Bijeg stranih investitora i nepostojanje akademskog poduzetništva

Bijeg stranih investitora i nepostojanje akademskog poduzetništva

Osvrt na 2015. i pogled na 2016. (1)

Dvije multinacionalne kompanije s područja automobilske industrije imale su najbolju namjeru da investiraju u Hrvatsku, no otpori, nezainteresiranost i nerazumijevanje na koje su naišli »otjerali« su ih. Na našem pak Sveučilištu vlada izrazito antipoduzetnička klima, jako je odvojeno od gospodarstva, ima malo patenata, a transfer znanstvenih rezultata u gospodarstvo gotovo ne postoji…

Marijan Ožanić

Pred kraj 2012. godine gospodin Boris Jagačić, mladi urednik i vlasnik portala ZG-magazin zamolio me da napišem osvrt na proteklu godinu. Naravno, prihvatio sam i od tada osvrt pišem svake godine. I svaki put se pitam kako ga pisati i kakvog smisla ima uopće nešto pisati, kako razumjeti svijet u kojem živimo i kako prodrijeti u smisao svega toga, kada mi izgleda da nam društvo sve više liči na vlak kojem su otkazale kočnice na nizbrdici.

Osvrt ne pišem na način kako to pišu drugi komentatori u medijima. Pišem ga na jako osoban način, jer je moje životno iskustvo drugačije i moj pogled na svijet je drugačiji i moj način razmišljanja je drugačiji. Zato se neću baviti onim informacijama koje su neprestano punile medije. U Osvrtu ću više analizirati pojave i događaje koji obično nisu spomenuti u medijima ili su obilježeni s par šturih rečenica, nastojati ću uočavati u njima određene značajke, logiku i poruke koje dublje objašnjavaju društvo i vrijeme u kome živimo. I pokušati razumjeti zašto smo i dalje u krizi i kako konačno izaći iz krize.

Gdje je ludnica i jesam li malo zaostao?

Edvard Munch: "Krik" (Izvor: Wikipedija)

Edvard Munch: “Krik” (Izvor: Wikipedija)

Dok ovo pišem, početkom prosinca, kroz prozor vidim lijep prosinački dan, lišće na drveću je u smeđim i žutim bojama, još nije otpalo, djeca s torbama idu u školu, penzići vode peseke na šetnju, sve izgleda mirno, lijepo, pomalo idilično. A onda, ako pogledam ili pročitam što nam objavljuju mediji, dobijem dojam da je oko nas potpuno ludilo, da živimo u ludnici. Činjenica da je ludilo zahvatilo cijeli svijet i da smo mi samo jedan djelić svega toga ne smije nas previše tješiti.

U našoj javnosti se stalno pojavljuju neki čudni likovi koji svojim ponašanjem djeluju »psihopatski«, gdje god se okrenemo sve više uočavamo totalno neracionalno ponašanje, ono što je nekada izgledalo »nenormalno« postaje uobičajeno i normalno, poremećen je vrijednosni sustav, više se ne zna što je dobro, a što loše, tko je pozitivan, a tko je negativan lik, čak se ne zna što znači pojam »raditi«. Javna scena i politika ispunjena je trećerazrednim likovima, za koje ne znam gdje ih samo nalaze. Mediji ljudima »peglaju mozak« i onda ti ljudi kao hipnotizirani zombiji na izborima glasaju za one koje su im mediji sugerirali. Vlada izrazito iracionalna, stresna psihoza koju je teško razumjeti.

Jednom sam, radi pripreme godišnjice mature, posjetio svoju kolegicu iz škole liječnicu, psihijatricu u psihijatrijskoj bolnici, smještenoj u parku u Jankomiru. »Višnja, kakav mir ovdje vlada. Tko bi rekao da je ovo ludnica«, rekao sam joj. »Da, ovdje je mir, ludnica je vani«, odgovorila mi je.

 Mi se svi tepamo da pripadamo zapadnoj civilizaciji XXI. stoljeća, ali civilizacija ima neke svoje značajke, ponaša se po nekim, kroz stoljeća uhodanim pravilima koja su omogućila da društva mogu funkcionirati i održati se kroz stoljeća.

G0412608Ta pravila sve manje viđamo u svojoj okolini i društvu u kojem živimo. U tekovine naše zapadne civilizacije spada i uljuđeno ponašanje, argumentirano diskutiranje, poštovanje prema drugima, pristojnost u ophođenju s drugima. Nije to nekakav smiješan, zaostali austrougarski »kinderstube«, već način ponašanja koje su usvojile sve društvene zajednice kroz povijest, od seoskih zajednica, do urbanih i akademskih, da bi društvo nekako moglo funkcionirati. A što imamo danas? Imamo »kulturu« vrijeđanja, nepristojnost, agresivnu komunikaciju, gaženje drugih bez argumenata, krajnje necivilizirano, primitivno ponašanje i to ne kod nekih pijanaca i uličara, već na najvišoj razini društva i same vlasti.

