Branko Tuđen: Često su me zvali na ribanje na Pantovčak

Branko Tuđen: Često su me zvali na ribanje na Pantovčak

Pitate me jesu li me često zvali na ribanje na Pantovčak? Jesu, ali to nije uvijek bila Tuđmanova volja. Njegova potrčkala Ivić Pašalić i Vesna Škare Ožbolt mnogo toga su radili na svoju ruku u ime nekih svojih interesa jer je njihova uloga u vlasti bila golema. Tuđman me jednom upozorio na Vesnu…

Sa svojim novinarima u Večernjem listu borio sam se protiv saveza Nina Pavića, Ivića Pašalića i Miroslava Kutle. Na njihovoj strani bila je i nova tiskara – mi smo bili prebačeni na staru, jedva upotrebljivu rotaciju

 Tito je bio diktator i najpoznatiji Hrvat 20. stoljeća. Bio je jedan od najvećih političara i državnika svoga doba

Tuđman, prvi hrvatski predsjednik, neosporni je pobjednik političke i oružane borbe za hrvatsku neovisnost

Razgovarao: Goran Borković

Branko Tuđen, nekadašnji glavni urednik Večernjeg lista i Sportskih novosti, aktivan je i u mirovini. Objavio je novu knjigu pod naslovom “Tito-Tuđman-Hrvatska; 100 skica za portrete s političkog groblja” u kojoj je opisao stotinu osoba koje su obilježile političku scenu druge polovice 20. stoljeća i početak ovoga. O knjizi i stanju na medijskoj sceni u Hrvatskoj razgovarali smo s Tuđenom, koji otvoreno govori o sebi, drugima i svojoj ulozi u hrvatskom medijskom prostoru čiji je aktivni akter bio duže od tri desetljeća.

tudjen_pantovcak

Unatoč činjenici da ste u mirovini, i dalje vrlo aktivno pratite novinarsku scenu. Kojim riječima biste je opisali?

Nisam mjerodavan posebno ocjenjivati današnja događanja na novinarskoj sceni jer dovoljno ne poznajem sve aktere i okolnosti. Posljednje tri godine bavio sam se istraživanjem i nadogradnjom onoga što sam znao o razdobljima titoizma i tuđmanizma, pa sam nedavno objavio 400 stranica knjige “Tito-Tuđman-Hrvatska; 100 skica za portrete s političkog groblja”. Odabrao sam i opisao 100 osoba iz Hrvatske i Jugoslavije od kojih sam veliku većinu osobno poznavao, a od kojih je više od 80 pokojnih. Zbog njihovih se zamisli i postupaka odvijala dramatična i katkad tragična sudbina naroda. Pokušao sam raščlaniti i objasniti različita događanja toga doba od kojih su se pojedina i mene ticala, tako da knjiga ima i nešto autobiografskih crta. Nastojao sam prodrijeti u nevjerojatna i lažna tumačenja kao i mitsku ukalupljenost pojedinih događanja titoističkog razdoblja, a opisao sam i Tuđmana i njegov krug, njegovu nesavršenost i pogreške, ali i mnoga iskušenja i izazove s kojima se borio. U dodatku “Sjaj i sumrak novinarstva” pokušao sam raščlaniti događaje u novinarstvu toga doba i kroz 20 portreta izdavača i novinara približiti njihove svjetonazore i komentirati profesionalna dostignuća. Čitatelji su knjigu dobro prihvatili, ali neki mediji i novinari ne. Za mnoge kolege knjiga je preteško i neobično gradivo. Da bih je napisao, pročitao sam na stotine knjiga i razgovarao s bezbroj političara, a da bi me netko provjerio i komentirao – osim ako doista nije stručnjak – morao bi jednako toliko, pa i više. Poslao sam knjigu jednom broju kolega i kolegica. Neki nisu ni javili da su je primili. Znate, i u našim redovima, među kolegama, vlada zavist. Primjerice, poslao sam knjige i dvojici Srba iz Hrvatske koji dobro kotiraju u beogradskim medijima, Ratku Dmitroviću i Miroslavu Lazanskom. Prvi je glavni urednik Večernjih novosti, a drugi komentator Politike. Obojica su se pristojno javili, zahvalili i odmah rekli: “Znamo da nam se knjiga neće dopasti, ali ipak, hvala ti.” Neki naši ni to. Novi list je objavio prikaz na cijeloj stranici subotnjeg broja i hvala mu. Maroje Mihovilović i Zija Sulejmanpašić napisali su mi osobne, kritičke recenzije koje su mi osobito drage.

