COC – Camera Obscura Croatica

COC – Camera Obscura Croatica

Hrvati si ne mogu priuštiti energijski najučinkovitije bojlere i »nove« dimnjake kakve predlaže EU. Investicija je to veća od prosječne godišnje mirovine. I gdje je sad država? / Prije desetak godina navukli su nas na digitalni TV program što je omogućilo uvoznicima da nam uvale par milijuna pretvarača. Nešto slično se sada događa i s radijskim prijenosom

dr. sc. Viktor Simončič

Zar može čovjek tako potpuno uspavati svoju savjest? Zar može prekinuti misao, kao konac, i zabraniti sebi razmišljanje o posljedicama, ne želeći da zna za njih? Eto, izgleda da može. (Meša Selimović)

Viktor Simončič

Politika, poduprta s dvorskim savjetnicima, uvjerila Splićanke i Splićane kako im od smrada neće biti ništa. Kako nema utjecaja na zdravlje iako struka niti ne zna čemu su građani bili izloženi. HDZ-ov župan Splitsko-dalmatinske županije Blaženko Boban, povjerio je nadzor izgradnje Centra za gospodarenje otpadom u Lećevici, vrijednog oko 72 milijuna eura, 69-godišnjem umirovljenom vozaču autobusa. Najbolje čime trenutno HDZ stručno raspolaže. Vozači ne skreću s puta demokratsko-rodijačke politike. Desetljećima se pokazuje da kod nas za vođenje najsloženijih projekata nije važna struka. Jedini kriterij za izbor je neka je naš.

I stoga se ne čudim što nam se događa, samo se čudim da se čudimo što nam se događa. Da smo barem (samo) ostali Radićeve »guske u magli«! Ispada da smo guske, s tamnim povezom na očima, u mračnoj komori – camera obscura – s malom rupicom kroz koju svatko pojedinačno vidi samo dio stvarnoga svijeta. Najčešće osobni interes. A svijet je sve ono drugo što si mi ne znamo čak niti zamisliti. Kako kaže ona narodna, ne vidimo kraj zdravih očiju.

Jače od Agitpropa

Spotičemo se o stvarnost, a onda svaki posrtaj nekim mudrim PR-ovskim spinom, ignoriramo i pretvaramo u nešto normalno. Spin je zapravo trik kojim se istinu ne pretvori u laž (ili obrnuto), nego se činjenice toliko zavrte da ih se i bez iznošenja očitih laži – tada može prikazati u posve drukčijem – pozitivnom svijetlu od stvarne istine (koja je obično vrlo ružna i negativna). Odnos s javnošću se izvorno temelji na afirmaciji i činjenicama, a spin na manipulaciji i trikovima. Kod nas je to tako isprepleteno, nešto jače od Agitprop-a, stvarnost à la Camera Obscura Croatica – COC.

U knjizi Društvo umanjene vrijednosti (.pdf), na stranici 219. sam napisao: »Ministrica Pusić slavodobitno priča kako bi prijevodi studija koji se upravo rade, (manje od godine dana od ulaska u EU i više godina nakon što smo potpisali što smo potpisali kao uvjet ulaska u EU), mogli prekriti teren „nogometnog stadiona i dijela atletske staze“. Ministar Mimica kaže kako će nam trebati još prevoditelja. Trijumfalni osmjesi na njihovim licima, jer su eto i to konačno otkrili – treba prijevod dokumenata.

Mene opet spopala panika. Gledaj ti njih, trijumfalni osmjesi od uha do uha, pa znate li vas dvoje spomenutih, premijeru, članovi vlade, parlamentarci, sve druge stranke, što nas čeka ulaskom u EU? Znam da mnogi ne znate engleski ili francuski, ali jeste li barem Vi koji to znate pročitali tih par stotina tisuća stranica, ili još bolje-jeste li ih barem prelistali? A da budem još blaži, jeste li pročitali samo naslove onih silnih elaborata kojima se može popločiti maksimirski stadion? Znate li možda Vi, gospodine Predsjedniče što ste to potpisali? Jel’ to beletristika ili se suhoparnim birokratskim, teško razumljivim jezikom propisuju obaveze koje ćemo morati ispunjavati? Siguran sam, ovo drugo. Mnoge obaveze i ograničenja stupaju na snagu već za godinu dana, a još ne znamo što nas čeka. Strašno«.

Novi dimnjaci skuplji od novih bojlera

A obveze stižu i dalje. Trenutno je uzbuna jer se više neće proizvoditi bojleri na plin kakve koristi većina. Da se energijski gledano pomalo zastarjeli plinski bojleri više neće proizvoditi je logično. Pa ne proizvode se više niti automobili koji su koristili gorivo s dodatkom olova. Automobili koji su trošili desetak i više litara na 100 kilometara danas troše 3 – 4 litre. Kod starih bojlera temperatura dimnih plinova je iznad od 100 °C. Vodena para, s još nekim produktima sagorijevanja izlazi kroz dimnjak. Kod novih bojlera povećana je energijska učinkovitost. Koristi se toplina plinova sagorijevanja i oni ulaze u dimnjak s temperaturama od nekih 40 °C. U dimnjaku se vodena par kondenzira i nastala voda se odvodi izvan dimnjaka. Kako u gorivu u pravilu ima i malo sumpora, on izgaranjem prelazi u SO2, koji se veže s vodom u sumporatsu kiselinu. Kiselina pak nagriza žbuku, jer karbonati iz žbuke prelaze u sulfate i to može ugroziti unutrašnjost dimnjaka. Stoga se kod ugradnje novih bojlera, mora usavršiti i dimnjak.

