Branko Vukšić: Medije uređuju ljudi s ulice

Branko Vukšić: Medije uređuju ljudi s ulice

Novinari su pristali na negativnu selekciju, a borili su se jedino kad im je bio ugrožen posao, egzistencija. Oni pak koji nisu pristajali na cenzuru, bespogovorno služenje bilo politici, bilo kapitalu, prolazili su i i prolaze Tantalove muke

Razgovarao: Ivica Buljan

Branko Vukšić, bivši je novinar i urednik, koji medijsku scenu sagledava iz svih kuteva te odlično razumije problematiku, ali i sam ističe da se teško išta može promijeniti ako oni koji imaju poluge vlasti ne pristanu provesti stvarno uređivanje medijskog prostora koji je godinama bio zagađivan i devastiran.

Opći je dojam da je medijska scena u Hrvatskoj kaotična. Kako biste je vi opisali?

Slažem se s vama. Medijska scena je u neredu, nesređena i deprimirajuća. Kao predsjednik Odbora za informiranje, informatizaciju i medije, moram napisati analizu o medijima u Hrvatskoj. Rekli su mi; što kraće i konkretnije, što mi se učinilo, u prvi mah, nemogućim. No, u različitim medijima, s potpuno različitom vlasničkom strukturom, problemi su slični. Kaos je, kao što vi kažete, istovjetan. Odmah na početku našega razgovora naglašavam kako za taj kaos odgovornost, pa i krivicu, snosi i novinarski ceh kojemu sam pripadao više od tri desetljeća. I kao novinar, i kao urednik. Jesu li novinari, a potom i njihovo cehovsko udruženje, na samome repu odgovornosti za kaos, za pomanjkanje kriterija, za nevjerojatnu komercijalizaciju i žutilo, za nevjerodostojnost i služenje (koječemu), sasvim je svejedno. Velik dio novinara je pristao da bude manipuliran i da manipulira. Veliki dio novinara pristao je lagati što za državu, što za gazdu, a što za vlastiti interes. Novinari su pristali na negativnu selekciju, a bunili su se jedino kada im je bio ugrožen posao, egzistencija. Oni pak koji nisu pristajali na cenzuru, na bespogovorno služenje bilo politici, bilo kapitalu, prolazili su i prolaze Tantalove muke.

Jednom ste prilikom izjavili da ste u politiku otišli zbog toga što “novokomponirane gazde” u svoje medije puštaju novinarstvo na kapaljku te da je taj trend iznutra gotovo nemoguće mijenjati. Je li taj trend moguće mijenjati s pozicije šefa saborskog odbora za medije?

Teško, gotovo nemoguće. Jer, često ne shvaćaju bivše kolege, predsjednik Odbora pripada opoziciji, što znači da sam u Odboru u debeloj manjini. S većinom na tobože lijevoj strani i ostatkom manjine, s HDZ-om, na desnoj, koja je jednako kao i lijeva, veliki krivac za sveopći, a ne samo medijski kaos u državi. No, kao predsjednik Odbora koji je, zbog svoje specifičnosti, češće u fokusu javnosti nego drugi parlamentarni odbori, mogu i hoću inicirati rasprave, podržati inicijative, senzibilizirati javnost i pomoći novinarskom cehu. U javnome mediju sam radio devedesetih godina kao suradnik (riječ je o HRT-u) i kao zaposlenik godinu dana dvijetisućitih (Vjesnik), sve ostalo vrijeme proveo sam u privatnim medijima koji danas jure jedino za čitanošću, slušanošću, gledanošću, odnosno – profitom. Na potpuno kriv način. Kad sam u Večernjaku početkom devedesetih kao urednik napravio prvi pravi, veliki RTV prilog na 42 stranice, nije bilo u njemu ni trunčice žutila. Na kolegiju sam zbog toga zaradio kritike kolega koju su rekli da ću srozati nakladu koja je tada petkom iznosila 210.000 primjeraka. Podršku sam dobio, na sreću, od glavnog urednika Štefa Andrašića koji mi je dao tri mjeseca da podignem nakladu. Na ozbiljnim temama mala redakcija RTV priloga, kasnije Ekrana, digla je nakladu za 80.000 prodanih primjeraka i držala taj trend punih osam godina. Reći ćete; drugo je vrijeme, vrijeme novih medija, novih ekonomskih prilika… Da, ali je i vrijeme kad je publika počela gubiti vjeru u medije. I to zbog manjkava novinarstva, a viška praznog senzacionalizma i trgovine.