Nakon izlaska knjige potužili ste se da je najveći dnevni listovi prešućuju?

tudjen_knjigaVečernji list i EPH me potpuno bojkotiraju, interno su zabranili objaviti makar i crticu da je knjiga izašla, zato što pišem istinu o Paviću, te u kakvim se okolnostima Styria domogla Večernjeg lista. Ljudi mi se javljaju s porukama: “Ja sam napisao i ponudio, ali sam odbijen, ili ja se knjigom neću baviti da ne bih opet stradao, ili napisat ću, ali u nekom drugom mediju.” Ako sam i napisao budalaštine, neka se barem napiše “100 budalaština B. T.”, argumentirano i sa spremnošću na polemiku. U Večernjem listu sam ostavio 30 najkvalitetnijih godina svoga života, predao sam Austrijancima dobro uređivan i uravnotežen list sa 220.000 prosječno dnevno prodane naklade, nekoliko puta veće od današnje i sa zamrznutom dobiti vrijednom milijune koje je Styria vrlo brzo po preuzimanju naplatila. A sada, voljom izvjesnog partnera Tolja, bivam zabranjen, dok mi Glas Koncila objavljuje pozitivnu recenziju, očito ne pitajući župnika iz Gornje Močile. Poslije 30 godina u Večernjem listu u kojem sam prošao put od mlađeg suradnika u sportskoj rubrici, preko političkog komentatora i 8,5 godina glavnog urednika, mislim da sam zaslužio barem crticu. Također i u EPH gdje sam sedam godina bio uspješan glavni urednik Sportskih novosti, uvećavao prodanu nakladu, uveo nedjeljni broj, vratio kros Sportskih novosti i uveo izbor najboljeg nogometaša Europe. Sportske novosti su proglašene najuspješnijim medijskim proizvodom u 2005. godini u Hrvatskoj.

U intervjuu tjedniku Aktual rekli ste da imate dojam kako među novinarima danas vlada veći strah nego u vrijeme titoizma i tuđmanizma? Dok je na vlasti bio Josip Broz, novinarstvo je bilo strogo kontrolirana profesija, a u Tuđmanovo doba novinari su prisluškivani, a neovisne novine bile su pod pritiskom države. Što je uzrok ovog “današnjeg” straha?

Ono što danas površno vidim česta su otpuštanja, mnogo novinara na Zavodu za zapošljavanje, nesigurnost i propadanje listova. Ali, mislim da je ovaj strah više posljedica svevlasti interesnih skupina nego političkih pritisaka.

Čega ste se vi najviše bojali? U svojim knjigama ne sramite se iznijeti određene oportunističke stavove, posebno prema vladajućoj vrhušci. Je li takvo ponašanje bilo nužno? Odnosno, da budem precizniji, je li izbjegavanje konflikta bio preduvjet uspješne profesionalne karijere kakvu ste vi imali? Kažete, primjerice, da tek sada kada ste u mirovini, možete otvoreno reći da ste politički agnostik…

Gledajte, kad razgovaramo o meni, reći ću dvije svoje temeljne postavke. Prva je da se stvari događaju u realnom vremenu i nemojmo se praviti blesavi, i druga, ja nisam bio režiser povijesti niti sam povijesna ličnost. Povijesni tijek i njegove mijene usmjeravale su i mene. Zatekao sam se tu gdje sam se zatekao i bilo je kako je bilo. Ponosan sam na ono što sam učinio. Nisam uspio u jednom: da se Večernji list privatizira tako da njegovi većinski vlasnici budu novinari na čijim žuljevima je nastao njegov brend. To je nadilazilo moje mogućnosti, premda se moglo izvesti kada ga je Stjepan Andrašić 1990. izdvojio iz Vjesnikove kuće, ali ga nije uspio privatizirati po Markovićevu zakonu jer ga je većina Ive Lajtmana u Radničkom savjetu, između dva izborna kruga, smijenila.

