Buljooki duh

Buljooki duh

Povijest: Austin-Healey Sprite MkI

Premda će tome neki teško povjerovati, sportski je dojam bio, unatoč nevelikoj snazi, osiguran i to ponajprije zahvaljujući upravljivosti, nevjerojatnoj spretnosti kojom je mali »sprite« mogao jurcati kroz zavoje, »paprenom« zvuku iz auspuha i »sirovim« osjećajem za upravljačem

Boris Jagačić

Jedan od značajnih preduvjeta za uspjeh nekog sportskog automobila je njegova snaga. Ali nikako ne i jedini. Dokazali su to, među ostalima Britanci svojim pristupačnim dvosjedima MG »midget« i »austin-healey sprite«. Potonji, ujedno i snažniji u dvojcu pod svojim je poklopcem »brojao« svega 40-ak »konja« izvlačeći ih iz nepunih 1000 ccm. Premda će to neki teško povjerovati, sportski dojam bio je unatoč nevelikoj snazi osiguran i to ponajprije zahvaljujući upravljivosti, nevjerojatnoj spretnosti kojom je mali »sprite« mogao jurcati kroz zavoje, »paprenom« zvuku iz auspuha i »sirovim« osjećajem za upravljačem.

Na ideju proizvodnje »spritea« došao je Sir Leonard Lord iz British Motor Corporationa (BMC) koji je sredinom 50-ih od Donalda Healeyja naručio izradu automobila koji bi trebao biti prikladni nasljednik MG-ovog »patuljka« – »midgeta«.

Poklopac u stilu krokodilskih ralja

Iznutra: Mnoštvo pokazivača bez suvišnog luksuza

Rezultat je bio spartanski opremljen mališan, nešto kraći od od 3,5 metara, koji se pojavio 1958. godine. Automobil je stajao svega 678 funti, a koliko se na njemu nastojalo uštedjeti govori i podatak da je za štitnike sa zaštitinim odbojnicima trebalo nadoplatiti šest funti. Donald Healey isprva je zamislio da će auto opremiti preklopnim svjetlima od čega se na kraju odustalo radi smanjenja troškova.

Taj pokušaj uštede odrazio se na izgled automobila jer je »sprite« postao uskoro prepoznatljiv po svojim velikim ispupčenim svjetlima. Zbog njih su ga Britanci prozvali »frogeye«,što bi u doslovnom prijevodu značilo »žabooki«. »Oživljavanju« »spritea« su osim »izbuljenih očiju« potpomogla i »usta«, pri čemu mislimo dakako na masku, koja je bila razvučena u »vragolast osmijeh«, kako su ga neki doživljavali.

Motor od 1000 ccm pokazao se vrlo izdržljivim

Štednja se vidjela i na mehanici budući da je dobar dio dijelova preuzet s »morris minora«. Prtljažnika u pravom smislu riječi nije bilo. Pod poklopcem u stilu krokodilskih ralja, koji je omogućavao lak pristup motoru skrivao se stroj s četiri cilindra u nizu preuzet iz »austina 35« (948 ccm/43 KS pri 5200 okretajau minuti).

Jedino što je ovdje bio modificiran snažnijim oprugama ventila i opremljen s dva SU rasplinjača. Motorčić je bio robusni dragulj koji je kasnije još pogonio i generacije »minija«. Njime je »buljooki« ubrzavao za traljavih 20-ak sekundi.

Ipak, kupac je za mali novac dobio nezavisan ovjes sprijeda, solidan upravljač i izvrstan mjenjač s četiri brzine, dok je krajnja brzina iznosila prihvatljivih 135 km/h. Prihvatljivih s obzirom na cijenu vozila i zato jer »austin-healey sprite« nije bio automobil namijenjen rušenju brzinskih rekorda i beskrajnu vožnju brzim autocestama, već spretni gutač zavoja.

U Velikoj Britaniji nije imao pravog konkurenta osim dvocilindričnog »berkeleya«, premda se kao, doduše snažniji izazivač 1962. pojavio »triumph spitfire«. Uskoro su se na tržištu javili »tuning« kompleti kojima se krajna brzina nerijetko povećavala i na više od 160 km/h. Specijalno dorađenim »spriteom« Graham Hill postigao je maksimalnu brzinu od 213 kilometara na sat. Kako je imao dobru mehaničku podlogu zahvalnu za razne dorade, nisko ležište (12,7 cm do asfalta) i upravljač koji je bezpogovorno slušao zapovijedi vozača »austin-healey sprite« stasao je u ozbiljnog trkača jeftinog za održavanje.

Bezobrazan mališan zbunjenog pogleda

Pobjeda u klasi uslijedila je u Sebringu 1959. godine, dok je na popularnim klupskim natjecanjima na otoku »sprite« bio jedan od radije viđenih automobila. Vožnja u »spriteu« davala je onaj tipičan čvrst, čak i grub osjećaj karakterističan za britanskog sportaša, pa su i danas predmet divljenja vikend-trkača, naravno osobito u »friziranim« izvedbama. Bezobraznog mališana zbunjenog pogleda pokušali su kopirati Suzuki i Honda, ali bez previše uspjeha. Japanske kopije samo su izgledom podsjećale na »spritea«, ali nisu mogli nadomjestiti njegov karakter. Još jednom se pokazalo kako je za prave stvari teško naći surogat.

Rado viđeno “lice” na trkalištima

Prva serija (MkI) osvježena je 1961. novim modelom »spritea« (MkII). Ovaj je imao drugačiju karoseriju, disk kočnice sprijeda i snažniji motor. Sljedeće godine opremljen je novim motorom iz »mini coopera« (1098 ccm/60 KS) kojim je postizao 145 km/h. Nažalost, MkII izgubio je onu nadaleko poznatu osobnost i jedinstven dizajn po kojem je »frogeye« bio čuven, dok s tehničke strane u odnosu na njega nije predstavljao velik iskorak. Ugovor s Donaldom Healeyem i BMC-om istječe u prosincu 1970. pa tako automobili tog godišta nose ime »austin sprite«. Proizvedeno je približno 39.000 »spriteova«.