Cervantes, javi se

Cervantes, javi se

(Foto: Fernando Rey u naslovnoj ulozi u španjolskoj TV seriji Don Quijote de la Mancha / Izvor: YouTube)

Dati toliku pogodnost za uvoz opreme i za projekt koji gotovo da ne otvara radna mjesta, s basnoslovnim povećanjem cijene električne energije, koja će posebno pogoditi industriju, jednako je najgoroj kletvi za cijelu naciju

dr. sc. Viktor Simončič

Što čovjek postaje jači, postaje sve usamljeniji, to je čista matematika (Charles Bukowski)

Viktor Simončič

Viktor Simončič

Uz sva uvjeravanja, porezna reforma nije ništa drugo do daj onima koji imaju više i uzmi onima koji već i tako nemaju. Oni koji imaju velike plaće (mislim samo na one koji upravljaju s onim što je nekada bilo naše i onima koji upravljaju našim sudbinama u Saboru i Vladi), poslije porezne reforme će dobiti više. Neki čak i cijelu prosječnu hrvatsku plaću, a onaj s prosječnom plaćom će dobiti samo par desetaka kuna. Razlike između bogatih i siromašnih, postat će još veće.

Imam osjećaj kao da se sve polako i priprema na društvo još većih socijalnih razlika. Naime, na TV je sve više emisija u kojima se kuha. Ne mislim na političko-informativne emisije. Ti nam kuhaju poodavno. Mislim na emisije u kojima se kuha onako za prave. Sve same delicije. Poslije porezne reforme Vlada bi mogla sama sponzorirati više takvih emisija jer će siromašni još više osiromašiti. Biti će to u duhu pripovijetke, po sjećanju ili Turgenjeva ili Gogolja, u kojoj se opisuje pijenje čaja siromašnih ruskih seljaka. Iznad stola je na konac obješena gruda šećera za gledanje, kako bi napitak bio manje gorak. Parafrazirano, na TV-u će biti emisije: Što ste mogli jesti za doručak? Što ste mogli jesti za ručak? Što se jede prije spavanja? Pred javnim kuhinjama će netko sponzorirati velike ekrane. Među omiljenim emisijama će biti i ona: Što naša politička elita jede u saborskoj kuhinji za smo 22 kune!

Struja će nam još poskupjeti

Izgleda da smo nacija koja kao da je nepismena i kao da baš ne zna čitati, ako se pod pismenošću računa da se i razumije ono što se pročita. Najbolji primjer je sadašnja priča o poskupljenju alternativno proizvedene električne energije. Članice EU-a su prihvatile obavezu da svaka pokuša proizvesti 20 % zelene energije. Mi proizvodimo 28 %, ali to nas nije smetalo da uvelike zadužujemo građane s proizvodnjom i više zelene energije. Ali ne one koja bi bila nama u korist. Ne one po kojoj bi od korova i otpada očistili šume i napravili male termoelektrane – toplane na drvnu sječku, kako to u Austriji ima svako selo. Ne one koja bi otpadnu bio masu s farmi, pa i onu iz komunalnog otpada, pretvarala u bio-plin i kako bi kroz proizvodnju te energije omogućili da i naš seljak proizvodi konkurentno. Nikako ne to, jer za to možemo proizvesti opremu, pa bi kao društvo imali koristi.

Forsiraju se najviše vjetroelektrane, koje gotovo pa 100 % uvozimo. Zbog njih i obećanja koje smo dali kako ćemo ih izgrditi još više, struja će nam poskupjeti, jer je tako proizvedena struja najmanje tri puta skuplja od konvencionalne. Pa zašto onda gradimo vjetroelektrane? Pa jednostavno. Kada se dobije koncesija, koju nije lako dobiti ako niste dio političkih elita – establišmenta, zarada je zagarantirana. I to ne mala. Osim toga, na taj način se najlakše umiljavamo EU-u, jer investicije u vjetroelektarne u Hrvatskoj imaju najveću dodanu vrijednost za gospodarstvo razvijenih članica EU-a, na primjer Njemačke. Osim toga, kod vjetroelektarna gotovo da nema zapošljavanja. Broj zaposlenih po jedinici investicije kod nas, ne u Njemačkoj gdje se vjetroelektrane proizvede, je najmanji u odnosu na sve druge gospodarske grane. Radi se o samo par desetaka ili par stotina zaposlenih na silan broj vjetroelektarna. Kao još jedna dodana vrijednost za privredu Njemačke, Irske ili Austrije je činjenica da s takvim investicijama naša mladost nema šanse doći do posla, pa oni lakše dobivaju prvorazrednu radnu snagu.

vjetroelektrana_pag_ovceKada vidim vjetroelektranu, imam osjećaj kao da kod svakog okreta velike elise još jedan naš sugrađanin ulazi u autobusu za put bez povratka, a meni nezasluženo uzimaju novac, na način najgoreg mafijaškog reketa. A skupa struja, koja će biti skuplja ovako ili onako, ide u korist razvijenih zemalja EU-a na još jedan način. Naše gospodarstvo će imati skuplju struju i time će postati manje konkurentno u odnosu na one koji uz jeftinije resurse imaju i jeftinije kredite, upravu koja ih pomaže…

Ni »s« od struke

U studiju HTV-a, u emisiji Otvoreno, sjedi njih petero. Iz HDZ-a geodeta, iz SDP-a ekonomist, nekadašnja SDP-ovka i ORAH-ovica stručnjakinja za odnose s javnošću, iz MOST-a strojar, iz »Zelenih«, aktivist. Diskutiraju o Planu gospodarenja otpadom. Političari, bivši i sadašnji ministri, razgovaraju o struci, ne o politici, a nijedan stručnjak za ovu problematiku. Najbliži tome sadašnji ministar, a i on je izvorno vodar.

