Bolnica Vrapče dobiva prvi Muzej psihijatrije

Bolnica Vrapče dobiva prvi Muzej psihijatrije

U javnosti se, nemalo i kroz filmove, psihijatrijska struka pogrešno doživljava(la) i to često kroz prikaz odnosa psihijatra i pacijenta: ili se psihijatriju doživljava kao „psihoanalitčki kauč“ ili kao „kukavičje gnijezdo“. Mnogi misle da se terapija u psihijatriji odvija tako da pacijent leži na kauču i govori o svojim teškoćama i životu odnosno da se pacijenta muči psihofarmacima, elektrošokovima, lobotomijama… A psihijatrija nije ni jedno ni drugo.

Razgovarala: Snježana Kratz

„Za banovanja Ivana Mažuranića bude ovaj hram čovječnosti o zaklučku hrvatskog sabora podignut god. 1878. i 79“, povijesni je to zapis ustroja današnje Klinike za psihijatriju Vrapče u Zagrebu koju predvodi prof. dr. sc. Vlado Jukić. Koliko mu znači ljubav prema Vrapču, profesionalnom djelovanju, ljudima koje liječi i negdašnjem odnosno Zagrebu koji živi „danas“, ZG -magazinu govori taj ugledni psihijatar i predsjednik Hrvatskog psihijatrijskog društva.

JukicVlado_vOvo vrijeme karakterizira i porast broja oboljelih od depresije, a zadnjih je godina u „Vrapču“ oko 15 posto bolesnika koji pate od te bolesti

Zašto volite Zagreb?

Teško je odgovoriti na to pitanje. Ako ćemo pravedno govoriti Zagreb je(st) lijep, lijep je njegov Zrinjevac, Bundek, Maksimir. No to su stereotipi jer svojedobno, kada sam bio u New Yorku i on mi se svidio, ali ljubav prema tom gradu, nešto je posve drugo od ljubavi prema Zagrebu. Zašto volim, već sadrži riječ ljubav koja ima apstraktnu dimenziju … Čini mi se da bih bio banalan kada bih u nekoliko rečenica mogao reći zašto volim Zagreb. Jednostavno – volim ga!

Niste u Zagrebu odrastali?

Ne. Svojedobno sam u njega došao studirati i tu ostao. Ali volio sam ga i prije studentskih dana, „oduvijek“. Volio sam taj naš glavni grad, njegovu kulturu i sve što je našu naciju činilo zapadnoeuropskom. Sjećam se kada sam prvotno iz mojeg Posušja stigao u Zagreb, bila je jesen i magla. Kišno me je dočekao, ali ja sam ga „udahnuo“ najdublje što sam mogao. Bilo je to u jesen 1970. u vrijeme „hrvatskog proljeća“. Znakovita je iz tog mi razdoblja i jedna sličica …

… kakva?

… otvaranje kazališne sezone HNK 1970/71 s operom „Nikola Šubić Zrinjski“. Sat vremena prije predstave došao sam s prijateljem u taj naš hram kulture, kako bismo kupili karte i slušali operu. Blagajnica me je upitala za kada ih želimo, a ja nisam shvaćao zašto me to pita! Pa za sada, za večerašnju predstavu, odgovorio sam joj. Naime, do tada kao provincijalac, nisam znao da se karta za kazališnu predstavu može kupiti i nekoliko dana ranije, a glasovita je opera bila odavno rasprodana! Moj prijatelj i ja smo se tužno pogledali no, razgovor s blagajnicom i nas dvojicu promatrao je sa strane jedan gospodin. Nakon što je (u)vidio da smo ostali bez karata, upitao nas je želimo li mi zaista gledati „Zrinjskog“. Odgovorili smo potvrdno nakon čega nam je ponudio dvije karte i to u prvom redu parketa, sjedala 13. i 14. Shvativši kako su to najskuplje karte, rekao sam da smo mi namjeravali otići negdje na galeriju, na što je kazao da nam karte poklanja. Ispostavilo se da ih je on bio već davno kupio, ali ga je nešto spriječilo pogledati predstavu pa je karte htio vratiti. Tako sam prvu predstavu u HNK gledao iz prvog reda te nikada neću zaboraviti ni osjećaje koji su me tada bili ponijeli kao i cjelokupno gledalište posebice kada se Zrinjski pojavio s hrvatskom zastavom. Uvijek ću pamtiti taj pljesak koji je trajao čak pola sata! Tog gospodina nikada kasnije nisam sreo, a voli bih ga sresti i zahvaliti mu se još jednom, jer bez njega nikada ne bih doživio ono što me je obuzelo na toj predstavi. No tko zna je li on još živ? Možda je priču o poklonjenim kartama dvojici brucoša iz te 70-te godine ispričao ukućanima, pa ako netko zna tko je taj gospodin volio bih da mi se javi …

Zanimljiv vam je bio susret sa Zagrebom. Što ga još krasi?

