Čestitam profesoru Đikiću na članstvu u Američkoj akademiji znanosti i umjetnosti

Čestitam profesoru Đikiću na članstvu u Američkoj akademiji znanosti i umjetnosti

(Ivan Đikić / Foto: tedexzagreb.com)

Nije li srebrna medalja znanstvene izvrsnosti, neka zlatna ostane za Nobelovce, razlog za ponos kao i brončana medalja s nekog regionalnog takmičenja u sportu? Gdje su čestitke za pojedinca koji se pridružio Darwinu i Einsteinu i još 250 nobelovaca? Nema reakcija. Nema te vijesti kao prve u informativnim emisijama

dr. sc. Viktor Simončič

Imamo dvije vrste morala jednu uz drugu: jednu koju propovijedamo, ali ne prakticiramo i drugu koju prakticiramo, ali rijetko propovijedamo. (Bertrand Russell)

Viktor Simončič

Profesoru Ivanu Đikiću, u ime onih koji čitaju poučak i naravno i u osobno ime čestitam na velikom priznanju za njegov veliki doprinos svjetskoj baštini znanja. Postati članom Američke akademije znanosti i umjetnosti je postati dio onih koji su, uz članove još samo nekoliko drugih ozbiljnih nacionalnih akademija, dali najviše što može dati pojedinac čovječanstvu. To nije rezultat slučajnosti, niti je rezultat želje da se tamo stigne. To je rezultat predanog rada i unutrašnjeg poriva za radom i stvaranjem.

To bi trebao biti putokaz i motivacija mladima da se predani rad isplati. To je onaj rad koji je potpuno drugačiji od onoga što nam je poručio premijer Plenković kada je za primjer napredovanja na osnovi rada pokazao izborom mlađahnog Šeksovog posinka kao prvog na listi HDZ-a za europske izbore. Premijerova poruka mladima koja se temelji na klijentizmu, jedan je od inih razloga zašto se polako, ali sigurno učvršćujemo na zadnje mjesto među EU državama. Još je jako malo stvari u kojima nismo zadnji. Najnovije je da smo najgori i u pravosuđu i udjelu zaposlenih. Razlog zaostajanja koliko prozaičan, toliko i ozbiljan. Uništili smo pojam izvrsnosti.

Izvrsnost se cijeni samo na za razvoj društva marginalnijim djelatnostima. Predsjednica, premijer i predsjednik Sabora neće propustiti čestitati osvajaju medalje, čak i u sportovima s kojima se bavi još samo par nacija. Znam da će izazvati negativne reakcije, ali zamišljam kako bi izgledao svjetski vaterpolo da kojim slučajem među pet vodećih država, od samo nekih deset koje plivaju za loptom u vodi, nema tri države s naših prostora. Ništa protiv vaterpola. Izvrstan sport kojeg, nažalost, kod nas rijetko gledaju čak i članovi najuže porodice onih koji plivaju za loptom.

Intelektualac kritizira

Gdje su čestitke kada znanstvenik Ivan Đikić postane članom Američke akademije znanosti i umjetnosti? Gdje su čestitke za jednog od rijetkih izvrsnih među svim stanovnicima Zemlje? Nije li to razlog za ponos svih nas? Nije li srebrna medalja znanstvene izvrsnosti, neka zlatna ostane za Nobelovce, razlog za ponos kao i brončana medalja s nekog regionalnog takmičenja u sportu? Gdje su čestitke za pojedinca koji se pridružio Darwinu i Einsteinu i još 250 nobelovaca? Nema reakcija. Nema te vijesti kao prve u informativnim emisijama. Nema posebnog priloga ili ne daj Bože da se neka emisija na TV posveti tom za nas malu naciju velikom događaju.

Nema (još?) službene čestitke i priznanja. Zašto? Jednostavno, profesor Đikić, kao svaki pravi intelektualac kritizira stanje stvari u društvu, jer je kritika stanja osnovna značajka intelektualca. Kritičko preispitivanje stvarnosti je nužan korak za početak znanstvenoga rada. Uz druge, dobrodošle kritike i ukazivanje na slabosti koje treba popraviti, njegov krimen je da je javno nastupio protiv mogućeg plagiranja bivšeg ministra znanosti, velike premijerove uzdanice. Zaboravio je da je kod nas prepisivanje i plagiranje normalna stvar i da to nije prepreka niti za mjesto potpredsjednika Sabora, koji je nakon što je uhvaćen u prepisivanju, izjavio kako će eto iz inata i doktorirati.

Mogu si misliti što misli o »onako usputnom radu« na doktorskoj disertaciji Predsjednice. I ona će biti dr. sc. kao i on! Ja svoj dr. sc. rijetko koristim na ovim prostorima. Previše je čudno stečenih. Ne želim da me svrstavaju u isti koš s takvima. Možda sam ja (bio) malo gluplji, jer sam dr. sc. stekao radeći samo na tome skoro pet godina po cijele dane, po njemačkim normativima za tehničke znanosti. Skoro da se posramim mojoj nesposobnosti, kada vidom kako to drugi postižu, radeći na tome samo nedjeljom do ručka. Osjećam da bi Predsjednica mogla postati članica Hrvatske akademija znanosti i umjetnosti prije njega.

Potpisat ću referendum “67 je previše”

Nema isprike iz HAZU-a što su prije devet godina odbili primiti Ivana Đikića u članstvo. Možda se časni akademici sada vade na činjenicu da prije devet godina nije (još) imao potrebne uvjete izvrsnosti za članstvo u našoj akademije i da je tek zadnjih dana postigao taj stupanj izvrsnosti? Je li barem ponekog od uvaženih akademika malo sram? Sumnjam. Možda ga prime sada ili pričekaju još neko epohalno otkriće kako bi stao uz bok naših akademika? Negdje sam pročitao kako je članstvo profesora Đikića u Američkoj akademiji šamar za nas? Mislim da nije. Šamar znači udarac po licu. Da ga se osjeti treba imati obraz. Mislim da našoj političkoj i akademskoj vrhuški nedostaje taj dio.

Prvomajski su praznici rada. Najčešće se pojam rada vezao za onaj u industriji, rudnicima, poljima i šumama… Hoćemo li ukinuti Prvi maj kao praznik rada kada zatvorimo još preostale ostatke industrije? Kako se osjećaju radnici u Uljaniku i 3. maju? Hoće li i oni imati tradicionalni roštilj ili će samo pohrliti na besplatni grah s obiteljima? Za djecu neke ne brinu. Neka se i njihova djeca ugledaju u mladu HDZ-ovu uzdanicu na listi za EU izbore ili u sina ministra Marića, koji ga hvali, kako je vrijedan, kako iznajmljuje apartmane i za razliku od drugih nije otišao iz zemlje. Ruku na srce za djecu vrhuške nema obećanije zemlje od ove. Radnici, učlanite djecu u HDZ i kupite im apartmane, po mogućnosti prvi red do mora. Ispada da je cijene takvih najniža. Onda djece neće morati trbuhom za kruhom.

U mirovini sam, s punim radnim vijekom. Radim i dalje, jer moj rad je užitak, a ne tlaka. Potpisat ću inicijativu sindikata »protiv 67«. Zašto? Vladi ne vjerujem čak i ako najave točno vrijeme. Jer, kako vjerovati nekome nakon izjave da će INA-u vratiti građanima Hrvatske i kako će se odreći politike ako se sisačka rafinerija zatvori?