»Bolonjskim procesom stvara se visokoprofitno obrazovanje za novu elitu«

»Bolonjskim procesom stvara se visokoprofitno obrazovanje za novu elitu«

Hrvatska nema strategiju razvoja, pa tako ni obrazovanja, osim možda one 5 K + OU (kuhari, konobari, kriminalci, k…. (noćne dame) i klimatizacija + oporaba, pretežno uvoznog otpada). Zato nema ni realnih upisnih kvota, i dalje vlada politika »neka studiraju, barem ih nemamo za vratom u njihovih revolucionarnim godinama«. Pa nam mnogi s diplomama sveučilišta konobare, prodaju robu u trgovinama ili rade kao turistički animatori. Jesti se mora.

Ciljevi Bolonje? Europa je za razliku od SAD-a, uvijek imala javno visoko obrazovanje. To je prema navodima prvog plenarnog predavača na navedenom skupu, R. F. Gombricha iz Velike Britanije, počela rastakati svojedobna britanska premijerka M. Thatcher. Zato je moguće prihvatiti kao opću ocjenu, da je na djelu pretvaranje javnoga visokog, u pretežno privatno, visoko profitno obrazovanje. I stvaranje nove elite iz redova onih koji mogu platiti

Razgovarao: Boris Jagačić

Prof. dr. Igor Čatić nedavno je boravio na Cresu gdje je u okviru 21. dana Frane Petrića održan međunarodni znanstveni simpozij „Ideja sveučilišta“ na kojem se  raspravljalo, među ostalim, i o perspektivama sveučilišta u budućnosti. Bio je to povod da u prvom dijelu intervjua s njime porazgovaramo o stanju visokog školstva u Hrvatskoj, ali s obzirom da je riječ o svestranom stručnjaku, otvorili smo i neke druge teme. Premda prof. Čatića nakon golemog doprinosa znanosti za što je primio mnogobrojne nagrade i priznanja, mnogima nije potrebno posebno predstavljati, spomenimo da je ovaj umirovljeni, ali itekako aktivni prof. strojarstva jedan od najvećih stručnjaka za plastiku i gumu u Hrvatskoj. K tome Čatić i dalje daje svoj doprinos u znanosti i filozofiji. Osnivač je Društva za plastiku i gumu, međunarodni je urednik znanstveno-stručnog časopisa Polimeri. Od članstava u brojnim udrugama treba navesti od domaćih Klub hrvatskih humboldtovaca (čiji je i osnivač) i Hrvatsko filozofsko društvo. Od međunarodnih treba istaknuti članstvo u VDI Gesellschaft Kunststofftechnick (Njemačka), Society of Plastic Engineers (SAD) i posebno da je doživotni Fellow  (kolega) u Institute for Materials, Minerals and Mining (Velika Britanija). Već pola stoljeća radi na stvaranju terminologije s područja polimerstva što je zaokruženo u projektu ERPOHEN-a (Elektronički rječnik polimerstva hrvatsko-englesko-njemački) projekta Društva za plastiku i gumu (vidi: http://www.fsb.unizg.hr/polimeri/erpohen/).

U mirovini ste već nekoliko godina, ali ni približno ne mirujete. Naime, teško je i pobrojati sve aktivnosti te udruženja u kojima ste bili i jeste i dalje aktivno uključeni. Kako sve to uspijevate, odakle vam silna energija?

Pitanje je za odgovor od milijun kuna ili eura, svejedno. Vjerojatno dugogodišnja vježba rada na više razboja. Bilo kako bilo, barem od 22. kolovoza 1951. radim na dva radna mjesta. Naime tog sam dana počeo učiti alatničarski zanat u Tvornici računskih strojeva (TRS) i usporedo polazio gimnaziju. Zanat sam završio 24. siječnja 1954. radeći u tadašnjem Kontaktu, danas Elektrokontaktu. I postao alatničarskim zanatnikom. Tijekom studija radio sam kao konstruktor kalupa u Štanci, očevoj i najstarijoj alatničarskoj radionici na ovim prostorima, osnovanoj 1927. Po završetku studija počeo sam raditi u industriji. Najprije u ME-GI a zatim Tvornici olovaka Zagreb. Tih sam godina uz posao, pisao jazz kritike i uređivao jazz emisije. Sveučilišnu karijeru započeo sam na tadašnjoj Visokoj tehničkoj školi (1965.) koja se kasnije integrirala s mojim matičnim, Strojarsko-brodograđevnim fakultetom (1967.). Već 1966. pokrenuo sam osnivanje Stručne komisije inženjera i tehničara plastičara, preteče današnjeg Društva za plastiku i gumu. I tako je bilo stalno tijekom tih više od šezdeset godina.