Prozivali su vas da ste početkom 90-ih samo okrenuli kaput i priklonili se novoj vlasti?

Netko je jednom napisao: Tuđen je 1990. za 24 sata napravio neviđeni politički prevrat. No, nije bilo baš tako. Nedavno je beogradski tjednik Vreme objavio intervju s Latinkom Perović koji je prenio portal H-Alter, nažalost jedini od hrvatskih medija. Latinka, uz ostalo, prepričava jedan svoj razgovor s Antonijem Isakovićem, potpredsjednikom Srpske akademije, negdje 1987., baš kad je Slobodan Milošević otjerao Petra Stambolića: “Došlo je vrijeme da Srbija riješi svoje pitanje. Mi hoćemo rat, ali on se neće voditi na našoj teritoriji… Poginut će 86.000 ljudi…” Pratio sam gotovo sve političke događaje, sjednice i rasprave u svim republikama i pokrajinama i na federalnoj razini toga doba. Latinka samo potvrđuje moje tadašnje spoznaje: Srbija je vjerovala da joj kao sredstvo u tim raspravama uvijek preostaje sila. Srbija se vraćala na svoje devetnaestovjekovni san: brutalni rat koji je dugo pripremala. To je, dakle, ovoga srpnja rekla Latinka Perović. A gdje je tu meni kao Hrvatu bilo mjesto? Tamo gdje sam osjećao da je moje – i ja sam ga zauzeo. Zasad je povijest dala za pravo više meni – unatoč svim posrtajima neovisne Hrvatske – nego brojnim drugima, za djelovanje poslije Karađorđeva… Ja nisam proganjao novinare, niti im uništavao karijere.

Ulaz u nekadašnje uredništvo Večernjeg u Slavonskoj aveniji 4

Ulaz u nekadašnje uredništvo Večernjeg u Slavonskoj aveniji 4

Kako ste došli na čelo Večernjeg?

Vrlo brzo nakon postavljanja Lajtmana vršiteljem dužnosti, Radnički savjet je pokrenuo akciju izrade Statuta prema kojem su u jesen 1990. glavnog urednika birali novinari. Po tome smo bili apsolutni preteča svemu što se zbiva danas. To je doduše bilo u interregnumu dok još HDZ nije institucionalno zajahao. Kandidati su bili Lajtman, Milan Ivkošić i ja. Tim su redosljedom išli i rezultati, s tim da sam ja debelo zaostajao. Zbor novinara nije shvaćao realno vrijeme i povodio se za Lajtmanovim obećanjima o “nezavisnim novinama” koje je već isporučio HDZ-u, personalno više Josipu Manoliću, Milovanu Šiblu i Pavlu Gažiju nego Tuđmanu. Već je bila skrojena lista za odstrel: Višnja Starešina, Jasmina Popović, Branko Vukšić, Miodrag Šajatović, Ružica Cigler, poslije izbora i Ivkošić. Umjesto mene doveo je Milana Jajčinovića iz Vjesnika. Shvatite da mi je neugodno govoriti o pokojnom kolegi, koji ne može iznijeti svoju istinu, ali tako sam vidio događaje. Izgubio sam jer se nitko nije nadao da ću se kandidirati, pogotovo zbog činjenice da sam od 1986. pratio i Partiju. Prestrašeni novinari trebali su nekoga za koga su mislili da će ih zaštititi u novom rasporedu vlasti i činilo im se da su to tobožnji nacionalisti Lajtman i Ivkošić. Oni su znali da sam o mjestu glavnog urednika razmišljao i djelovao puno prije.

Čija je riječ bila zadnja? Ona Franje Tuđmana?