Poznanstvo, kasnije i vjenčanje sa suprugom Brankom s kojom imam troje djece. Za studentskih dana Zagreb je svjedočio i mojim prvim plesnjacima u Studentskom domu „Cvjetno“ nemalo uz muziku „Crvenih koralja“ i nerijetko stihove: „ … drvosječa da sam ja , a ti da si dama…“ . Ipak, radije sam birao kazalište , jer nisam bio baš neki plesač.

To je bilo mudro.

Da. Svakodnevne šetnje s djevojkom, današnjom suprugom bude mi lijepa sjećanja. Mladi danas ne vjeruju kako se vrijeme krasno može provesti i ako izlazak traje od 19 do 22 sata, kako je to bilo u doba moje mladosti. Kakogod, kazalište, književne tribine, fakultet, studentski zborovi u vrijeme početka mog studija sve je to bio moj negdašnji Zagreb. Ipak, ništa od toga konkretno ne bih mogao navesti razlogom moje ljubavi prema njemu jer Zagreb se voli „kao takav“. Još od gimnazijskih dana čitao sam „Vjesnik“ i kako sam ga svakodnevno imao pod miškom kolege su me za vrijeme studija u šali zvali „vjesnikožder“ . Kada je ta novina ukinuta, a ukinuli su je oni koji nisu znali „Vjesnikovu“ važnost i značenje, bio sam razočaran. Emocionalno – kao da je nešto od mene oteto, a na racionalnoj razini sam to doživio kao da se ukida najvažnija nacionalna kulturan ustanova – poput HNK, Muzeja grada Zagreba…

Bio je rasadnik novinarskih »pera«?

Svakako. Za „Vjesnik“ je pisala plejada izvrsnih novinarskih pera. Kroz tu sam se novinu informirao, iz nje učio, odrastao.

Vlado-Jukic-nagrada-GZŠto vam u Zagrebu još toliko znači?

Ma svaki napredak u gradu me veseli. Pogledajte samo Bundek u kakvu se ljepotu pretvorio. Jako me veseli Jarun s onim što nam pruža, pa i ove, kako ih zovu, Bandićeve fontane. O centru grada da i ne govorim. Taj „štih“, ta atmosfera. Ima i onoga što me rastuži jer zatvorene su mnoge knjižare. Nemalo njih sam imao naviku pohoditi i listati najnovije naslove. Kada govorim o Zagrebu nikako, uz obitelj koju sam ovdje osnovao, ne mogu zaboraviti ni liječničku odnosno psihijatrijsku karijeru koju sam u Zagrebu također ostvario. Zagreb je iznjedrio i moju akademsku titulu, a u konačnici nositelj sam i Nagrade Grada Zagreba.

A bolnica „Vrapče“? Godinama ste na čelu ustanove?

Da. „Vrapče“ nije samo bolnica u kojoj se provodi liječenje bolesnika, educiraju studenti i specijalizanti, odnosno provode znanstvena istraživanja. Ona je sve to i nešto više. U „Vrapču“ sagrađenom krajem 19. stoljeća još uvijek vlada, usudio bih se reći, jedan austrougarski štih. Zaposlenici prema našoj bolnici imaju odnos kakav baš ne susrećemo kod zaposlenika u drugim bolnicama. „Vrapče“ se voli pa sam tako i ja zavolio „Vrapče“! Kao ravnatelj nisam gajio, niti to sada činim, samo tehnički odnos prema toj ustanovi jer u svim je mojim potezima utkana ljubav prema „Vrapču“. Ona je istodobno i posljedica racionalnog odnosa jer ako nema racionalnog nema ni onog emocionalnog, barem onog koje će biti plodonosno.

Je li to i danas vaš kvart, živite li tamo?

Ne, na potezu sam Vukovarska – Strojarska. Tu „ne udišem“ ozračje centra , ali mi je središte grada vrlo blizu. To mi je važno, jer sam još od studentskih dana osoba od Trga bana Jelačića. Volim tu gradsku vrevu i „ špicu“, ne zbog „šminkeraja“, već što na njoj možete susresti i one ljude koje niste dugo vidjeli. Na njoj se za susrete potroši najmanje vremena, a najviše ih se dogodi. Dovoljno je nekad čovjeku samo kimnuti glavom i znati da je tu, da si ga vidio, doživio… Ipak u zadnje vrijeme i to mi se prorijedilo jer vikende češće provodim u vikendici nadomak Zagreba.

U bolnici provodite svojevrsni umjetnički program? Spojili ste film i psihijatriju?