Još ste uvijek jedini stručnjak izvan SAD-a i Kanade koji je dobio Međunarodnu nagradu za obrazovanje (International Education Award) koje vam je dodijelilo Udruženje inženjera plastičara – Society of Plastics Engineers – sa sjedištem u SAD-u? Za koje postignuće vam je ona konkretno uručena?

Prijedlog za tu nagradu pokrenuo je jedan plastičar iz Teksasa, poslije našeg druženja u Dallasu 1990. Došla su ratna vremena, sve je stalo. Ali kada tamo uđete jednom u bubanj, ostajete trajno. Prijedlog je obnovljen 1996. uz podršku istaknutih američkih i europskih stručnjaka. I nagradu sam dobio 1998. godina a dodijeljena mi je u Atlanti. Više je razloga toj nagradi. Izdvojio bih tri. U razdoblju od 1976. do 1983. Katedra za preradu polimera FSB-a, po broju radova pristiglih izvan Sjeverne Amerike na najveću svjetsku konferenciju plastičara ANTEC bila je na drugom mjestu, iza Instituta für Kunststoffverarbeitung (IKV) iz SR Njemačke. Drugo, mi smo imali treće sveučilišno usmjerenje za preradu polimera u Europi. Konačno, ukupni broj mojih radova u brojnim zemljama bio je primjeren.

Međutim jedna kratica, IKV, čini lanac. Sedamdesetih godina uspostavio sam izvrsne odnose sa Society of Plastics Engineers, najveće organizacije, tada i sada u svijetu na tom području. Današnje Društvo za plastiku i gumu potpisalo je sa SPE 1975. godine bilateralni, a kasnije i multilateralni sporazum o suradnji. Prvi u njihovoj povijesti takve vrste. Kao bivši IKV-ovac, jer sam doktorirao u tom institutu koji pripada Tehničkom sveučilištu u Aachenu, SR Njemačka, skrenuo za im pozornost na mog mentora, prof. dr. sc. G. Mengesa, inače počasnog člana DPG-a još od 1974. On je bio prvi koji je dobio nagradu SPE-a i to najvišu nazvanu International Award. Bilo je to 1983. Slijedila je moja nagrada. A posebno sam ponosan na najnoviju nagradu koja je dodijeljena mojem diplomandu i magistrandu, a doktorandu IKV-a, dr. N. Cvjetičaninu i to za razvoj plastičnog multifunkcionalnog kućišta turbopunjača.

Što ste radili na Visokoj tehničkoj školi i kasnije FSB-u? Kako iz današnje perspektive gledate na svoje aktivne profesorske dane, osjećate li žal za nekim prošlim vremenima?

Mnogi to i ne znaju, ali karijeru sam započeo karijeru kao asistent iz Metala i Toplinske obrade. Imamo sam izvrsnog šefa, prof. N. Maleševića, koji je znao da ću jednog dana prijeći na plastiku, ali me je maksimalno podupirao u mojim nastojanjima za usavršavanjem. I naučio me stvaranju hrvatskog nazivlja. Zahvaljujući jednom drugom vizionaru na FSB-u, prof. J. Hribaru koji je već 1936. predavao osnove plastike na primjeru tada vrlo popularnog bakelita (fenol-formaldehid), FSB je otvorio 1971. usmjerenje Prerada nemetala (plastika i drvo), kasnije samo Prerada polimera (u užem smislu zajednički naziv na plastiku i gumu). Tako sam 1974. prešao iz Zavoda za materijale u Zavod za tehnologiju 1974. I počeo karijeru prvog profesionalnog nastavnika s područja proizvodnje plastičnih i gumenih dijelova na ovim prostorima. To sam radio do 2006.

Trebalo je praktički početi od nule. Prvo trebalo je riješiti pitanje infrastrukture. A to je stručni jezik i pisanje knjiga te skripata. Godine 1979. zahvaljujući donaciji Zaklade Alexander von Humboldt, čiji sam bio prvi stipendista strojar iz Hrvatske, otvoren je Laboratorij za preradbu polimera. Iz raznih razloga mnoge ideje razvoja Laboratorija nisu tada ostvarene, ali to sada vrlo uspješno ostvaruje moj nasljednik, prof. dr. sc. Mladen Šercer. Osim objave skripata i knjiga, uveo sam već 1986. nastavu pomoću video isječaka. Prve godine je projektor osigurala, tada Televizija Zagreb. Posljednjih godina to se pretvorilo u power point show.

Što se kod studiranja danas promijenilo nabolje, a što nagore?

Danas, je nedopustivo da ih se pita nešto izvan objavljene prezentacije na mreži, kao da ne postoje npr. skripta ili što je još teži grijeh, udžbenici.

