Camille Jenatzy: Čovjek koji je probio granicu od 100 km/h

Camille Jenatzy: Čovjek koji je probio granicu od 100 km/h

Camille Jenatzy bio je prvi čovjek koji je putovao brzinom većom od 100 km/h. Njegova pobjeda na utrci Gordon Bennett u Irskoj izazvala je pravu senzaciju: u svom Mercedes Simplexu koji je snagom bio inferioran u odnosu na dio konkurencije, donio je dotada najveću pobjedu njemačkom proizvođaču

Pripremio: Boris Jagačić

Zanimljivost je da su u to vrijeme medicinari bili uvjereni da bi takva brzina mogla nositi ozbiljne posljedice za mozak i živčani sustav.

Za automobilsku industriju koja se tek počela razvijati početkom prošlog stoljeća, automobilske utrke bile su iznimno značajna događanja. Osvajanje pobjede na utrci bila je najbolja preporuka za kasniju prodaju nekog automobila. Stoga ne treba čuditi da Daimler-Motoren-Gesellschaft (DMG) pomno pripremalo utrku Gordon Bennett 1903. godine, na kojoj je nastupilo s tri vozila „mercedes simplex“. Svako je imalo za tadašnje pojmove pozamašnih 90 KS, odnosno 1,5 puta više od serijskih primjeraka.

Ali, dogodila se prava katastrofa: tri tjedna pred utrku, 10. lipnja zapalilo se Daimlerovo postrojenje u Cannstattu u kojem je uništeno 90 vozila, među njima i trkaći automobili. Ipak, za ovaj najznačajniji događaj u tadašnjem svijetu motosporta, uprava je uspjela posuditi tri sportska „mercedesa 60 HP“ koji su već čekali na isporuku kupcima. Američki milijunaš Clarence Gray Dinsmore, bio je jedan od njih. Njega je na čestim putovanjima po Europi vozio šofer Wilhelm Werner, bivši mehaničar DMG-a, ujedno i jedan od najboljih svjetskih trkača svojega vremena, koji je kasnije postao šoferom njemačkog cara.

Mercedes Simplex 60 HP s utrke Gordon Bennett

Mercedes Simplex 60 HP s utrke Gordon Bennett (Foto: Mercedes-Benz arhiva)

Posudba spašava situaciju

Trebalo je svega nekoliko dana da se tri spomenuta automobila pretvore u dvosjede i potrebne uštede na težini. Iako su 9,3-litreni četverocilindrični motori istiskivali 30 „konja“ manje od uništenih trkača, odlikovali su se ogromnim okretnim momentom, što je pogodovalo dobrom ubrzanju u zavojima. Bila je to značajna karakteristika, s obzirom na konfiguraciju staze na kojoj se trebala voziti utrka. Kako je već bilo prekasno da se ih se transportira željeznicom, automobili su voženi kroz Francusku i naposljetku 30. lipnja stiglu u irsku prijestolnicu Dublin, točno dan i pol prije početka utrke.

Valja napomenuti da ovo nije bilo natjecanje između proizvođača nego između nacionalnih automobilističkih saveza, od kojih se svaki mogao natjecati s tri vozila, s time da se nije gledalo na nacionalnost natjecatelja koji će njima upravljati. Njemački automobilistički klub, oformljen još 1899. izrazito je držao do prestiža te je snobovski zanemario vozača iznimnog kalibra, kakav je bio Wilhelm Werner, koji stoga nije mogao voziti za Daimler. To je bila velika pogreška jer bi on kao neočekivani pobjednik utrke Nica – Marseille – Nica iz 1901. godine nesumnjivo bio jedan od favorita.

Nijemcima se posrećilo jer im je sportski entuzijast i član Daimlerova Nadzornog odbora Emil Jellinek spasio obraz. Amerikanac Foxhall Keene i Belgijanci barun Pierre de Caters i Camille Jenatzy, vozači s međunarodnim natjecateljskim iskustvom, na cilj su stigli iza njega.

Riđokosi vrag

JenatzyOvdje ćemo ipak više redaka posvetiti C. Jenatzyju. Rođen 1968. u današnjem administrativnom sjedištu Europske unije – Bruxellesu, Jenatzy je bio čovjek gotovo podvojene osobnosti, šutljiv i povučen, ali ujedno i konstruktor i trkač opsjednut brzinom. Stekao je zvjezdani status svojom jarko crvenom bradom i svojim električnim automobilom nazvanim La Jamais Contente (fra. nikad zadovoljan), kojim je postao prvi čovjek koji je srušio magičnu brzinsku granicu od 100 km/h još 1899. Zanimljivost je da su u to vrijeme medicinari bili uvjereni da bi takva brzina mogla nositi ozbiljne posljedice za mozak i živčani sustav.

Ali to nije vrijedilo i za Belgijanca; nakon što je francuski grof Gaston de Chasseloup – Laubat postigao 63,5 km/h u svom Jentaud električnom automobilu u listopadu 1898., Jenatzy je to vidio kao izazov za Compagnie Génerale des transports Automobiles u Parizu, u kojoj je bio tehnički direktor.

