Bullitova noćna mora

Bullitova noćna mora

Tko se još od pravih ljubitelja krimića ne sjeća scene u kojoj Steve McQueen za upravljačem »mustanga GT fastback« u ulozi nekonvencionalnog policijskog poručnika Franka Bullita progoni dvojicu negativaca u zlokobno, crnom »dodge chargeru R/T 440 Magnum«? Urlici motora, poskakivanje automobila valovitim ulicama San Francisca i spaljene gume dio su ove uzbudljive, daleko najbolje sekvence filma…

Boris Jagačić

steve_mcqueen_bullitNedavno se u medijima pojavila informacija o aukciji u Las Vegasu na kojem su ponuđena tri motocikla u nekadašnjem vlasništvu Stevea McQueena, svojedobno najplaćenijeg glumca na svijetu i vlasnika mnogih zanimljivih predmeta, među njima i automobila. No pri spomenu na McQueena treba istaći da je riječ o pravom ovisniku o adrenalinu i brzini. Odmah smo se prisjetili spektakularne potjere iz filma »Bullit«. Tko se još od pravih ljubitelja krimića ne sjeća scene u kojoj Steve McQueen za upravljačem »mustanga GT-390 fastback« u ulozi nekonvencionalnog policijskog poručnika Franka Bullita progoni dvojicu negativaca u zlokobno crnom »dodge chargeru R/T 440 Magnum« (road and track)? Urlici motora, poskakivanje automobila valovitim ulicama San Francisca i spaljene gume dio su ove uzbudljive, daleko najbolje sekvence filma. Nakon devet minuta »neizvjesnosti« dvojac u »chargeru« naravno izvlači deblji kraj jer ih Bullit nekako uspijeva izgurati s ceste i oni naposlijeku izgore u plamenu.

Malo bolji poznavatelj američkih automobila se nakon te scene, koja je inače proglašena i najboljom automobilskom potjerom na filmu, vjerojatno se zapitao bi li takav scenarij bio moguć u stvarnosti.

I dok se »mustang« odlikuje boljom upravljivošću, »charger« je osjetno masivniji, a kako raspolaže i s 50-ak KS više, ima i bolja ubrzanja. Riječ je o pravoj metalnoj »nemani« s performansama trkaćeg automobila.

Da dočaramo, »charger« koji je »glumio« u ovom filmu, proizveden 1968. godine pokretao je »magnum« V8 motor, zapremnine 7,2 litara s 375 »konja«, koji je s lakoćom mogao natjerati kotače u proklizavanje u svim brzinama! Upravo to je model koji je revolucionarno izmijenio prilično nezapaženi automobil koji se pod istim imenom počeo prodavati 1966. godine i kada se danas govori o »chargeru«, najčešće se pomisli na automobile proizvedene između 1968. i 1971. godine.

Dvije godine prije toga Dodge je ugledao svojupriliku na sve raširenijem tžištu snažnih automobila (za američke pojmove) srednjih dimenzija. U to vrijeme benzin je bio smiješno jeftin, Amerikanci imaju novaca više nego ikad ranije, pa snaga i kapacitet motora postaju osnovna vodilja pri kupnji automobila. Dodge je stoga trebao neki zapažani auto osvježenog, sportskog izgleda koji bi se uključio u tu »konjsku utrku« s drugim proizvođačima, pa je 1966. izašao s »chargerom«, koji se uvelike oslanjao na model »coronet« samo što je od njega izgledao sportskije zahvaljujući »fastback« ploženoj liniji krova i odvojenim dvostrukim svjetlima. Prema prodajnim rezultatima ne može ga se uvrstiti u kategoriju »zapaženih« automobila, ali svojom motorizacijom i nekim rješenjima poslužio je kao dobar temelj za kasnije modele. Već osnovna izvedba pod poklopcem je imala vrijedan 5,2-litreni V8 s 230 KS, a moglo ga se dobiti i u varijanti s »hemi« V8 motorom (6980 ccm / 425 KS), no takvih je malo prodano. Uzrok tome vjerojatno je trebalo tražiti u činjenici da se na taj motor koji je predstavljao sam vrh ponude, u stvari davalo najslabije jamstvo – jedna godina ili 12.000 prijeđenih milja. Ostali su motori imali jamstvo na pet godina ili 50.000 milja. Proizvođač je naslutio kakvi bi kupci mogli biti zainteresirani za »hemija« pa je garancija postala nevažećom i u slučaju da se automobil koristio za bilo kakvo utrkivanje ili »ekstremnu vožnju« (ma kome bi to uopće palo napamet!?).