Što saborski Odbor za informiranje, informatizaciju i medije može učiniti, primjerice, po pitanju zaštite radnih mjesta novinara, ali i zaštite prava na pisanje ili pak zaštiti novinara od mobinga?

Odbor može, ako želi, učiniti mnogo. Pod uvjetom da ga podržava saborska većina koja – znadete to i sami – nema zaknonodavnu inicijativu. Saborska većina je upravljana s one druge strane Trga sv. Marka. Ponavljam, Odbor može preko svojih članova dizati glas, podržavati novinarski ceh, tražiti izmjene zakona, ali glavnu, ključnu riječ, nažalost, ima Vlada. Često čak ne odlučuje Vlada, već stranka ili, što je još veća katastrofa, šefovi dviju najvećih stranaka. Znadete da su SDP i HNS napravili podjelu izbornoga plijena, pa su, izgleda, mediji i medijska problematika pripali HNS-u kojeg je – sudeći po načinu na koji se mijenjao Zakon o HRT-u – SDP morao obuzdati u gramzivosti. Zar nije tužno kada predsjednik Vlade Milanović javno kaže da se ne želi miješati u rješavanje problema na HRT-u koji je, nakon HNB-a, jedna od najvažnijih hrvatskih institucija!? Nitko ne traži da se miješa u uređivačku politiku, već se od Milanovića traži da omogući funkcioniranje javnog servisa, a ne da mu Prisavlje krčme političari i njihovi PR-ovci. Vladajuća koalicija će zaštititi one novinare i one urednike koji budu štiti njihove interese. I radna mjesta i zaštita novinara mogu se urediti zakonima te poštivanjem zakona. Međutim, medijski moguli  su u pupčanim vezama s vlašću, a novinari nikad nisu bili spremni pokazati zube. Prvi put su se novinari ujedinili ovoga proljeća na Prisavlju i napraviti veliki korak naprijed. Uskoro ćemo vidjeti hoće li ih  vlast prisiliti da naprave sva nazad.

Isto tako jednom ste izjavili da je za ovakvu sliku medija krivo zakonodavstvo. Što u njemu ne valja i što treba mijenjati?

Foto: Davor Kovačević

Svi su zakoni u Hrvatskoj bolji od prakse. Hrvatska nije u banani, kao što reče bivši premijer, danas  s rešetkastim pogledom na svijet. Hrvatska jest banana država u kojoj malo što funkcionira. A ne funkcionira zahvaljujući negativnoj selekciji i pomanjkanju bilo kakvih kriterija. Ne funkcionira jer želimo da ne funkcionira. Jedno od rješenja za bolje stanje u medijima je licenciranje novinara. Tko sve danas radi kao novinar i tko sve danas uređuje medije?! Ljudi s ulice, bez prakse, znanja i talenta preko noćio osvanu na tv-ekranima kao novinari, voditelji, urednici. Ništa bolje nije ni na mnogim portalima, u novinama… A kada bi zakonom bilo propisano da urednici ne mogu biti nelicencirani novinari, odnosno; novinari koji nisu članovi Novinarskog društva, već bi se u medije počeo uvoditi red, počeli bi se uspostavljati kriteriji. Protiv toga sam da se novine, radio, televizija ili portali mogu osnivati i otvarati s dvadeset tisuća kuna na računu. Što čini Vijeće za elektroničke medije da primjerice; televizijske i radiopostaje pošalju sheme na račun kojih su dobile koncesije? Ništa ili gotovo ništa. Sjetite se slučaja s RTL-om čiji su gazde doslovno poručili: “Kakav je to način da ste se odjednom počeli pridržavati zakona!” Iako je ministrica Andrea Zlatar Violić obećala da ćemo napraviti reda i u tom segmentu, do dana današnjega nije na području medijskog zakonodavstva učinjeno ništa. No, s jednom grupom medijskih stručnjaka počet ću raditi na promjeni medijskog zakonodavstva koje će većina odbiti. Jer kukurikavci se ponašaju jednako kao što se ponašao i HDZ.
Zakon propisuje vlasnicima medija donošenje redakcijskih statuta. Međutim, vlasnici to izbjegavaju. Može li saborski Odbor nešto poduzeti kako bi vlasnici pristali na donošenje tih statuta jer na ovakav način oni i njihovi podređeni izvršitelji guše ionako slabe slobode cehovskog organiziranja po redakcijama. Samim time utječu i na slobodu neovisnog izražavanja i na iznošenje stavova.