Prošao sam mnoge faze u pripremi i izvođenju predavanja. Najprije ploča i kreda, a studenti su precrtavali i zapisivali. Zatim su izrađene slike, pa objavljene knjige. Stigle su prozirnice, video isječci, prezentacije na računalu. Kada se predavalo s kredom po ploči, moglo se studente pitati izvode, usporedive sa zahtjevnim matematičkim izvodima. Danas, je nedopustivo da ih se pita nešto izvan objavljene prezentacije na mreži, kao da ne postoje npr. skripta ili što je još teži grijeh, udžbenici. Od prvog dana nastavnog procesa 1974. studenti su bili provjeravani i ocjenjivani o sadržaju nastave održane tjedan dana ranije. A studenti su imali priliku slušati i istaknute nastavnike i stručnjake s drugih područja. Poput akademika S. Babića, retoričara prof. I. Škarića, o mozgu akademika I. Kostovića, teologe V. Bajsića i T. Matulića, pedagoga V. Previšića, gospodarstvenika V. Ferdeljija koji je i sam bio student Usmjerenja. Ukupno tridesetak imena.

Zašto ste se odlučili studirati upravo strojarstvo? A zatim ste se posvetili proizvodnji plastičnih i gumenih tvorevina, što nekako u javnosti, za strojara, nije razumljivo samo po sebi? Odakle interes za tolika područja?

Izbor strojarstva bio je logičan za dijete iz alatničarske obitelji. A plastika i guma ušle su također u moj život na temelju obiteljske tradicije. Naime, moj je otac načinio prvi kalup za preradbu plastike na ovim prostorima i to za potrebe današnjeg Elektro-kontakta, još daleke 1931. Njegov patent za kalupe za zatvarače za razne tube s automatskim odvijanjem potječe iz 1934. A i u TRS sam se susretao s kalupima i preradbom plastike. Svoj prvi kalup za injekcijsko prešanje konstruirao sam još 1955. a potrebni stroj, ubrizgavalicu 1957.

Što se tiče interesa za tolika područja, postoji jedan test za određivanje jeste li intelektualac ili darovit. Kod mene pretežu karakteristike koje govore da sam darovit. Jedna od osnovnih karakteristika darovitih je povezivanje znanja i spoznaja u nove cjeline. A to možete samo ako ste zainteresirani za više područja. Godine 1964. radio sam kao volonter u Centre d’études des matières plastiques u Parizu. Kada sam odlazio, dobio sam pismo preporuku iz koje izdvajam samo jednu misao. »Pokazao je visoki stupanj intelektualne znatiželje«.

Što radite u slobodno vrijeme?

Kada mi vremenske prilike dopuštaju odem u vikendicu i održavan njezin okoliš. Redoviti sam posjetitelj koncerata klasične i jazz glazbe. Volim posjetiti izložbe umjetničkih djela. Rado čitam.

Jedno od vaših važniji dopunskih područja djelovanja je filozofija. Sudjelujete u aktivnostima Hrvatskog filozofskog društva već petnaestak godina. Kako je došlo do toga?

Kako sam početo dolaziti na skupove filozofa, zanimljiva je priča. Ukratko, od 1991. ljetujem u gradu Cresu. Godine 1996. tijekom održavanja, sada već tradicionalnih Dana Frane Petrića, padala je kiša, pa sam otišao na skup (ulaz je besplatan). Poslije jednog predavanja postavio pitanje, čuo reakciju i obećao da ću odgovor na pitanje razraditi iduće godine. Te iduće godine, 1997., usporedio sam s pomoću zakonitosti sustavnosne teorije, Platonovu idealnu državu i čovječje tijelo. Iz te usporedbe potječe rečenica koju se sve češće može pročitati. »Zemlja bez proizvodnje je siromašna i osuđena na izumiranje.« Nastavio sam surađivati s filozofima, a kasnije i s bioetičarima. Na tim su savjetovanjima nastale teme, poput: Plastika i guma omogućuju informacijsku globalizaciju, Kuda ideš kiborgizacijo čovjeka, Što je bilo prije, energija ili informacija, itd. Godine 2002. bio sam voditeljem skupa Filozofija i tehnika. Već sam nekoliko godina članom Organizacijskog odbora tog skupa.

