Carevi ne umiru u postelji

Carevi ne umiru u postelji

Moć rimskih careva temeljila se na neizmjernom bogatstvu (nametali su velike poreze) i potpori vojske. Ipak, uvijek je bilo upitno koliko daleko smiju ići sa samovoljom, posebice kada su se protiv njih urotili ne samo Senat, nego i carska tjelesna straža i puk. Što je situacija u Carstvu bila gora, to je položaj cara bio ranjiviji

 Zanimljivo je da je tek nekolicina od osamdeset sedam službenih careva i brojnih pretendenata na prijestolje umrla prirodnom smrću, odnosno u postelji

Dijana Bahtijari

Nedugo nakon objavljivanja hrvatskog izdanja njegove knjige Lekcije iz Rima, koja se bavi integracijom stranaca i “onih drugih” u Rimskome Carstvu i uspoređuje je sa stanjem u Europskoj uniji, na hrvatski je jezik prevedena i druga knjiga Fika Meijera, Carevi ne umiru u postelji.

Autor na temelju dostupnih antičkih izvora opisuje posljednje dane rimskih careva, i to od diktatora Cezara pa do Romula Augustula, tj. u razdoblju od 44. godine prije Krista do 476. godine poslije Krista, tvoreći tako svojevrstan kronološki biografski leksikon s naglaskom na to kako su umrli. Autor, dakako, ne zanemaruje i povijesni i društveni kontekst u kojem su ti carevi živjeli, dolazili na vlast i vladali, pa je djelo istodobno društvena kronika o političkim, socijalnim i obiteljskim odnosima najvažnijih aktera toga doba. Zajednička im je ne samo “sudbina” da ne skončaju u postelji nego i “običnim” ljudima gotovo neshvatljiv poriv da se vlada i na taj način lakše i učinkovitije odlučuje o tuđim sudbinama – i životima. Svaka analogija, rekli bi cinici, s današnjim “carevima” je isključena.

Cezar – doživotni diktator

Carevi_ne_umiru_u_postelji_korice_006_prednjaIako Cezar tehnički nije bio car, Meijer ga je uključio u ovu kronologiju jer je, kao doživotni diktator, postavio temelje Rimskoga Carstva, kojemu je službena godina osnutka 27. godina prije Krista. S druge strane Romula Augustula je 476. svrgnuo zapadnorimski vojskovođa Odoakar, ali on mu je iskazao blagost i poštedio život. Tako je, za razliku od svojih prethodnika, zadnji car Rimskoga Carstva (ovdje se misli na Rimsko Carstvo u opsegu koje je do tada imalo i s Rimom i Italijom kao središtem) bezbrižno živio kao građanin do duboko u starost.

U svjetskoj povijesti nije bilo puno vladara koji su imali veću moć od rimskih careva. S obzirom da se Rimsko Carstvo prostiralo na ogromnom području, njihova se moć temeljila na neizmjernom bogatstvu (nametali su velike poreze) i potpori vojske. Ipak, uvijek je bilo upitno koliko daleko smiju ići sa samovoljom, posebice kada su se protiv njih urotili ne samo Senat, nego i carska tjelesna straža i puk. Pravilo koje je uglavnom vrijedilo je da što je situacija u Carstvu bila gora, to je položaj cara bio ranjiviji. Zanimljivo je da je tek nekolicina od osamdeset sedam službenih careva i brojnih pretendenata na prijestolje umrla prirodnom smrću, odnosno u postelji. Posebno nestabilno doba Carstva bilo je treće stoljeće. Stoga ne treba čuditi da je od dvadeset jednog službenog cara i brojnih protukandidata toga doba samo jedan umro prirodnom smrću, i to Klaudije Gotski, vjerojatno od nekog oblika kuge. Ostale su ubili ili neprijateljski vojnici ili njihova straža, ili su pak bili toliko očajni da su si sami oduzeli život.

Neron: „Kakav umjetnik umire u meni!“

Neron - jedan od najizopačenijih rimskih careva

Neron – jedan od najizopačenijih rimskih careva (Izvor: Wikipedija)

Dobar primjer carskog samoubojstva iz prvog stoljeća je onaj Nerona, koji je u povijest ušao kao jedan od najgorih i najizopačenijih careva. Iako na početku vladanja nije pokazivao svoju pravu ćud, ubojstvom svoje majke, polubrata i dviju supruga pokazao je da je opsjednut nasiljem. Stoga ne čudi da je u posljednjim godinama svoga vladanja često bio izložen urotama. Krajnji udarac zadao mi je protivnik Galba koji je uspio pridobiti brojne senatore u Rimu i trebao je postati novim carem. Ujutro 9. lipnja 68. godine Neron je znao da mu se bliži kraj i da ne može računati na milost te je počeo razmišljati o bijegu. Nakon što su ga napustili  sluge, prijatelji, pa čak i carska straža (koja je sa sobom odnijela i kutijicu s otrovom koju je Neron uvijek držao kraj sebe), a nije imao dovoljno hrabrosti baciti se u Tiber, odlučio je pobjeći u vilu vjernog oslobođenika Faonta, obučen u priprostu odjeću da ga puk ne prepozna. Iako je uspješno stigao do Faontove vile, bio je svjestan da neće uspjeti uzmaći progoniteljima pa je zamolio pratitelje da ga ubiju. Kad su oni to odbili, nakon dugog odgađanja uspio si je konačno zabiti bodež u grlo, izgovarajući pritom: “Kakav umjetnik umire u meni!”

Knjiga najpoznatijeg nizozemskog povjesničara

Carevi ne umiru u postelji pobuđuje u čitatelju čuđenje nad ambicijama onih koji su željeli postati rimskim carevima, s obzirom da su se stalno pojavljivali novi kandidati koji su bili uvjereni da će uspjeti u onom što njihovim prethodnicima nije – preživjeti na prijestolju. Ova knjiga pokazuje da je izuzetno malo onih koji su to i ostvarili, a čita se s užitkom zahvaljujući svojoj cjelovitosti i autorovu izvrsnom poznavanju povijesti.

Fik Meijer je najpoznatiji nizozemski povjesničar, dugogodišnji profesor stare povijesti na Sveučilištu u Amsterdamu i autor brojnih povijesnih knjiga. Posebno je poznat po istraživanjima povijesti antičkog pomorstva na Sredozemlju. U svojim knjigama i javnim nastupima uglavnom obrađuje teme koje se tiču Rimskoga Carstva, kao što su rimski carevi, gladijatori, odnos prema pridošlicama, itd. Svoju popularnost ne duguje samo brojnim knjigama koje je objavio, nego i čestim gostovanjima u medijima, gdje, na vrlo zanimljiv način, analizira aktualne događaje u Europskoj uniji služeći se usporedbama s događajima i nekim rješenjima iz povijesti.