Hrvatski zakoni su manjkavi u pogledu sankcija. Što će se dogoditi vlasniku medija ako ne poštuje zakon?

Ako postoje sankcije i ako vlast inzistira na poštivanju zakona, tada je i taj problem rješiv. Međutim, često se vlasnici medija s vlastodršcima dogovaraju kako izbjeći poštivanje zakona. Mnogo je istražnih radnji na Prisavlju obavljeno, ali je politika uvijek morala biti ta koja je naređivala da se predmeti ostave u ladicama. I sada se na HRT-u istražuju sumnje na kriminalne radnje, ali se – čuje se iz krugova policije – mnogo toga izgubilo u ladicama državnog odvjetništva. Kaos proizvodi neefikasna i nepoštena politika. Od nje sve počinje, točnije, u hrvatskome slučaju; ne počinje. A kada i započne, završava dobro za lopove i prekršitelje zakona. Novim zakonodavstvom treba pooštriti mjere protiv onih koji ne donose statute. No, novinari imaju brojne alate kojima mogu natjerati vlasnike i politiku da mijenjaju stvari. Ugledajte se u profesore. Sjetite se slučaja Praške nacionalne televizije 2001. godine. Novinari se moraju pokrenuti jer im ništa neće past s neba. U medijske slobode nećemo biti preneseni u krevetu od perja.

U samo nekoliko mjeseci nastao je pravi pomor medija. Ugasili su se Vjesnik, Nacional, Forum… Izgubljeno je stotine radnih mjesta. To nije samo udar na medijske slobode, nego i veliki socijalni problem.

Slažem se s vama. Bio sam nekoliko puta bez posla i znam što je to ne dobiti plaću. No, postoji i druga strana medalje. Razgovarao sam s novinarima Vjesnika, s predstavnicima njihove novinarske organizacije, s predstavnicima sindikata i pitao ih da mi iskreno kažu kada su se to pobunili protiv služenja politici? Tek kada je voda došla do grla, tek kada su shvatili da bi mogli izgubiti egzistenciju. Znači, dio krivice snose i oni sami. Smiješno maloj nakladi su i sami kumovali. Kriv je zbog toga, najviše HDZ čiji je predsjednik, “pametniji od Isusa”, kako su mu se dodvoravali u stranci, mijenjao i postavljao glavne urednike prema napadima vlastite taštine. A njegova je taština velika poput Mount Everesta. Vjesnik je bio privatni bilten Ive Sanadera i Jadranke Kosor. Koliko glasno se prosvjedovalo protiv toga u vrijeme kada su oni bili na vlasti?! Druge novine su nestale jer su živjele od reketarenja. Ipak, nije mi jasno zbog čega je nestao Forum, jedan od rijetko dobrih političkih tjednika u kojemu nije bilo ni žutila, a ni, bogme, ucjena.

Zašto se izbjegava pozivanje novinara i naše strukovne organizacije kod pisanja novih dopuna i izmjena zakona o medijima?