Povod da postavim pitanje o vašoj suradnji s filozofima je nedavno održani skup Ideja sveučilišta u okviru 21. dana Frane Petrića. Iz vašeg teksta koji smo objavili na stranicama ovog portala dalo bi se zaključiti da ste oštar kritičar bolonjskog procesa …

Prvo, svatko kome biste postavili to pitanje, odgovorio bi s drugim naglascima. Međutim ne postoji, posebna politička volja da se ti različiti stavovi i pristupi sjedine u jednu cjelinu i da se načini tzv. SWOT analiza bolonjskog procesa. Jasnoće radi, SWOT analiza je kvalitativna analitička metoda koja kroz četiri čimbenika nastoji prikazati prednosti (S) i slabosti (W) samog subjekta kao i mogućnosti (0) te ograničenja (opasnosti) (T) u okruženju. U okviru ovog razgovora moguće je navesti samo neke primjedbe, bez pokušaja sistematizacije.

Za mene je temeljno pitanje što su stvarni ciljevi Bolonje? Europa je za razliku od SAD-a, uvijek imala javno visoko obrazovanje. To je prema navodima prvog plenarnog predavača na navedenom skupu, R. F. Gombricha iz Velike Britanije, počela rastakati svojedobna britanska premijerka M. Thatcher. Zato je moguće prihvatiti kao opću ocjenu, da je na djelu pretvaranje javnoga visokog, u pretežno privatno, visoko profitno obrazovanje. I stvaranje nove elite iz redova onih koji mogu platiti.

Jedno od pitanja koje se nametnulo je, što je osnovni cilj reforme. Dio znalaca naglašava da sveučilište svojom cjelokupnom aktivnošću teži istini. Visoko postavljeni, ali pomalo apstraktni cilj. Realniji se čini zaključak koji je objavljen i na stranicama ovog portala da je temeljni cilj visokoga obrazovanja, obrazovanje za zvanje (npr. strojar, liječnik, fizičar). Zašto je to važno naglasiti? Zato što sadašnje političko-znanstveno i obrazovno čelništvo želi provesti i to još u lošijem obliku politiku poznatog političara osamdesetih godina. Izobrazbu neobrazovanih stručnjaka za prvo radno mjesto.

U trenutku kada se usvajalo ciljeve bolonjske reforme bio sam predsjednik Povjerenstva za strategiju razvoja prvog fakulteta koji je započeo obrazovanje po Bolonji, Fakulteta strojarstva i brodogradnje, dokazano jednoga avangardnog fakulteta u Hrvatskoj. Bilo je to 2003. godine, pa sam predavao prvim trima generacijama po novom sustavu. Posljedice su već djelomično opisane u prvog dijelu razgovora. Pokazalo se da je jedan od ciljeva reforme, višu prolaznost moguće ostvariti samo sniženjem kriterija. U mom referatu bila je još jedna misao. Iz siromašnijih i slabije razvijenih zemalja poput Hrvatske, treba odvesti u bogatije i razvijenije zemlje sve što vrijedi, osobito na području prirodoznanstva i tehnike.

Recite nam što po završetku fakulteta može u Hrvatskoj očekivati recimo jedan novopečeni inženjer brodogradnje, jezikoslovac ili završeni student političkih znanosti?

Hrvatska nema strategiju razvoja, pa tako ni obrazovanja, osim možda one 5 K + OU (kuhari, konobari, kriminalci, k…. (noćne dame) i klimatizacija + oporaba, pretežno uvoznog otpada). Zato nema ni realnih upisnih kvota, i dalje vlada politika »neka studiraju, barem ih nemamo za vratom u njihovih revolucionarnim godinama«. Pa nam mnogi s diplomama sveučilišta konobare, prodaju robu u trgovinama ili rade kao turistički animatori. Jesti se mora.

Kako ostvariti cilj da u Hrvatskoj 40 posto stanovništva bude visokoobrazovano kada studiranje postaje financijski sve nepristupačnije sve većem broju ljudi?

Pitanje je opravdano jer se političari, posebno oni u obrazovnom sektoru, rado razbacuju s tom brojkom. Danas i u mnogim razvijenijim zemljama više nema posla na odgovarajućoj razini ni za doktore znanosti, koji npr. u SAD primaju socijalnu pomoć. Nikada nisam vidio analizu koja je dovela do te brojke. Zato mislim da je to u najmanju ruku čudan cilj.

Razumljivo, nemoguće je u okviru jednog razgovora ukazati na sve probleme bolonjskog procesa i sa sveučilišnim obrazovanjem tijesno povezanog znanstvenog rada. Međutim, ono što se može već sada naslutiti je da se visokom obrazovanju, crno piše. Svakom aktivnom znanstveniku pripast će oko 400 eura godišnje, a u Europskoj uniji je 2013. proglašena moratorijskom godinom s naslova novih projekata. Zapravo čelništvo Ministarstva znanosti obrazovanja i sporta vodi hrvatsko visoko obrazovanje i znanost u propast.