To je nezabilježeno u suvremenoj europskoj praksi. To je ostatak komunističkog razdoblja u kojem za ljude s »druge ideološke strane« nisu vladala nikakva pravila, najmanje pravila pristojnosti. I što je najstrašnije, za mnogo ljudi danas, čak za mnoge intelektualce takvo ponašanje je super, to je simpatično, to je cool – »baš je pravi frajer, kak’ je vješt u komunikaciji, kak’ ih je sredio«.

U predizborno vrijeme, a i cijele 2015. godine takav suludi način komunikacije bio stalno prisutan, agresivno treštao s TV ekrana, mediji su ga s uživanjem prenosili, jer su novinari odgojeni da ludilo i kopanje po kanalizaciji povećava njihovu gledanost i tiražu novina.

Da je netko došao sa strane i to slušao i gledao ne bi mogao vjerovati, mislio bi da smo svi bolesni. Možda bi bio i u pravu, jer društvo je totalno bolesno. Bolesno društvo u krizi je na svim područjima.

U utakmici bolesni nemaju šanse

U srpnju 2015. prošle su dvije godine od našeg ulaska u Europsku uniju, kada je Hrvatska postala 28. punopravna članica. Je li se što promijenilo? Ako pogledamo oko sebe ne možemo uopće uočiti da smo u EU. Dok su ostale novopridošle postkomunističke zemlje ulaskom EU počele brzo napredovati, mi i dalje zaostajemo i po svim pokazateljima smo na dnu EU. Veliki dio javnosti, a i ogromna većina medija upravo patološki okrenuti su, ne prema EU, već prema Istoku, još uvijek pate zbog toga što smo izašli iz Jugoslavije. A jedan, ne mali dio čak iskazuje mržnju prema Hrvatskoj zbog toga. To stvarno nije normalno, to je bolesno. I to je jedan od razloga da smo u krizi.

Ulaskom u EU ušli smo u elitno društvo (bez obzira kakvo je) u kojem se takmičimo s najboljima, u kojem možemo učiti od najboljih. Blanka Vlašić i Sandra Perković, na raznim takmičenjima, svjetskim prvenstvima, na Olimpijadama bore se i osvajaju najviša odličja. Njihov život stalna su takmičenja, žestoka borba sa suparnicama koje žele pobjedu kao i njih dvije. I naši poduzetnici sudjeluju kroz borbu na tržištu u tom globalnom takmičenju, a oni najbolji i pobjeđuju.

Cijeli današnji svijet ponaša se kao posebna sportska Olimpijada na kojoj se odvijaju neprestana takmičenja u raznim tržišnim, političkim, znanstvenim, tehnološkim, vojnim i ostalim disciplinama. Sposobnost sudjelovanja i pobjeđivanja u njima definira ulogu nekog društva u suvremenom svijetu. U svim tim utakmicama pobjeđuju oni koji su najbolji i najbrži, najzdraviji, nabolje pripremljeni i opremljeni, s najboljom logistikom i najviše željni pobjede. Te trke su okrutne, često neizvjesne i u njima nema milosti. Nekim takmičarima otvoreno pomažu suci. A i oni mogu trku izgubiti, jer odličnih trkača ima mnogo. Ali trku će sigurno izgubiti oni koji trče s gripom, visokom temperaturom, oni koji su histerični, imaju upalu zglobova, oni koji imaju veliki »pivski« trbuh. A takva je danas Hrvatska, jer su nam tijelo i duh bolesni. I u takvom stanju nema šanse da uopće sudjelujemo u utakmici. Jedino možemo stajati sa strane, šišati travnjak za igru, sakupljati loptice ili nositi štapove za golf. A mi smo nekada bili pobjednici na mnogim područjima.

Da bismo mogli ozdraviti, bolest trebamo sebi priznati, analizirati, uočiti simptome i uzroke, napraviti detaljnu dijagnozu, proučiti tijek bolesti i onda tražiti lijek i način terapije.

I druge zemlje tijekom povijesti dolazile su u različita bolesna razdoblja i tražile s više ili manje uspjeha načine liječenja. Treba samo pročitati izvanrednu knjigu Alaina Peyrefittea Tehnokratska bolest, (originalni naziv je Francuska bolest) iz 1976. godine. Pisac se pitao zašto je Francuska, u to vrijeme, zaostajala za drugim europskim državama. Zaključio je da je francusko društvo ozbiljno bolesno, zato je detaljno proučavao bolest, uzroke i predlagao terapije.