Zato što vlast ne želi da se itko stručan upliće u zakonodavstvo. Ministrica kulture je u svom nastupnom intervjuu rekla da u njezinu ministarstvu među petstotinjak ljudi ne postoji ni jedan stručnjak za medije!? A ministarstvo uređuje medijsko zakonodavstvo. Zar to nije sramota?! I kako je postupila kad se radila izmjena zakona o HRT-u? Omogućila je da se izmjene rade iza kulisa, u potaji, ali s novinarima kojima je važan samo njihov probitak, a ne sudbina HRT-a. HND se izbjegava jer HND neće pristati na kompromise koji unižavaju novinarstvo i tjeraju novinare na ulicu, u slobodnjake, u neizvjesnost. I ova se vlast, izgleda, grozi znanja, medijskih sloboda i slobodnomislećih novinara. Kako u tome nevjerojatno sliče bivšoj vlasti!

Znamo tko su medijski gazde u Hrvatskoj. Ispunjavaju li oni svoje obaveze u smislu objavljivanja, primjerice tiraže, poslovnih rezultata?

Vi znate tko su gazde tridesetak i više televizijskih postaja u Hrvatskoj?! Nisam siguran. Ona imena na papiru nisu stvarni vlasnici, vjerujte. Uskoro će antikorupcijsko vijeće i odbor kojemu sam predsjednik napraviti zajedničku sjednicu o ovoj problematici. No, i za skrivena ortaštva kriva je politika, odnosno stranački čelnici koji štite pojedine (tajne) vlasnike i pete ortake kako bi se o njima lijepo pisalo ili govorilo. Vlasništvo nad medijima je jedna od najvećih žabokrečina, bara koju nitko ne želi ni pokušati isušiti. Većina tzv. malih medija, radija, televizija ili novina, ne bi opstala ni tri mjeseca da nema političko-tajkunskih tutora o kojima piše i govori sve najbolje, a o političkim protivnicima sve najgore. U tim medijima nema nikakvih pravila. Kad sam htio raditi predizborni, predsjednički serijal razgovora na lokalnim televizijama, na dvije su mi poručili: “Mogu svi, ali komunjare poput Josipovića i Vesne Pusić ne mogu!” Iako sam o tome razgovarao u Vijeću, te televizije i danas emitiraju s istom logikom, ali, možda, s drugim predznakom.

Zašto se u medijima rješavaju iskusnih novinara koji mahom odlaze u glasnogovornike kao sigurnu oazu?

Nedavno sam razgovarao  s jednom doista vrhunskom televizijskom novinarkom koja mi je rekla da  će otići iz novinarstva istog časa kad joj ponude nenovinarski posao. Kad sam je upitao zašto, odgovorila mi je: “Ne mogu više podnijeti voluntarizam, senzacionalizam, glupost i navijanje”. Iako ne pristaje na snižene profesionalne standarde, ne može više podnositi okružje. Žao mi je što je Dušan Miljuš, moj kolega iz Verčernjakovih dana otišao iz novinarstva u glasnogovornike. A otišao je jer se, pretpostavljam, umorio tog teškog posla koji je obavljao zdušno. Ali, kriva vam je pretpostavka da je glasnogovorništvo sigurna oaza. Sigurna je samo onoliko koliko se stranka održi na vlasti. “Sigurna” je – kao u slučaju Ratka Mačeka, koji nikad nije spadao u istaknute ni dobre novinare – koliko se potkožite iz crnih fondova. Redakcije su, pak, sretne kad se riješe novinara kojima ne mogu upravljati, novinara od kojih ne mogu dobivati lažirane intervjue, novinare koji ne pišu komentare tako da im političari diktiraju teze.

Ima li lijeka za HRT?