Kada je Lajtman umro, a Večernji list “podržavljen”, Tuđman je između mnogih kandidata izabrao mene i to nije bilo slučajno. Meni je bilo logično da glavnim urednikom postanem već 1990. I zbog dobi (40 godina), zbog činjenice da sam prošao put od mlađeg suradnika u sportskoj rubrici do političkog komentatora, zbog toga što sam bio izvorni večernjakovac, zbog toga što sam bio politički zreliji od konkurenata i što sam prihvaćao ideju o neovisnoj hrvatskoj državi izvan Jugoslavije i nisam jurio za političkom karijerom u višestranačju, nego me zanimalo samo novinarstvo. Ja sam na vrijeme osjetio promjene koje dolaze, ali ne s pjenom na ustima. Nisam bio uvjereni komunist niti sam patio za Jugoslavijom i dosta sam rano shvatio da ona nije budućnost. Ali nisam bio kruti nacionalist.

Početkom 90-ih počele su i političke čistke u medijima. Dojam je da je Večernji bolje “prošao” od, primjerice, Vjesnika i HTV-a gdje je puno ljudi zbog krive političke prošlosti ili nacionalnosti završilo na cesti? Međutim, Srbima nije bilo lako ni u Večernjem.

To je bilo teško vrijeme za Srbe i ostale HDZ-u nepodobne i ja sam ih zaštitio od priprostih, osvetoljubivih i površnih nacionalista kakvih je tada u toj stranci – pokretu bilo mnogo. Smatrao sam da novinari imaju pravo na svoj svjetonazor i svoju prošlost. Nitko nije otpušten niti proganjan, a svojom voljom otišli su samo Milka Ljubičić i Branko Vlahović. Ako je nešto trebalo “odraditi” za gazdu, to sam učinio i ja. Novinarski standard i sigurnost zaposlenika, pa i sloboda pisanja u realnom vremenu i okolnostima, bili su veliki. Zaista je po mnogočemu bila privilegija biti djelatnik Večernjeg lista tada i svatko kome to nije uspjelo može se smatrati uskraćenim. Ponajprije zbog broja onih koji bi pročitali njihove tekstove, ali i plaća i općenito novinarske perspektive. Imali smo 12 dopisnika u inozemstvu, što na ugovor , što u stalnom radnom odnosu, s redovitim plaćama, 300 dopisnika i više od 10 pokrajinskih izdanja s brojnim dopisništvima u krnjoj Hrvatskoj.U Frankfurtu smo tiskali inozemno izdanje koje se do tiskare prenosilo elektroničkim putem, a prodavano je isti dan. I to u velikom broju zapadnoeuropksih zemalja i za čvrstu valutu.

Unatoč dobrim vezama s tadašnjom vlašću, posebno s predsjednikom Tuđmanom, niste uspjeli spriječiti privatizaciju Večernjeg lista koju uspoređujete s pljačkom s obzirom da je austrijska Styria, kako pišete, u Večernjak uložila 23 milijuna eura, a izvukla 130 milijuna. Tko je “zaslužan” za prodaju i danas najtiražnjijih dnevnih novina u državi?

Trebalo je postići, a u tome se nije uspjelo, da se Večernji list privatizira po Markovićevu zakonu, što je uspjelo pokojom Urošu Šoškiću s Arenom, ali je Andrašić, koji je jedini to razumio, morao otići. Većinski vlasnici Večernjeg lista trebali su postati oni koju su ga stvorili i razvijali, a ne HDZ-oive sinekure. Večernjak nije nastao na državnim potporama, na donacijama ili stranim kreditima niti je tako živio. Njegov brend stvarale su generacije zaposlenika i taj se brend razvio u socijalizmu. Ne znam otkud Miroslavu Tuđmanu pravo da raspolaže Večernjakovim ugledom u prošlosti. On je u pismu tadašnjem direktoru Styrie Horstu Pirkeru i to – zamislite – čak 2008. tražio čistku “komunista”. Meni je od 1992., kada sam postavljen za glavnog urednika, neprestano na pameti bila misao o budućnosti Večernjeg lista; da se pronađe neka formula koja bi zbog povijesnih činjenica dala veća vlasnička prava bivšim i tadašnjim zaposlenicima. Primjerice, da ga kupe uz povlasticu nekog “menadžerskog kredita” ili što smisle pravnici. Ali dok su trajale ratne prilike, privatizaciju se nije ni spominjalo. Ni ja, a Tuđman me primio kada bih to tražio, nisam se usudio pokrenuti to pitanje. A onda je došla jesen 1996. i Tuđmanov boravak u američkoj bolnici gdje mu je dijagnosticiran rak. S obzirom na prognoze da mu preostaje još nekoliko mjeseci, ubrzo po njegovu povratku tražio sam prijam i dobio ga. Bio sam odlučan pitati i pitao sam. Nisam spominjao bolest, ali sam rekao: “Predsjedniče, što će biti s nama, ljudi su sve nestrpljiviji, žele znati… Bilo bi dobro tako i tako… Ja vam garantiram da za vašega života nećemo pisati protiv vas…” Tuđman je tada bio potpuno onemoćao i zapravo me nije ni shvatio. Rekao je samo: “Dobro da si podsjetio, budem ja to vidio s Ivićem Pašalićem!” Otišao sam slomljen jer sam znao da večernjakovci neće dobiti ni djelić svoga Večernjaka po povlaštenim uvjetima. Jesam li kriv? Nisam. Tako i tako to bi se dogodilo. Ubrzo me Pašalić obavijestio da je Marijan Kostrenčić smislio formulu, ali to je bilo sve i ja sam saznavao samo ono što se službeno priopćavalo. Da se Tuđman nije razbolio, možda bi bilo drukčije.

