Boris Svrtan: Političare ne zanima kazalište jer tu nema novaca, ni velikog broja glasača

Boris Svrtan: Političare ne zanima kazalište jer tu nema novaca, ni velikog broja glasača

»Uvijek je Zagreb upijao svoje dotepence, ali su tada oni bili spremniji učiti od njega. Danas je ovo arlaukanje s brda na brdo skoro prevladalo, ali držimo se…«

Razgovarala: Snježana Kratz

O tome gdje je odrastao, na koji je način Zagreb upijao svoje dotepence, postoje li »A« i »B« liste glumaca, ZG-magazinu govori kazališni i televizijski glumac i redatelj Boris Svrtan. Otkriva kako se zarađuje na sapunicama, na koji način botoksiranje utječe na vjerodostojnost glumca i kakav to mora biti kazališni ravnatelj.

Zašto volite Zagreb?

Volim ga jer je to najbolje mjesto za život. Poseban, opušten, svoj. Pun humora.

Gdje ste odrastali?

U Lovranu do treće godine života i upio more koje iz mene ne izlazi.

Kakvim pamtite Zagreb? Prvi je susret bio…

Sesvete od 1967. godine. Pravo, punokrvno djetinjstvo. Škvadra, sport i glazba.

Kakvo vam je bilo odrastanje, školovanje?

Osnovno školovanje vrlo intenzivno, s osam izvannastavnih aktivnosti od harmonike, dramske grupe, matematike, atletike. Svakako, bilo je hiperaktivno i uz puno smijeha.

Školovanje?

Srednja Teslina, pa V. gimnazija uz natjecanja iz svega i svačega. Kao u antičkoj Grčkoj. Potom cure, kino, gitara, parkovi i bijeg od revne milicije.

Gdje se izlazilo, kakva se glazba slušala?

Novi val, kao nastavak na rock and roll. Glupa podjela na pankere i šminkere kojoj nikad nisam podlegao. Bili su aktualni Trst, Graz, švercanje traperica…

Je li Zagreb tada bio kulturniji, možda »agramerskiji«?

Nije velika razlika. Uvijek je Zagreb upijao svoje dotepence, ali su tada oni bili spremniji učiti od njega. Danas je ovo arlaukanje s brda na brdo skoro prevladalo, ali držimo se.

Je li vam Zagreb grad po mjeri čovjeka?

Moja sjeverna Trešnjevka je miran kvart, sedam minuta udaljena od centra, prava slika Zagreba po mjeri čovjeka. Tu živim sa mojom dragom Kristinom Turk i lijepo nam je disati Zagreb u svim njegovim vidovima.

Kako ste krenuli put glume?

Gluma je došla kao posljedica viška energije i mašte, u spoju sa ljubavi za literaturu. Sve je brušeno kroz dramsku grupu osam lijepih godina.

Oduvijek je u vama tinjala ta žar?

Bez žara nema ničega… Pa ni dobre kajgane.

Imamo li hiperprodukciju glumaca?

Hiperprodukcija i hipokvaliteta glumaca je prisutna, jer padaju kriteriji. Ali dobra je vijest da ima puno serija koje se snimaju i mnoštvo kazališta, a još bolja da se neke ad hoc Akademije zatvaraju.

Bili ste ravnatelj Gavelle pa imate uvida i u kazališnu nam scenu?

Kazališna scena je bogata i raznolika, publika je čini mi se zadovoljna, a treba nam bolja ekonomija da bi i produkcija bila jača. Ali imamo izvanredne pisce, redatelje i glumce kako u kazalištu tako i u filmu.

Mora li ravnatelj istodobno biti i dobar menadžer?

Ravnatelj danas mora biti sve, od političkog šahista, do psihijatra i lukavog računovođe, odnosno senzibilnog umjetnika.

Kako komentirate sudjelovanje glumaca u sapunicama? Produkcijski one više nisu kao nekad, a donose i zahvalnu dobit?

Serije su zbog brzog rada dobre za oslobađanje straha od kamere, ali ponekad prerano stvore zvijezde od polugotovih glumaca. Ako se glumci paralelno uporno bruse u kazalištu, tek onda se mogu potpuno uspostaviti i izdići iz površnosti i prosjeka. Primjer je Nina Erak u seriji „Na granici”.

A dobit?

Svaka kuna zarađena na sapunici je krvava! Plaća se živcima i banalnošću šire popularnosti te svim medijskim blatom koje uz to ide.

Postoje li glumci »A« i »B« liste? Kako se ona izrodila, po čemu ih se kategorizira? Možebitno boljoj glumi ili ne daj Bože po izgledu?

A i B? Često glumce biraju ljudi koji o glumi nemaju pojma, pa se onda svi skupa nepotrebno muče. Moja kćer Petra je glumica i čeka je takva borba za smisao glumačke umjetnosti. Ali uporna je da nikad ne ide linijom manjeg otpora.

Koliko botoksiranje i novi trendovi ljepote ostavljaju posljedice na glumce i glumice u nemogućnosti ekspresije lica?

Botoks je holivudska idiotija i neprijatelj ne samo glumačke ekspresije, nego i zdravog razuma. Nitko još nije dobio bitku s vremenom, a i zašto bi? Lice je kao knjiga. Ima šupljih i mudrih. Nicole Kidman je primjer glumice upropaštene estetskim zahvatima.

Glumice pa i glumci zbog estetskih zahvata, počinju si sličiti. Kako će takvi glumom izraziti čuđenje, tugu, zabrinutost ako su licem »zamrznuti« u vremenu? Kolika im je vjerodostojnost?

Instagramski su to zombiji. Cure od 19 godina koje od usta i grudi rade cepeline. Nikad nisam mislio da će lutka Barbika biti neki ideal bilo kome. Teško da je u povijesti bilo glupljeg estetskog doba. Lutke na napuhavanje i jeftini erotski shop. Prave glumice se toj gluposti uspješno opiru.

A politici? Ima li ona upliva u kazalište jer danas je sve politika.

Sve što sam mislio o tome rekao sam u jednoj priči u predstavi »Muškarci.hr«. Političare uglavnom ne zanima kazalište jer tu nema novaca, ni velikog broja njihovih glasača. Drago mi je da sam za vrijeme ravnateljskog mandata pokrenuo gradnju druge scene Gavelle. To je način da se političare prisili da učine nešto za kulturu.