Boje jeseni

Boje jeseni

U bojama jeseni, u njihovoj igri, vidimo kakav je Stvoritelj razigrani, veseli i maštoviti umjetnik! Uistinu, postoji naš Tvorac, Arhitekt i Planer svega postojećeg, a on nije neki mehanistički, hladno proračunati strojar

Saša Zavrtnik

O čemu razmišljate kad je oko nas jesen? Jesen – to znači da vani može biti prohladno, uz lagani ili jači vjetar, može biti vlažno, od kiše ili magle. Može biti i sunčano, pa se još uvijek osjeća ugodna toplina Sunca koja podsjeća na proteklo ljeto. Ili je pak oblačno i tmurno, pa se čovjek stisne, gotovo kao da se uvlači sam u svoju kožu. Sve u svemu – promjenljivo.

Za tmurnog dana i sam se ponekad osjećam promjenljivo, depresivno. Nekako poput ogoljelog drveća koje vidim vani. Sve mu je otpalo, cvjetovi, plodovi, lišće, kao da je skinuto. U takvom se stanju znam i ja zateći, a vjerujem da zapravo svakome ponekad dođu takvi trenuci. Kao da gubim svoj lik, svoju bit, svoje ja, sve ono što me prema vanjskom svijetu određuje.

Plitvička jezera – biser netaknute prirode

Ali, ako se bolje promotri, moram priznati da i u takvom opustjelom drveću, ispod njegove manje ili više grube kore, ipak kola život. Još uvijek… Ili barem zasad. To me tješi – barem zasad. Ma dat će Bog, pomislim. Možda će to biti tek kad sam na izmaku snaga, no, kao i tom drveću vani, i meni će jednom doći proljeće. Bez obzira kako teško trenutačno bilo, vjerujem da hoće. I ta me vjera, to povjerenje u ono Božansko, u onoga koji je tu kraj mene u svemu, osnažuje, daje mi nadu i vodi me naprijed.

Bijah na izletu na Plitvičkim jezerima koja su ne samo hrvatski, već i svjetski biser netaknute prirode. Ona odišu posebnom ljepotom formi i oblika krškog krajolika protkanog kristalno bistrim jezerima. Odvojeno, drugačije, gotovo čarobno, i spokojno. Čovjek se tamo može osjećati kao uljez, a opet kao da tu i pripada. I tako osvrćući se na sveprisutnu jesen u prirodi koja me okruživala, ponukana su ova razmišljanja, rodili su se ovi redci… Osoba stvarno može doći do određenih spoznaja ukoliko si dopusti da mu Stvorenje iznutra progovori, da ga priroda nečemu pouči. Ipak ona u sebi nosi utisnut pečat onoga koji iza nje stoji.

Tek sad, u svojim tridesetim godinama, upoznao sam surovu stranu života. I da odmah preduhitrim raznorazne misli i nagađanja o uzrocima i posljedicama te moje spoznaje – da, svjestan sam da sam za dobar dio toga ja odgovoran. Međutim, to ne mijenja na doživljaju realnosti onog oštrog, šibajućeg vjetra života koji otkida list po list, a ponekad lomi i cijele grane, mog stabla života.

Krug života

Usprkos tome, postoji i svijetla strana u svemu ovome. U bojama jeseni, u njihovoj igri, vidimo kakav je Stvoritelj razigrani, veseli i maštoviti umjetnik! Uistinu, postoji naš Tvorac, Arhitekt i Planer svega postojećeg, a on nije neki mehanistički, hladno proračunati strojar. Osim igre boja, tu je i igra oblika – na granama, u lišću, u plodovima, na kori. Sve odiše kreativnošću i toplinom. Tamno zelena, svijetlo zelena, zeleno žuta, svijetlo žuta, žuta, zlatna, žuto smeđa, smeđa, crvena, crveno smeđa…predivan niz naokolo prisutne palete boja. Nameće se pitanje, ako je Stvoritelj toliko pažnje posvetio oslikavanju prirode, koliko je tek zainteresiran za ljude, tebe i mene, za čovjeka kojeg „stvori na svoju sliku“? (Knjiga Postanka 1:26-27) Razmislimo o tome, neka ta spoznaja raste u nama.

No, netko će možda reći, a i sam znam to pomisliti, da na kraju i sama jesen izgubi sve te svoje predivne boje. Ostaje monotonija, nešto poput mrtvila dosadne jednolikosti tamnog sivila. Istina. Zastanimo – i prisjetimo se kruga života. Život je i u tom neuglednom, monotonom i samo naizgled mrtvom okružju. Ogoljelo drveće, kako god ono jadno izgledalo, u sebi nosi zametak života. I ono će u svoje vrijeme propupati. To što je sad skriveno našim očima ne znači da ne postoji. Ti maleni pupoljci života u svoje će vrijeme izaći na površinu i opet pokazati bogatstvo boja i oblika listova i cvjetova koje u sebi čuvaju. Međutim, to treba dočekati. Svima nam dođu teški životni trenuci, kušnje, nevolje, problemi, nesreće, tragedije, kojima se u tom trenutku ne nazire kraj.

Možda se osjećamo zarobljeni u kolotečini ponavljanja, mehaničkog obavljanja svakodnevnih obaveza i kao da nas obavija tama jednoličnosti i obamrlost bez onog unutarnjeg žara. Ali baš bi tada trebali zaviriti duboko u sebe i pronaći onu izgubljenu Božansku iskru života. U svojoj nutrini, u svome srcu, zazovimo Boga, tvorca i čuvara života, da zapali svoj plamen vječnosti u nama. Ili neka razbukta žeravku koja leži ispod tko zna kako dubokog sivog pepela koji ju tko zna kako dugo skriva i guši. Isus je kao utjelovljeni Bog rekao da je poput Dobrog pastira „došao da traži i spasi što je izgubljeno.“ (Evanđelje po Luki 19:10) Svi mi ponekad zalutamo na svom životnom putu i izgubimo sami sebe, svoj smisao, motivaciju, one vrednote koje nas kao lišće prekrasnih boja iznutra prema van krasi. Ali, tu je Bog i s njim možemo biti „ko stablo zasađeno pokraj voda tekućica što u svoje vrijeme plod donosi; lišće mu nikad ne vene, sve što radi dobrim urodi.“ (Psalam 1:3)

© Saša Zavrtnik, dr.med.vet., mag.theol.