Počeli ste kao sportski novinar. Zašto ste se “prebacili” na političke događaje?

Novinarstvom sam se počeo baviti sa 18 godina kao honorarni dopisnik Sportskih novosti. Sudbina mi je namijenila da svoju djelatnu karijeru završim kao glavni urednik tog dnevnika. Godine 1971. prešao sam u Večernji list isto kao honorarni dopisnik. Početkom 70-ih postao sam član sportske rubrike sa stalnim sektorima, a ubrzo sam primljen i u radni odnos. Moje sklonosti za politiku prepoznao je glavni urednik Andrašić i premjestio me u unutrašnju-političku rubriku gdje sam brzo napredovao i 1986. unaprijeđen sam u političkog komentatora.

Bili ste član Saveza komunista Jugoslavijem, ali nikada se niste učlanili u HDZ. Je li Tuđman tražio da uzmete člansku iskaznicu?

Član Partije postao sam sa 27 godina 1977. kada sam služio vojsku i prelazio iz Sente u Beograd u glasilo beogradske armijske oblasti koje se zvalo “Vojnik”. To se jednostavno nije moglo izbjeći. O tome i sasvim opširno pišem u knjizi. Mene, moju novinarsku savjest ta je obveza – makar formalna – pritiskala i ja nikada u višestranačkoj Hrvatskoj nisam postao član nijedne stranke, da se ne bih i formalno obvezivao. Premda sam zbog toga osobno imao štete. Ali me zanima zašto to pitate baš mene. Na ovim stranicama govorili su mnogi partijci, pa i hrvatski veleposlanici, ali nitko nije upitan kada je postao član Partije. Da, Tuđman bi me pitao zašto nisam u HDZ-u jer su drugi oko nas bili, a ja bih se iz prethodnih razloga izmotavao. Rekao sam da pred strancima, kao nestranački novinar, imam veću težinu nego da sam u stranci, a i tako su moja stajališta jasna. Tuđman je to na kraju prihvatio. Kada je 1997. došla delegacija Međunarodne federacije novinara vezano za prijem HND-a u članstvo, propitivali su i mene, glavnog urednika najtiražnijeg i najutjecajnijeg lista. Bili su oduševljeni mnome. O tome mi je Ante Gavranović napisao pismo.

Je li bilo političkih pritisaka što se tiče uređivačke politike u Večernjem listu? Jesu li vas često zvali na “ribanje” na Pantovčak?

