije Ljubica Uvodić Vranić portalu ZG – magazin govori o svom doživljaju Zagreba. Prisjetila se studentskih dana, omiljenih joj zagrebačkih mjesta i srcu najdražeg projekta udruge „Petkom u 5“.

Zašto volite Zagreb?

Sa Zagrebom se volim i javno i tajno i nemam to razloga kriti jer, smatram se zagrebačkom Splićankom i splitskom Zagrepčankom. Sedamdesete sam godine prošloga stoljeća u ovome gradu diplomirala psihologiju i vratila se u rodni Split a potom, nakon 14 godina opet, sa obitelji i svoje troje djece došla u Zagreb gdje živim i danas. Duže sam u Zagrebu nego što me je bilo u Splitu. Profesionalno djelujem u medicini rada u Poliklinici Doma zdravlja Črnomerec a to uvelike obuhvaća rad s ljudima, sistematske preglede, preglede vozača…

U kojem dijelu grada živite?

U Zagrebu sam živjela na više mjesta, kod bolnice Vrapče, Britanskoga trga, a danas sam u Tratinskoj ulici na Trešnjevci. Taj mi dio grada odgovara jer sve mi je blizu, počevši od Doma zdravlja, tržnice, centra Zagreba pa i sjedišta udruge koju vodim – „Petkom u 5“ u Drenovačkoj ulici 5, u Mjesnoj samoupravi „Antun Mihanović“. Zgrada gdje živim nedaleko je trešnjevačke tržnice na potezu Avenija grada Vukovara – Drenovačka – Gagarinov put – Nova cesta.

prof. Ljubica Uvodić Vranić

prof. Ljubica Uvodić Vranić

Dugo vodite Udrugu?

Punih 17 godina svakoga petka moji „petkomupetkaši“ i ja nalazimo se na druženju. To mi je srcu najdraži projekt.

Kako vam je uspjelo o(b)držati ljude na okupu?

Treba imati dosta strpljivosti i upornosti. Često volim reći, oni su pametni a ja uporna.

Kakav je bio Zagreb iz vaše mladosti i vremena studiranja?

Nekada mi je ovaj grad, kada sam tek došla u njega, izgledao ogroman! Obilazila sam ga pješice pa sam od fakulteta do današnjeg Trga bana Jelačića često pješačila i s radošću iščekivala otvaranje Botaničkog vrta gdje sam nerijetko odlazila. Volim i danas otići na Sljeme, prošećem po Jarunu na kojem blažim svoju nostalgiju za morem. Volim i Masarykovu ulicu, Tkalčićevu, Bogovićevu, gdje je i „moja knjižara“, moj „Profil“… Okorjeli sam pješak pa Zagreb i tako otkrivam, a nije ni čudno jer mi smo u Dalmaciji uglavnom izvan kuća. Ne zatvaramo se u njih već smo stalno vani pa mi to itekako odgovara. Više volim biti makar i kratko vani, nego vrijeme provoditi u kući.

Što vam u Zagrebu još odgovara? U odnosu na prije on mijenja svoje arhitektonsko lice?

Da. I tako treba biti jer ne može se više uopće ne graditi. Ne treba pustiti da grad propada, ali valja graditi u svom vremenu. Stare povijesne zgrade moraju se paziti i čuvati, ne treba dozvoliti da postanu ruina. Primjerice, čulo se oprečnih mišljenja oko nove zgrade Muzičke akademije, pa ona je „izrasla“ za ovoga vremena i kao takva treba postojati.

Što još volite u Zagrebu?

Prekrasan Gornji grad! Za nas koji volimo šetati i uživati u gradu na otvorenom, odlično je što se ljeti na terasama kafića, a nemalo onih u centru „pušta“ sitna kišica koja rashlađuje, dok u hladnijim danima zaživi i vanjsko grijanje. To je prednost za nas koji volimo uživati na zraku.

Ima li nešto što gradu nedostaje? Vašem kvartu? Trešnjevačka bi tržnica trebala dobiti novo ruho?

Nisam kritičar i nisam tome sklona. Trešnjevačka je tržnica krasna i kada dobije natkriven dio bit će još bolja. Ovakva kakva je danas ima svoju funkciju, jer tamo možemo kupiti domaće proizvode i ono što su ljudi trudom uzgojili. Kada me već pitate što gradu nedostaje ili bi trebalo biti bolje osmišljeno, to su svakako tramvajska stajališta! Posebice jer su to javni prostori pa bi to bio moj prijedlog onima koji o takvim stvarima odlučuju. Primjerice, tramvajsko stajalište prema gradu u Ozaljskoj ulici koje je prije bilo postavljeno uz mali parkić i lijepo zelenilo, već neko vrijeme „živi“ ispred ljekarne. Nije mi jasno zašto se ta tramvajska stajališta često prebacuju, kao što je slučaj s onim na uglu Selske i Ozaljske. Zar nije ugodnije ako se već može, javni prijevoz čekati u okrilju zelenila?

Metaforički rečeno, u vašem okrilju članovi udruge „Petkom u pet“ čekaju nove teme i probleme koje s njima obrađujete?