Kao rezultat medijskog oglašavanja u časopisu La France Atomobile, 1899. godine u Achèresu, nedaleko od Pariza pripremljena je posebna dvokilometarska staza na kojoj je organiziran brzinski dvoboj u kojem su Jenatzy i plemenitaš odmjerili snage. Nakon međusobnog izmjenjivanja na vodećoj poziciji, Chasseloup – Laubat je ipak na kraju odnio pobjedu postigavši krajnju brzinu od 91,78 km/h. To Belgijanca nije pokolebalo već upravo suprotno – motiviralo ga da u svega nekoliko tjedna konstruira novo vozilu u obliku cigare s 82 Fulmen baterijskih elemenata i dva elektromotora na istosmjernu struju. Rekord od 105,88 km/h koji je 29. travnja postavio tim vozilom održao se čak do travnja 1902., kada je Francuz Leon Serpollet u Nici dignuo ljestvicu na 120,8 km/h svojim parnim automobilom. Iste godine Amerikanac Baker postigao je ne manje od 145 km/h sa svojim automobilom Electric Torpedo. Nakon tog podviga, brzinske rekorde su ubrzo preuzela vozila pokretana benzinskim motorima.

Brzinski rekordi

La Jamais Contente

La Jamais Contente

Serija tih podviga počela je u Ablisu u travnju 1902. kada je američki milijunaš W. K. Vanderbilt jr. postigao 111 km/h u svojim „mercedes simplexu“ s 40 KS. Njegov automobil danas je dio kolekcije Mercedes-Benz muzeja i najstariji postojeći Mercedes na svijetu.

Premda je Vanderbiltov rekord brzo pregažen, trebalo je čekati do 1904. da obaranja brzinskih rekorda u potpunosti uđe u sferu benzinskih automobila. Rekord ponovno postavlja Vanderbilt (148,5 km/h), ponovno s „mercedes simplexom“, ali sa 90 KS. Barun de Caters, zatim postiže 156,5 s istim Mercedesom, te naposljetku P. Baras postavlja rekord od 168,2 km/h u Darracqu. Natjecanje se nastavilo, a 8. studenoga 1909. Victor Héméry prelazi čarobnu granicu od 200 km/h u svom Blitzen-Benzu (njem. munjeviti Benz).

Utrke i pokušaji rušenja bili su ogroman poticaj za konstruktore, a njima je uspjeh bio najbolje reklama. James Gordon Bennet, američki medijski magnat (vlasnik New York Heralda) koji je živio u Parizu prvi je osmislio osnovni oblik automobilskih utrka i utrke nazvane po njegovom imenu postale su vrlo poznate kroz slijedećih šest godina.

Osim što je najbrži automobil bivao proglašen pobjedničkim, bio je tu još čitav niz (poštenih) pravila koja su važila za sve sudionike – npr. dopuštena masa praznog vozila mogla se kretati između 400 i 1000 kilograma. Zemlja pobjednica utrke bila je zadužena za organizaciju i postavljanje slijedeće utrke. Kada je Englez S. F. Edge pobijedio na utrci 1902. u svom Napieru,Britanski automobilski klub je odlučio postaviti dvije zatvorene kružne staze nedaleko od Dublina. Jedna je bila duga 65, a druga 83 kilometra i one su naizmjenično korištene. Bilo je prvi put u povijesti automobilizma da se utrka organizira na ovakav način jer su se glavna natjecanja obična održavala sa startom na jednom i ciljem na drugoj destinaciji.

Duel Jenatzy – Théry

U Irskoj, Jenatzy je pobijedio u Mercedesu pa je utrka 1904. bila organizirana u Njemačkoj. Peta utrka Gordon Bennett održana je 17. srpnja na 509-kilometarskoj stazi u planinskom masivu Taunus između Salzburga, Limburga i Bad Homburga, a pratio ju je čak i car Vilhelm II.

Pred kraj utrka se svela na duel Jenatzy – Théry, a Francuz je pobijedio nakon 5 sati i 50 minuta vožnje s 11 minuta prednosti. Naime, Jenatzy je morao stajati na pružnom prijelazu kako bi propustio vlak i tu je generirao velik dio zaostatka. Iako je drugo mjesto bilo gorko razočarenje za Belgijanca, ono se pokazalo velikom pobjedom za Mercedes: u Stuttgart počinje pristizati sve veći broj narudžbi, jedna je bila čak i od njemačkog cara, koji je kao ljubitelj konja s vremenom postajao sve tolerantniji prema motornim vozilima. Utrka je bila značajna i po tome što je bila posljednje pojavljivanje „Crvenobradog“ na nekom značajnom automobilističkom natjecanju. On je poginuo 1913. u Belgiji u lovačkoj nesreći. Nakon 1906. utrke Gordon Bennett naslijedile su utrke za Velike nagrade. Tako je Veliku nagradu Francuske 1908. osvojio Christian Lautenschlager u – pogađate – Mercedesu, a za njim su slijedili dva Benzova vozača – Victor Héméry i Réné Henriot.