Pitate me jesu li me često zvali na ribanje na Pantovčak? Jesu, ali to nije uvijek bila Tuđmanova volja. Njegova potrčkala Ivić Pašalić i Vesna Škare Ožbolt mnogo su toga radili na svoju ruku u ime nekih svojih osobnih interesa jer je njihova uloga u vlasti bila golema. Ja često nisam ni znao pozadinu. Tuđman me jednom upozorio na Vesnu: “Ja ponekad nešto kažem, a ona pred tobom ispriča svašta i u vlastitome interesu.” U svom dnevniku od 26. prosinca 1997., čije sam izvatke objavio u svojoj prvoj knjizi, zapisao sam: “Pet je sati ujutro. Ne spavam. U devet se moram javiti Pašaliću. Tko je taj Pašalić, pitam se u očaju. Taj nema šanse u suvremenoj hrvatskoj politici. Izgorjet će kao Tuđmanovo političko potrčkalo.” Sada vidite koliko sam bio u pravu.

Sličan prigovor mogao bi se uputiti i vama. Jeste li se vi mogli oštrije suprotstaviti nametanju politički tada podobnog stava?

Gledajte, oko mene kruže priče kako sam ja popuštao Tuđmanu i pisao po njegovim instrukcijama, i onda pitanja sramim li se nekog teksta ili ne. Želim reći da sam bio za neovisnu hrvatsku državu izvan Jugoslavije i bez srpske manjine kao konstitutuvnog dijela hrvatske državnosti, jer je to bilo nepravedno prema 76 posto Hrvata. Hrvatska država je po Ustavu iz 1974. i još od ZAVNOH-a konstitutivno bila neka vrst Hrvato-Srbije, zbog srpskih žrtava u ratu. Srpske elite nisu htjele autonomiju ni onda ni poslije, jer su u političkom i teritorijalnom smislu tražile više od 11 općina s apsolutnom srpskom većinom. To detaljno objašnjavam u knjizi. U tome nije bilo razlike između Tuđmana i mene, osim što sam ja inzistirao na jačem naglašavanju i provođenju prava srpske manjine i pridobivanju za život u Republici Hrvatskoj. Konačno, ja sam na tome i konkretno djelovao. A jesam li u nekom tekstu pretjerano štitio Tuđmana ili ne, vjerojatno jesam, ali u realnim okolnostima i bilo je mnogo manje nego što je Butković štitio gazdu Pavića.

Možete li usporediti razdoblja tuđmanizma i titoizma o kojem smo već ponešto razgovarali?

Josip_Broz_TitoTeško mi je sve sažeti u nekoliko rečenica. O razdoblju titoizma pišem na 250 stranica, a o tuđmanizmu na sto. Ponovit ću što sam na koricama knjige objavio o jednom i drugom. Tito je bio diktator i najpoznatiji Hrvat 20. stoljeća. Bio je jedan od najvećih političara i državnika svoga doba. Najpoznatiji Hrvat političar svih vremena koji nije – ne svojom voljom – pokopan na hrvatskom tlu. Najveće je postignuće Titove pobjede u Drugom svjetskom ratu, osim osvajanja vlasti, povratak Istre, Dalmacije i otoka Hrvatskoj i teritorijalno proširenje Slovenije do Gorice i Jadranskog mora. Povratrak okupiranih hrvatskih područja najveća je pobjeda hrvatskog naroda u modernoj povijesti do proglašenja neovisnosti 1991. Tuđman, prvi hrvatski predsjednik, neosporni je pobjednik političke i oružane borbe za hrvatsku neovisnost. Za jedne je bio hrabar i mudri političar koji svojim učinkom nadilazi 20. stoljeće, povijesni velikan, a za druge, koji mu pobjedu nikada neće oprostiti, Tuđman je bio sujetni autokrat i šovinist. Njegov povijesni iskorak svodi se na to da je u određenim političkim okolnostima bitno pridonio propasti Jugoslavije i uklanjanju njezine iluzije o prijekoj potrebi življenja Hrvata sa Srbima u zajedničkoj državi na temeljima bratstva, podrijetla i jezika i sa srpskom manjinom kao konstitutivnim dijelom hrvatske državnosti.

Posebno oštro pišete o projektu pokretanja Jutarnjeg lista za kojeg tvrdite da je bio Pašalićev i Kutlin projekt?