Rasprava u duhu troje slijepih osoba koji opisuju slona pa jedan kaže da je kao drvo, jer ga drži za nogu, drugi da je kao list, jer ga drži za uho, a treći da je kao zmija, jer drži surlu. Kako šestero u studiju vide slona (čitaj otpad)? Četvero, što sadašnjih što bivših ministara, drže svaki jednu nogu slona, a nijedan nema asocijaciju na drvo. Asocijacije su im od pincete za obrve, preko bureka (zašto mi je pao na pamet baš burek?), Kipa slobode i frižidera. Aktivist drži nešto ali je zbunjen. Njega to podsjeća na najmanje 6 šarenih kanti u Ilici i isto toliko u svakom stanu. Voditelj javnog servisa u duhu javnog servisa. I bi, i ne bi, a mogao bi, ali nije se baš ni spremio, a ne valja se ni ne zamjerati.

I čemu ovakav prikaz stanja stvari. Pa jednostavno. Godinama nam prodaju koncepte postupanja s otpadom, a nitko nije rekao koliko to košta. Koliko će odvoz otpada platiti u Komiži, koliko u Brinju, koliko na Pantovčaku, a koliko u Našicama. Samo je to bitno. A taj trošak za osiromašene građane ne smije biti veći od 1 % kućnih primanja. I ništa više. Uvjeravanja kako nešto od nas traži EU je priča za najmanju (ne malu!) djecu. Nema te EU direktive koja bi mogla tražiti više. Pa da smo sto puta nešto potpisali. I ako nešto košta više od prihvatljivog, onda je ono što su nas zavrtanjem ruke prisilili potpisati iz Bruxellesa, jer smo mi nakon gubitka Beograda bili jako nesretni i žurno smo tražili novog gazdu, vrijedno revizije.

Pitanje svih moralnih pitanja je kako mogu Vlada i Sabor usvojiti nešto ako se ne zna koliko to košta? Zar nam primjer izgradnje vejtroelektarna i poskupljenje struje nije dovoljan? Kako Hrvatski Sabor može preuzeti obaveze na neviđeno, po principu »majke mi«? Tko su ti dizači ruku? U poslovnom svijetu se štetni ugovori, s ekstra profitima smatraju ništavnim. Zašto se kod nas ne pokrene postupak preispitivanja preuzetih obaveza, ne samo kod vejtroelektrana, već i kod otpada, otpadnih voda i proizvodnje jaja? Štetnosti su, na primjer kod davanja koncesije za vjetroelektrane morali biti svjesni i predlagači, i dizači ruku i oni koji time žele »omastiti brk«. Dati toliku pogodnost za uvoz opreme i za projekt koji gotovo da ne otvara radna mjesta, s basnoslovnim povećanjem cijene električne energije, koja će posebno pogoditi industriju, jednako je najgoroj kletvi za cijelu naciju. Očito je da se radilo o pogodovanju u kojem su obje strane znale da se radi o neetičnom ugovoru. To je više nego dobar razlog za djelovanje prema institucijama sistema.

Kod ovakve štete, a nije jedina, i moguće koja će nastati zbog štetnog pristupa postupanju s komunalnim otpadom, otpadnim vodama, nefunkcionalnim dvoranama,… morali bi početi podizati tužbe, slično kako su Islanđani podigli bivšem premijeru Geiru Haardeu zbog toga što nije spriječio financijski kolaps 2008. Uspjeh suđenja nije važan. Važno je započeti s takvom praksom, kako bi oni koji nam nešto predlažu i nametnu odgovarali za učinjeno ali i za nečinjenje.

Moramo se naučiti da se bespogovorno ne smije vjerovati političkim elitama, ili je kod nas ostao predubok trag bivšeg sistema, kako to lijepo ilustrira jedan vic Radio Erevana.

Slušatelj pita: »Može li Komunistička partija pogriješiti?« Radio Erevan odgovara: »U načelu da. U stvarnosti, međutim, Komunistička partija nikada ne griješi!« Slušatelj dodatno pita: »Otkud znate da je tako?« Radio Erevan odgovara: »Pitali smo Komunističku partiju!«

I porezna reforma je OK, jer tako kaže ministar Marić, vjetroelektrane su super jer kaže bivši ministar Vrdoljak, ne da će nas otpad nešto koštati, već ćemo i zaraditi jer tako kaže ministar Dobrović. I ja bi im vjerovao, da se ne sjećam vremena komunističkih partija, a pročitao sam i Cervantesa …

Komentari su zatvoreni