Ima. Lijek je dobar zakon. Vlast je donijela loš zakon, onaj koji ne omogućuje stvaranje dobroga sustava, već sve stavlja u ruke jednog čovjeka, Supermana. Nakon što je zakon izglasan – a Laburisti su bili protiv najrigidnijeg Zakona o HRT-u ikad napisanog – rekao sam za saborskom govornicom da tu podvalu može spasiti jedino dobar ravnatelj. Jesu li napisali zakon za dobrog ravnatelja ili za svojega poslušnika koji će, osim što služi, i dalje tretirati prisavsku blagajnu kao prićiju, vidjet ćemo. Znam da grupa ljudi s HRT-a pod istragom za kriminal čini sve da progura za ravnatelja svojega kandidata. Iza tog kandidata stoje moćne marketinške agencije, njima bliski političari te dio urednika. Svima njima je na pameti unosan biznis, a ne javni interes. Nažalost, u tim zaplotnjačkim radnjama sudjeluju i pojedini Milanovićevi ministri. To je otrov, a mi tražimo lijek. A taj lijek je dovesti na čelo HRT-a kompetentnu osobu koja poznaje medije i zna upravljati velikim sustavom, osobu koja poznaje financije i nije sklona kleptomaniji. Malo je takvih. Vlast nije dopustila da glavnog urednika bira Programsko vijeće uz obavezno mišljenje novinara, jer se boje, kao što rekoh, slobodnomislećih novinara i urednika. Prisavlje ima manjak dobrih urednika i novinara, a višak političkih apartčika i onih koji malo ili ništa ne rade. Premalo je onih kojima je stalo da HRT postane javni servis. No, i ovo prijelazno razdoblje daje nadu. Koju mogu ugasiti vladajući lošim ravnateljskim rješenjem.

U pojedinim je medijima situacija vrlo nezavidna i u financijskom pogledu. Kako ona može utjecati na objektivnost i pravovaljanost informacija koje izlaze?

Znam da mnogi mediji, ali i novinari u njima, naplaćuju informacije, emisije, priloge, što je, po zakonu, nedopustivo. Dio političara plaća emisije kako bi se pangerički govorilo o njima. Plaćaju se i tekstovi u novinama. Plaća se da izlaze netočne informacije ili da ne izlaze točne. Mnoge lokalne televizije su stranačke, što znači da su sve informacije pod političkim patronatom, pod utjecajem moćnika. Račune plaćaju ili njihovi tajkuni ili porezni obveznici. Naravno, informacije koje proizvode korumpirani mediji nemaju veze s objektivnošću.

Tko danas određuje medijsku politiku na razini države? Knkretno, čiji je utjecaj najveći pri skorom izboru novog ravnatelja HRT-a?

Nitko, jer hrvatska država nema medijsku strategiju, a bez nje nema trajnog, sustavnog rješenja ni za HRT, ni za Hinu, ni za regulatorne agencije, a onda ni za privatne medije. Kao što sam prije rekao; vode se prije svega podzemne borbe za utjecaj na izbor ravnatelja HRT-a. Tko će pobijediti, ne znam. Ali znam da je najodgovorniji za medijski nered premijer Milanović koji se ne želi ni u što miješati. Pa se miješaju njegovi ministri. I to s ljudima koji su spremni slušati i služiti. Pobijedi li ta opcija, saborski će zastupnici unisono, kao poslušni partijski vojnici, dići ruke za loše rješenje. S njim će ponovno ojačati utjecaj ljudi koji su HRT doveli na rub financijskog, kadrovskog i programskog ponora. Umjesto na sudsku klupu, zasjest će na mjesta koja im omogućuju fantastičnu  zaradu. Provizije za kupnju filmova, najam tehnike, izradu scenografije su toliki da vam se može zavrtjeti u glavi od cifri.

Novinarima treba priznati staž za vrijeme honoriranja

Prije nego što su zasnovali radni odnos, brojni novinari dugi niz godina – kako ovog tako i prošlih desetljeća – bili su honorarci. Takvih je danas najviše. Biste li podržali inicijativu za priznavanje dijela radnog staža novinarima iz honorarnog statusa koji se može dokazati?

Naravno da bih, i to vrlo rado. I osobno sam zainteresiran da provedemo tu inicijativu jer sam krajem sedamdesetih pa do 1985. bio stalni honorarni suradnik u Večernjaku, s dnevnim obavezama, što, uostalom, mogu lako i dokazati. Ispunjavao sam mjesečno ne jednu već više normi. Nažalost, samo sam jedna od stotina onih koji su doživjeli ili doživljavaju takvu sudbinu. Eto, računajte na potporu te  na moje aktivno sudjelovanje u inicijativi. Nismo bez šansi da ostvarimo svoja prava.

(Intervju je izvorno objavljen u “Novinaru” (br. 6-8/2012) – glasilu Hrvatskog novinarskog društva i Sindikata novinara Hrvatske)