Ideju o tome gajio sam duže vrijeme i otkad je zaživjela, polučila je značajan uspjeh. Nisam ga takvim očekivao. Iako, malo se zna da su tridesetih godina prošloga stoljeća u bolnici Vrapče pacijentima u terapijskom ozračju prikazivani filmovi. U bolničkoj smo dokumentaciji otkrili kako je naša ustanova već tada bila kupila „aparat za prikazivanje filmova“ odnosno imala je projektor u službi terapeutskih aktivnosti. U javnosti se, nemalo i kroz filmove, psihijatrijska struka pogrešno doživljava(la) i to često kroz prikaz odnosa psihijatra i pacijenta: ili se psihijatriju doživljava kao „psihoanalitčki kauč“ ili kao „kukavičje gnijezdo“. Mnogi misle da se terapija u psihijatriji odvija tako da pacijent leži na kauču i govori o svojim teškoćama i životu odnosno da se pacijenta muči psihofarmacima, elektrošokovima, lobotomijama… A psihijatrija nije ni jedno ni drugo. Kako bi ukazali na takvu percepciju psihijatrije pokrenuli smo filmsku tribinu pod nazivom „Film i psihijatrija“. Otkad smo 2010. godine ustrojili tu tribinu kroz odabir filmova, njihovu analizu i komentare pokušavamo psihijatrijsku granu medicine prikazati u realnom (boljem) svjetlu.

Prvi je prikazani film bio „Let iznad kukavičjeg gnijezda“?

Da. Gost nam je za tog otvaranja bio jedan od najuglednijih svjetskih psihijatara, umirovljeni psihijatar prof. dr. sc. Norman Sartorius ,stručnjak koji je u Zagrebu završio medicinu i psihologiju, specijalizirao psihijatriju i kasnije postao prvi direktor odjela za mentalno zdravlje Svjetske zdravstvene organizacije odnosno predsjednik Svjetskog i europskog psihijatrijskog udruženja. Uz njega nam je gost bio filmski kritičar Dražen Ilinčić. Inače, pored „ Kukavičjeg gnijezda“ uprizorili smo i druge inozemne filmove : „ Genijalni um“, „Kad jaganjci utihnu“, “Ničiji sin“ , „Metastaze“ „Pismo ćaći“. Uvijek se nakon prikazanog filma vodi rasprava pa filmski kritičar govori o filmu sa svog stajališta odnosno psihijatar sa stajališta svoje struke. Ja sam moderator, a u raspravi sudjeluju specijalizanti psihijatrije, psihijatri, psiholozi i svi zainteresirani. Tribine su vrlo dobro posjećene a specijalizanti ih prihvaćaju kao oblik edukacije.

Klinika je postala i svojevrsna kulturna institucija?

Vrapče jest i to, jer nije nepoznato da je kroz našu ustanovu koja je i zaštićeni spomenik kulture prošla plejada umjetnika koja se tu liječila – od slikarice Slave Raškaj, pjesnika Vladimira Vidrića, književnika Ante Kovačića, Augusta Harambašića, pisca, publicista i drugih. Svi su oni ostavili neki trag u bolnici. Ove godine povodom 135. obljetnice odnosno „Dana bolnice“ 14. studenoga otvort ćemo u „Vrapču“ i prvi Muzej psihijatrije u Hrvatskoj. Ljudi će tako imati priliku vidjeti kako je izgledala prvotna psihijatrijska ordinacija, bolesnička soba i krevet s mrežom odnosno prvi elektrošoker, dokumenti koji su se ispisivali i drugo. Bit će to istodobno i prvi Muzej medicine u Hrvatskoj.

Vlado-Jukic-Bandic

Kakvo je danas stanje s psihijatrijskim bolestima nacije? S kojim se dijagnozama najčešće susrećete?

U „Vrapču“ se liječe oboljeli od svih vrsta duševnih bolesti i poremećaja. Susrećemo se sa svim dijagnostičkim kategorijama pa je teško govoriti o najčešćim dijagnozama. Svako vrijeme nosi svoje pa su tako prije stotinu godina u psihijatrijskim bolnicama često bili hospitalizirani oboljeli od neurosifilisa, no danas takvih bolesnika nemamo. Broj oboljelih od shizofrenije je također manji, a prije dvadesetak godina svaki je treći hospitalizirani bolesnik imao tu dijagnozu dok je to danas svaki peti. Ovisnik o alkoholu i drogama danas je svaki treći pacijent, a do prije nekoliko godina desetak posto psihijatrijskog kapaciteta zauzimali su oboljeli od PTSP-a . Danas ih je oko tri posto. Ovo vrijeme karakterizira i porast broja oboljelih od depresije, a zadnjih je godina u „Vrapču“ oko 15 posto bolesnika koji pate od te bolesti. Porastom broja starijih osoba (u Hrvatskoj je preko 17 posto stanovništva starije od 65 godina), raste i broj oboljelih od raznih demencija i drugih psihičkih poremećaja karakterističnih za to razdoblje života. Njih bilježimo od 16 do 18 posto.

Kakve vam aktivnosti predstoje u budućnosti?

Uređenje zgrade odjela za psihogerijatriju i konačni početak izgradnje Centra za forenzičku psihijatriju. Grad, odnosno gradonačelnik Milan Bandić sanaciju i adaptaciju naše psihogerijatrije uvrstio je u prioritete investicija u zdravstvu. Država bi pak konačno morala riješiti problem forenzike u „Vrapču“ te nam je obećano kako će ta investicija biti u proračunu za 2015. i 2016. godinu.