Ja sam slutio, ali dugo nisam znao koliko je Pavić višestruki igrač. Od 1998. godine, kada je pokrenut Jutarnji, sa svojim novinarima u Večernjem listu borio sam se protiv saveza Nina Pavića, Ivića Pašalića i Miroslava Kutle. Na njihovoj strani bila je i nova tiskara – mi smo bili prebačeni na staru, tobože našu zajedničku s Glasom Koncila, u Žitnjak. To je bila stara jedva upotrebljiva rotacija s bola blijedog kolora, a pola crno-bijelih stranica. Tiskara nije mogla tiskati novine visoke naklade i većeg broja stranica od 64, pa smo ulagali umetke i ponekad list zaključivali u podne. Glas Koncila je to dobio u Švicarskoj, a kad je istupio, mi smo morali platiti 20 milijuna njemačkih maraka. Bio sam po funkciji na sjednici Nadzornog odbora kada je to odlučeno. Pavić je vješto širio tezu o Večernjem listu kao Tuđmanovu, staromodnom, primitivnom i umirovljeničkom glasilu, a o Jutarnjem kao modernim, neovisnim novinama skrojenima za mlade i obrazovane. Ali, bio je zapravo neuspjela kopija Večernjeg i nikad mu se prodanom nakladom nije ni približio. Osim toga, Lovrić nije htio spustiti cijene oglasa, jer da je to učinio, morao bi i Jutarnji i otišao bi u minus. Mi smo mogli izdržati i nižu cijenu. Jednom mi je Pavić rekao: “Znaš, debeli je bio fer, nije spustio cijenu oglasa.”

tudjen_susak_kosor

Sanader i Kosor me nisu pustili da spasim Vjesnik

Svojevremeno ste prethodnim HDZ-ovim vladama nudili plan za spas Vjesnika, ali one ga nisu prihvatile. O čemu se radilo?
Dnevni list Vjesnik nije trebao propasti. Bio sam uvjeren da ga mogu spasiti na jednoj Večernjakovoj koncepciji i zato sam s prijedlogom odlazio Ivi Sanaderu, Ivanu Jarnjaku i Jadranki Kosor. Sanader i Jadranka Kosor su me odbili. Sanader mi je rekao: “Gdje si dosad bio?”, a Kosor je poručila da “sada nema vremena za Vjesnik.” To je bilo nakon što je postala premijerka. Kada je Vjesnik ukinut, poručila mi je da sam možda bio u pravu. Udostojila se tek toliko, iako smo nekada zajedno bili u Izvršnom odboru Dinama i putovali po inozemstvu. Jarnjak, tada glavni tajnik HDZ-a, držao se drukčije. Ja mu, doduše, nisam rekao da sam već bio kod Sanadera kada sam ga u lipnju 2006. posjetio u sjedištu HDZ-a. Jarnjak se brzo složio s prijedlogom i rekao da će obavijestiti Iveka (Sanadera) i da će plan vjerojatno prihvatiti. Ali se nikada više nije javio niti odgovarao na moje pozive. Bio sam iznenađen Sanaderovim i Kosoričinim izborom čelnih ljudi. Neki su bili moji novinari i znao sam ih u dušu. Pa, Jurica Körbler, bivši i sadašnji dopisnik Večernjih novosti! Vjerojatno je dopisivao i dok je bio Sanaderov intimus, ali pod izmišljenim imenom jer su pojedini izvještaji bili ekskluzivniji nego u hrvatskim novinama. On je pratio Sanadera na putovanjima u inozemstvu, a ja sam slučajno sreo četverac: Sanader, Biškupić, Nino Pavić i Körbler na jednom Sanaderovou predavanju u Berlinu uoči utakmice Hrvatska – Brazil. Mislim da za slom nisu krivi samo glavni urednici, Sanaderov drugi intimus Franjo Maletić i vrhuška HDZ-a, nego da je i Jurica Körbler jedan od važnih grobara Vjesnika. Ali i Vjesnikovi novinari trebali su učiniti više. Jače se pobuniti, ponuditi nešto, a ne samo čekati plaće, kojih i tako više nema.

(Intervju je izvorno objavljen u “Novinaru” (br. 8-10/2013) – glasilu Hrvatskog novinarskog društva i Sindikata novinara Hrvatske)

 

Komentari su zatvoreni