Biti invalidna osoba – u Lijepoj Našoj

Biti invalidna osoba – u Lijepoj Našoj

Ljudi se boje sakaćenja, bolesti, nemoći pa onda svoj strah kanaliziraju prema onima nesretnima koji se s takvim stanjem moraju pomiriti. Prvo se javlja nelagoda, onda podsmijeh, ruganje, pa gađenje, a na kraju prezir i mržnja. Kao da bolest nije sama po sebi dovoljan jad

dr. sc. Nenad Raos

Volim se svaki dan malo prošetati, napraviti svoj krug od šest, a pokatkad i više kilometara kako bih se održao u dobrome zdravlju i – Bog dao – u dugom životu. No kad hodam ne činim samo to, razumije se. Volim tu i tamo svratiti na kavu. I tako uđem u kafić, a gotovo za svakim stolom netko puši. Gledam da nađem stol što dalje od pušača, bliže vratima. Ne pomaže. Na kraju otvorim vrata da bih udahnuo malo zraka bez dima (jer ventilacija ne radi, razumije se – skupa je struja). Kad eto ti konobara. Vrata moraju biti zatvorena, kaže. Ne preostaje mi drugo nego da se dignem i odem. Za mene u tom kafiću nema kave.

Nenad Raos

Riječ je o tome da imam astmu. Astma je (samo) kronična bolest, nije invalidnost, pa opet… Za mene je dim iz cigarete kao za zdravog čovjeka dim iz dimnjaka. Zbog toga ne mogu, razumije se, ni biti ni kavu piti u zadimljenom prostoru. Na kafićima bi trebalo pisati »Zabranjen ulaz astmatičarima i drugim plućnim bolesnicima« baš kao što su nekoć Englezi pisali – na spomen čega Indijci i dan danas stišću šake i škripe zubima – »Zabranjen ulaz Indijcima i psima«.

Tako sam eto u svom rodnom gradu, zbog kalkulacija ugostitelja i nezdravih navika (ovisnosti) nekih naših sugrađana postao čovjek drugoga reda, Untermensch. Zar samo pušači trebaju i mogu uživati u kavi? Ili ne mogu piti kavu a da ne puše?

Sve su mi se te misli počele rojiti u glavi kada sam vidio kako za mene u kafiću nema mjesta. Lako je odreći se kave, mogu je konačno i kod kuće popiti, ali taj osjećaj poniženja, taj osjećaj bezdušnosti, bezobzirnosti i bahatosti pušača te onih koji podupiru njihovu nezdravu naviku nešto je što duboko dopire do srca.

Svako zlo za neko dobro. Moj slučaj senzibilizirao me za naše sugrađane s daleko većim hendikepom od astme. Kažu da osobe s invaliditetom ne bi trebale javno pokazivati svoje tjelesne nedostatke, da ljudi ne bi prema njima trebali pokazivati pretjeranu brigu, jer ih sažaljevanje vrijeđa. Sažaljevanje? Da je samo to u pitanju!

»Udala se za ‘kljakavca’ – zbog para!«

To govorim iz slučaja jednog čovjeka s invaliditetom kojeg jako dobro poznajem. Ukratko, čovjek je kupio stan u prizemlju i u njega se uselio sa svojom suprugom. Stariji ljudi, miran par, tihi i povučeni. Idealni susjedi. Ali ne. Njihov susjed na prvom katu (i izvorni vlasnik kuće) nikako nije mogao podnijeti da svaki dan gleda »nekakvog kljakavca«. Prvo je počelo s »diskretnim« maltretiranjem. Čovjek iziđe u svoj dio vrta, a susjed se baš tada nađe da zalijeva svoj. Pa onda »slučajno« zalije i »kljakavca«. Kad time nije postigao željeni cilj, počeo je lupati po vratima, nasilno ulaziti u stan i psovati. Pridružila mu se i žena. »Kurvo, kurvo, za bogalja si se udala! Zbog para, zbog para…«, vikala je preko plota. Kad mi je gospođa ispričala što im se sve dogodilo, a posebice ovu zadnju epizodu, stala mi je govoriti kako ona svoga muža zaista voli, da se za njega nije udala »zbog para«. Meni suze na oči. Zar se žena mora do te mjere poniziti.

Mi živimo u pravnoj državi, dakako. Sve se može riješiti redovnim postupkom preko suda – ako možeš čekati dvadeset godina i ako imaš novca za advokate i sudske vještake. Rečeni je par pokušao nešto preko suda, ali tko će posvjedočiti da se dogodilo onako kako se dogodilo. Na kraju su stan prodali i preselili se u drugi. Valjda su tamo imali bolje susjede.

Eto, to je tek djelić priče o našim sugrađanima s invaliditetom. Što sve oni sa svakim danom moraju podnositi ne mogu ni zamisliti. Valjda je to u ljudskoj naravi. Ljudi se boje sakaćenja, bolesti, nemoći pa onda svoj strah kanaliziraju prema onima nesretnima koji se s takvim stanjem moraju hoćeš-nećeš pomiriti. Prvo se javlja nelagoda, onda podsmijeh, ruganje, pa gađenje, a na kraju prezir i mržnja. Kao da bolest nije sama po sebi dovoljan jad.

Svima koji goje loše misli i osjećaje prema osobama s invaliditetom poželio bih da dobiju astmu. Onda bi neke stvari bolje razumjeli. Šalim se. Problem je što mi u takvim osobama, osobama s invaliditetom ne vidimo ništa drugo nego da im nešto nedostaje. Kao da svima nama nešto ne nedostaje.