Druga generacija

Novodizajnirani »charger« ugledao je svjetlo dana 1968. godine. Ovaj primjerak druge generacije mnogi ocjenjuju najprivlačnijim američkim »snagatorom« svog doba i ako se s tim ne želimo složiti, moramo priznati da je to bio najupečatljiviji sportski auto koji je izašao iz Chryslerove grupacije. Ponuda je tada proširena vrlo poznatom R/T opcijom s tvornički poboljšanim voznim karakteristikama, ojačanim ovjesom i kočnicama, dvostrukim ispušnim sustavom, ultra širokim gumama (223 x 14) i već spomenutim »magnum« motorom. Blago valovite linije koje s boka podsjećaju na bocu Coca-Cole (još izražajnije kod automobila iz 1971.), »žmigavci« ugrađeni u poklopac motora, nos sa poklopljenim svjetlima zloćudnog izgleda – odmah su davali do znanja o čemu se tu radi.

S upaljenim »magnumom« već su bjelodano jasne stvari postale još jasnijima, motor je u praznom hodu ozbiljno tresao masivan automobil, pa je vozač mogao dobiti dojam kao da sjedi za upravljačem traktora. No premda bezobrazno brz, u gradskoj se vožnji može ponašati i pitomo poput mačića. Glasni američki »pijanac« ubrzavao je do 100 km/h za oko 6 sekundi i postizao 24« km/h. Više nego dovoljno za posramiti ugledne europske rivale na četiri kotača, barem na ravnoj cesti, ako već ne u zavojima. Ipak, ovaj se ulični trkač mogao pohvaliti boljom upravljivošću i držanjem ceste nego što je bio slučaj kod većine ostalih zemljaka.

Kupci su mogli birati između trobrzinskog »torqeflite« automatskog mjenjača i ručnog mjenjača s četiri brzine. Standardni reli kokpit R/T-a funkcionalan je do srži. Šest instrumenata na matiranoj crnoj ploči zaslužni su za dobro informiranje vozača, dok je enormno velik volan trebao poslužiti preciznijem upravljanju. Jedna od opcija na ovom bogato oremljenom automobilu bio je drveni volan.

Druga generacija »chargera« i model »R/T« bila je pun pogodak u dizajnu i voznim karakteristikama, što se odrazilo i na prodaju. Izbori navode različite podatke, ali u svakom slučaju, automobili iz 1968. godine su višestruko nadmašili (ne)uspjeh prve genracije, a najveći dio automobila s »hemi« motorima završio je na trkaćim stazama.

Stižu i trkaći rezultati

Dodge-Charger-Daytona-1969

Dodge Charger Daytona (1969) / Izvor: www.netcarshow.com

Prodajni uspjeh »chargera R/T« međutim nije bio popraćeni dobrim rezultatima na NASCAR utrkama. Konkurentski Ford ozbiljno je radio na aerodinamici, u čemu je Dodge zaostajao, pa njegova krajnja brzina nije bila dovoljna. Zbog toga je 1969. kao odgovor Fordu razvijen model »500«, ali također bez većih uspjeha.

Chrysler je ipak sačuvao asa u rukavu i nakon mnogih testiranja u zračnim tunelima na stazama se pojavljuje i »charger daytona« s velikim stražnjim spojlerom i aerodinamičnim nosom.

Po krajnjoj brzini niti jedan se automobil na trkaćoj stazi nije mogao mjeriti s njime, i to sa standardnim »hemijem« ispod poklopca. Bio je to navodno prvi automobil koji je probio brzinu od 200 milja na sat na zatvorenim trkaćim stazama, a postavio je i više različitih brzinskih rekorda. Izgled ovog automobila nije baš bio predmetom pohvala, ali danas se cijeni pa se primjerak »daytone« može nabaviti samo za šesterozmanekasti dolarski iznos.

Naredne, 1970. godine »charger« se ponovno vraća otvorena maska, sada obučena u kromirani odbojnik, a izmijenjena su i stražnja svjetla. Veće promjene auto je dočekao 1971. kada je karoserija izražajno zaobljenog stila izgubila na dimenzijama, dok je sprijeda automobil počeo nalikovati na »pontiac«. Zbog sve strožih zakona o kontroli emisije štetnih plinova motori se počinju prigušivati, a agresivna »R/T« izvedba se više ne proizvodi. Bio je to početak kraja ere uličnih snagatora. Od 1973. do kraja proizvodnje 1974. »charger« se počinje reklamirati kao – obiteljski automobil. Saga o uličnim trkačima je završena, ali »charger« se ponovno, i to ne slučajno, pojavio na veliko ekranu u filmu »Brzi i žestoki«.