Kada smo prije dobrih 15 i više godina u kuću uvodili plin, tražio sam, unatoč protivljenju majstora i stručnjaka, da se kod nas ugradi plinski bojler s dodatnim iskorištavanjem otpadne topline. Tada su se majstori čudili da tako nešto postoji. Nisam znao niti ja, ali sam kao inženjer pretpostavljao da moraju postojati. Bili su nekih 10 – 15 % skuplji. U dimnjak je stavljena cijev od »rostfraja«. To je bilo skuplje od bojlera.

Trošak koji će se (možda) isplatiti tek unuku

Trošak će se vjerojatno isplatiti našem unuku, ako ostane živjeti u kući. Kako stoje stvari pitanje je, jer se iz Siska iseljava više nego iz Slavonije. I gdje je problem? Problem je da si građani ne mogu priuštiti energijski najučinkovitije bojlere i »nove« dimnjake. Investicija zamjene bojlera i dogradnja dimnjaka je za kuću trošak veći od godišnje prosječne mirovine. Kod kolektivnog stanovanja, ako se samo jedan stanar odluči za energijski učinkovit bojler mora se promijeniti i dimnjak! Ako ne, i taj jedan može izazvati oštećenje dimnjaka. I što sada? Gdje je država? Država mora stvoriti preduvjete da se postepeno pređe na novi sistem. Kako to ne ide niti preko noći niti u samo desetak godina, država mora naći mehanizme da se stari bojleri održavaju na koliko-toliko tehnički i sigurnosno prihvatljiv način dok svi dimnjaci ne postanu »rostfraj«.

Jedna od mogućnosti bi bio kvalitetan program poticaja, domaća izrada rezervnih dijelova za stare bojlere, i osposobljavanje malih radnih ekipa, od 1 – 2 majstora koji će u narednim godinama polako obavljati poslove zamjene. Ako ne dođe do toga, na scenu će stupiti »fušmajstori« i kupovanje i švercanje novih-starih bojlera iz susjednih država, koje koriste prednost da do njih još nije stigla Europa.

Za početak bi se novac mogao uzeti od subvencija za električne automobile, iako to našoj eliti ne bi bilo baš drago.

Slušam neki dan mladog, uspješnog i jako nadobudnog poduzetnika, kako oduševljeno priča o novim električnim automobilima. Njegov auto zna kada će on opet sjesti u njega i unaprijed mu ugrije sjedalo. Prema izjavi nadobudnog poduzetnika auto je toliko pametan da zna kako on poslije emisije ide zubaru, jedino mislim da auto nije znao je li problem u karijesu na »šestici« ili se, pretpostavljam radi o redovnom pregledu.

Hrvatska uz bok najrazvijenijima

Sjećam se kako su nas prije desetak godina navukli na digitalni TV program. Reklama silazite s krovova, omogućila je uvoznicima da nam uvale par milijuna pretvarača. I čak dok je trajalo ono silazite s krovova, u dućanima su i dalje prodavali zastarjele TV uređaje, koji su i dalje tjerali na krovove. Nešto slično se sada događa i s radijskim prijenosom. Prelazi se na nešto novo. Postojeći radijski prijemnici se niti po kućama, a ispada niti u automobilima neće moći koristiti bez (skupih) »pretvarača«. Problem bi mogle očekivati i manje radio stanice, jer je oprema za emitiranje na novi način posebno skupa. Hrvatska je navodno pri vrhu Europe kada je riječ o pokrivenosti sadašnjim FM signalom. Na digitalni radio trenutačno prelaze samo najrazvijenije zemlje, pa smo valjda i mi u toj skupini kad nam je to prioritet. S druge strane, zanimljivo je da se po našim dućanima još prodaju stereo sustavi s FM-om, što znači da onaj tko kupi danas već u startu kupuje nešto zastarjelo. (Više na: http://zg-magazin.com.hr/prelazak-na-digitalni-radio-financijski-udar-na-gradane-i-neprofitne-medije/).

Radijski tuner koji podržava prijem DAB+ signal i nije baš uobičajena pojava u hrvatskim trgovinama elektronike

Nažalost, mi iz naše camere obscure ne vidimo posljedice rodijačke demokracije i danih obećanja EU-u, pa nas svako malo nešto iznenadi. A sigurno se još mnoge mudrolije nalaze u hrpi onih dokumenata s kojim se može pokriti stadion i dio atletske staze. A svaka mudrolija dolazi na naplatu građanima. A koliko tek ima EU projekata tako da bi nam lako za njihovo vođenje ponestalo »šofera autobusa« (isprika tom časnom zanimanju, u ovom kontekstu je moglo biti i neko drugo). Nama niti lekcije iz bojlera i radio valova, razdjelnika topline, niti preplaćene struje iz vjetroelektrana, niti sramotna bahatost da se savjetnici plaćaju na dan 35 000 kuna, a za vođenje poslova od 72 milijuna eura imenuje vozač autobusa, ne pomaže.

COC – Camera Obscura Croatica je neuništiva. Jača je od crne kutije u avionima. A ulazak u EU ipak ima (i) svoje prednosti. Za odlazak ne treba niti putovnica.

Komentari su zatvoreni