Udruga je to za poboljšanje obiteljskog života , to je kako volim reći plavozelena oaza prijateljstva gdje se uči, druži i sprema za najvažnije stvari u životu – prijateljstvo i ljubav. Na „petku“ se zna da je čovjek čovjeku najveća potreba. U udruzi se usvajaju uvjerenja da se mogu naučiti osnovne stvari iz psihologije koje nismo učili u školi a u životu nam trebaju.

… je li među njima i (sa)znanje kako se dobro posvađati?

I ne samo to.

ljubica-uvodic-vranic-knjigeTo je naslov jedne od vaših knjiga?

Da, uskoro mi izlazi i sedma knjiga „Neizgovorena pitanja i odgovori“. Namjera mi je bila da u njima ljudima približim određene probleme i način kako ih riješiti. Volim reći da sam psihologinja za nepsihologe odnosno prevoditeljica psihologije za ljude kojima to nije struka. Želja mi je bila da ono što sam ja (na)učila iz knjiga, u radu s klijentima i iz vlastitog iskustva prenesem ljudima u nekom obliku. S početka sam mislila kako je važno biti inteligentan pa biti dobar, sada smatram kako je ta važnost zapravo – iskustvo. Želja mi je da ljudi odnosno klijenti odu od mene s malo dobre volje. „Prijatelju, kako si?“ i jest za njih jer svi su oni moji prijatelji, oni su moj poslovni ali i privatni život.

Na Drugom programu Hrvatskoga radija imate emisiju, pišete u časopisima, izdali ste među ostalim i knjige „Prijatelju, kako si?“ „Kako se pomiriti“, „Avantura osobne promjene“, sve su psihološki sadržajne teme?

Da, nastaju na temelju rada s ljudima odnosno psiholoških priča i rada s klijentima.

Obrađivali ste samopouzdanje, borbu s ovisnošću, laž, agresiju, kako izbjeći zaduženja i očuvati zdravlje…

Svaki petak raspravljamo o novoj temi. Više od polovice predavanja bile su teme iz psihologije, a održavali smo i radionice iz ekologije, socijalnog rada. Njegujemo i biblio – terapiju kada je aktualan književni petak. Udruga je velika obitelj ali nikome nije zamjena za njegovu. Zagovaramo duh otvorene grupe u kojoj je dobrodošao svaki trijezni čovjek, svi su sudionici i učenici i učitelji! Na petku ima puno emocija i otvorene komunikacije. Primila sam, nema dugo, pismo od jedne gospođe koja živi vani i koja je u poslanom mi pismu tako dirljivo napisala što joj je svojedobni susret s nama značio. Sedmu sam knjigu, čija će promocija biti 23. listopada u HAK-u, upravo njoj posvetila. Otprilike glasi ovako „… mojoj klijentici Diani koja je razumjela sebe, i mene i koja mi je napisala neke puno lipe riči“. Pored mnogo divnih ljudi koji su prošli kroz ozračje petkomupetkaša posebno je zasjao glumac gospodin Boris Svrtan koji nam je, osim što je čitao ulomke iz moje knjige , podario uprizorenje monodrame „Moj slučaj, Vlado Gotovac“.

Održavate i psihološke treninge menadžerima, kako im ide? Oni su kategorija iznimno podložna stresu?

Održavam grupne treninge za rukovodstva raznih tvrtki i ustanova. Potrebe se razlikuju od poduzeća do poduzeća. Poučavam ih komunikacijskim vještinama, smanjenju stresa zapravo od grupe individualaca stvaram tim.

Koliko su Zagrepčani generalno stresni ljudi odnosno otvorenog uma?

Tko govori generalno nužno griješi. Ipak, mi Dalmatinci smo glasniji i u komunikaciji s nama lakše ćete doznati što mislimo. Kontinentalci su suzdržaniji i finiji odnosno nježnije uskraćuju, u tom smislu, povratne informacije.

Kakve su informacije kada je riječ o mladima?

Nažalost, mladi danas uvelike reagiraju agresijom. Ima onih koji agresiju okreću prema sebi i postaju pomalo depresivni, nesigurni i zarobljenici jednog od ekrana i to najčešće kompjuterskog ili onog od mobitela. Obraćaju mi se roditelji koji još uče i spavaju sa svojom djecom i to već srednjoškolcima. Riječ je tu o prezaštićenoj djeci koja su čas agresivna, načas depresivna, a ponašanje im govori kako su u kolopletu regresije odnosno vraćaju se na obrasce ponašanja karakteristične za puno mlađu djecu.

uvodic-vranic-brodZa vas je karakteristična i ljubav prema slikarstvu? Radite akvarele, slikate na svili…

… amaterski se bavim slikarstvom od 50. godine. Za moje je slike pokojni redatelj Krsto Papić rekao da je to „iskreni infantilizam“ na čemu sam mu vrlo zahvalna jer je vidio to slikarski neobrazovano dijete u meni, koje se tako zabavlja i pomaže mi da ilustriram neka svoja razmišljanja. Slike su i na naslovnicama mojih knjiga a ona najdraža mi je na naslovnici knjige „Prijatelju kako si“ u kojoj je čak 21 fotografija mojih slikarskih uradaka. Inače od umjetnika slikara volim Slavu Raškaj, Aurela Blagaja, Matissa, Modiglianija…