Borba za zagrebačku livadu

Borba za zagrebačku livadu

(Nekadašnja trasa »Samoborčeka« uz Munjarski put – omiljeno šetalište pasa / Foto: http://mapiranjetresnjevke.com)

Gledajući iz seljačke i seoske perspektive, parkovi su, a drveće napose, u gradu suvišnost. To su mjesta gdje grad još nije postao gradom, to su oni kužni i tužni predjeli u koje pristojan čovjek ne zalazi, gdje se vuku probisvjeti i legu štakori…

dr. sc. Nenad Raos

»U Zagrebu nigdje ne možeš stati a da ne vidiš barem jedno stablo«, reče neki Englez na Hrvatskoj televiziji čudeći se i diveći našemu gradu, gradu koji je unatoč svoje veličine i, recimo to tako, društveno-političke uloge zadržao obilježja gradića, maloga mjesta. Doista mi je bilo lijepo ići na posao, pješice od Trešnjevačkog trga do Ksavera, jer sam cijeli put mogao proći kroz zelenu zonu, parkove: prvo kroz drvored na Trgu Franje Tuđmana, potom se popeti na Zelengaj, pa se spustiti do Tuškanca, uputiti prema Cmroku i na kraju kroz park-šumu Jelenovac doći do svog Instituta. I usput slušati pjev ptica, udaranje djetlića i gledati igru vjeverica u krošnjama stabala… Zagreb je zaista grad parkova, koje svaki Zagrepčanin doživljava kao neodvojiv dio grada. Što bi Zagreb bio bez Zrinjevca, parka koji se nalazi tek stotinu metara od glavnoga gradskog trga?

Nenad Raos

No postoji još jedno drugo, posve drugačije viđenje Zagreba, kao uostalom i svakog drugog grada. S tim sam se viđenjem prvi put susreo kao dijete kada sam otišao svojoj baki na selo, u Dalmatinsku zagoru. Svud goli kamen, makadamske ceste, kozji putovi… Srce mi se htjelo raspući od želje za asfaltom, za svjetlima (vele)grada. Iz te mi se daljine i divljine grad činio kao neka čarolija, bajkovito mjesto okupao svjetlom, mjesto gdje ti noga ne upada u blato niti se spotiče o kamen. Mjesto gdje je sve čisto, ravno, gdje se sve blista i sve svijetli – mjesto sazdano od stakla, asfalta i betona.

Gledajući iz te i takve, seljačke i seoske perspektive, parkovi su, a drveće napose, u gradu suvišnost. To su mjesta gdje grad još nije postao gradom, to su oni kužni i tužni predjeli u koje pristojan čovjek ne zalazi, gdje se vuku probisvjeti i legu štakori – takva nam rugla u hrvatskoj metropoli ne trebaju. Takvo se nekakvo ruglo nalazi ni dva kilometra od samog centra Zagreba, na Trešnjevci, dvije stotine metara južno od Doma sportova i hotela Panorama. Da bude još gore, riječ je o neuređenom gradskom zemljištu, jer tamo je nekoć – dobro se sjećam – prolazila uskotračna pruga preko koje je vozio Samoborac. Onda su odnijeli tračnice i pragove (premda se tu i tamo još može pronaći koji), pa su ljudi, okolni stanari počeli rabiti tu površinu (širine oko 50, dužine 200 metara) za svoju rekreaciju. Zasađena su dva reda breza, postavljene klupe. Na njima uvijek možeš vidjeti nekog poznatog. Jedni se igraju s djecom, drugi se šeću sa psima, netko pak sjedi sam te odmara oči gledajući Medvednicu i s toga mjesta dobro vidljivi Medvedgrad. No tome je na kraju došao kraj.

Ne damo našu livadu!

Naša je gradska vlast odlučila da se preko livade probije cesta, baci asfalt, da grad postane konačno ono što grad treba biti: mjesto gdje se asfalt spaja s betonom. Za dobro građana dakako, da ne bi blatili noge. Što će im uostalom noge kad imaju auto? Samo ga goljo nema, on mora hodati dok se gospodin vozi. Vozi se svojim autom, Mercedesom (pa mu sliku i na grobnu ploču meće).

No Trešnjevčani što žive oko te livade ne prihvaćaju tu i takvu logiku. Stoga su se okupili, osnovali udrugu i održali u srijedu, 25. ovog mjeseca i ove godine prosvjed na toj istoj livadi. (»Ako naš grad ima najbolji Advent u Europi, zašto ozelenjavanjem gradskih površina ne bi postao najzeleniji grad, grad koji je poželjan za život svakog Europljanina«, piše na prosvjednom letku.) Mozak cijele operacije je pedijatrica dr. Metka Regan. Prava osoba za to, rekao bih, jer je već njezina struka obavezuje da se brine za zdravlje, koje se najbolje održava boravkom u prirodi, u zelenilu, dok je s druge, urbanističke strane poznato kako je najbolja obrana protiv ljetne žege zelenilo, posebice drveće. Uskoro se stvorila kritična grupa stanara koji se svaki prihvatio posla najbližeg njegovoj struci (arhitekturi, urbanizmu, upravi). Mene je pak zapalo da o tome pišem. I to upravo činim.

I nećemo odustati. Nećemo odustati od naše livade sve dok Zagreb doživljavamo kao svoj grad, grad zelenila, drveća i parkova. Ne damo našu livadu, ne damo da se naša livada prekrije asfaltom, pretvori u cestu. Mi smo Zagrepčani građani, a građani znaju kako se u gradu živi i treba živjeti.

Komentari su zatvoreni