Peyrefitte kaže:

Znati da smo bolesni, znati gdje se bolest u nama nalazi, razlikovati je, odbijati neminovnosti: to je bitno za liječenje. Kolektivna psihoterapija zapravo bi i mogla izliječiti Francusku; a svaka psihoterapija je, prije svega, kura istine. Ne tražimo bolest drugdje, već u sebi. Ne postoji samo jedan uzrok, ne proizlazi bolest samo iz jedne ideologije, ne tiče se samo jedne klase, jedne društvene kategorije….Postati svjestan bolesti, odmjeriti svoje mogućnosti, obnoviti svoje intelektualne mogućnosti – to je nužno našem društvenom ozdravljenju. I takva kakva jest, Francuska će pronaći snagu da pokrene novu energiju i dovede do promjene.

Ako u tom tekstu riječ Francuska zamijenimo s riječju Hrvatska, sva ta analiza može jako dobro odgovarati i za naše društvo. I daje nam odgovor zašto ne možemo izaći iz krize, a i što trebamo učiniti.

Paradoks XXI. stoljeća

Stalno se pitam s, hoće li končano doći vrijeme kada će društvo ozdraviti, kada ćemo moći u miru raditi, baviti se poslom, brinuti se za svoje obitelji, kada će nam gospodarstvo početi ponovno rasti, kada se mladi neće iseljavati i kada će opet iskrena radost zavladati u našoj domovini.

S takvim razmišljanjem, 24. rujna sudjelovao sam na konferenciji Mobility Day u Zagrebu, koju već 9. godinu za redom organiziraju kolege, poduzetnici iz Tehnološkog parka Zagreb Tomislav Bronzin i Andrej Radinger.

Konferencija je bila posvećena razvoju tzv. mobilnih cloud rješenja i njihovoj upotrebi u poslovanju, u osobnom životu i obrazovanju. Vrhunski predavači govorili su o spektakularnim rješenjima i o razvoju koji je mobilnu telefoniju, mobitele i ostala mobilna rješenja doveo do razina koje su stvarno nezamislive. I ja, iako sam elektro-inženjer, sve to teško mogu razumjeti i pratiti i ostaje mi samo diviti se tim dometima ljudskog znanja, duha, kreativnosti i inventivnosti. I onda me je potresla spoznaja o apsurdnosti vremena i svijeta u kome živimo.

S jedne strane okruženi smo tehnologijama i mogućnostima koje su još nedavno bile potpuno nezamislive, tehnologijama i tehničkim rješenjima u kojima je akumulirano znanje koje su najpametniji i najmarljiviji ljudi stvarali desetljećima i stoljećima, u koje su generacije najboljih stručnjaka, znanstvenika i radnika ulagale svoje znanje, svoj rad, svoju inventivnost, svoju želju za stvaranjem, ono najbolje što čovječanstvo nosi u sebi kroz povijest.

A s druge strane, prečesto našim društvima, na svim razinama, našim zajednicama, a i našim životima upravljaju nesposobni, nepripremljeni, neiskusni, često i neobrazovani i krajnje nemoralni političari koje smo mi izabrali i kojima smo dali veliku moć. A oni su potpuno nesposobni rješavati probleme s kojima smo svi suočeni. I zato smo stalno u krizi i ne napredujemo.

Reindustrijalizacija

Početkom studenog, jednog utorka navečer održao sam predavanje o reindustrijalizaciji i u uvodu sam rekao: »Sada dolazim s radija gdje imam svoju redovitu emisiju o poduzetništvu. Moji gosti bili su poduzetnik, matematičar, dr. Ivica Siladić čije poduzeće (Mireo d.o.o.) svojim proizvodima satelitske navigacije pokriva 80 % indijskog tržišta i velikog broja drugih zemalja. Drugi gost mi je bio poduzetnik, inženjer Zdravko Ivančić koji sa svojim poduzećem (Numikon d.o.o) izvodi najsloženije proračune za projekte u Iranu. To je nova hrvatska industrija, industrija XXI. stoljeća koja nam treba, industrija temeljena na znanju, to je najbolji primjer reindustrijalizacije«.

industrija

Mnogo takvih poduzeća stvoriti će našu novu industriju, otvarati nova radna mjesta i stvarati prihod od izvoza. Na taj način Hrvatska može izaći iz krize i brzo napredovati.

Polovicom travnja, na Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu slušao sam predavanje američkog profesora dr. Burtona Leeja, sa sveučilišta Stanford iz Silicijske doline. Govorio je o pokretanju razvojnih (start-up) tvrtki na sveučilištima, odnosno o akademskom poduzetništvu. Sveučilište Stanford s 15.000 studenata je 5 puta manje od Zagrebačkog koje ima oko 75.000 studenata, vjerojatno je tisuću puta bogatije i ima milijardu i pol dolara za istraživanje. Ali sada su mi važniji sljedeći podaci – na Stanfordu se svake godine osnuje oko 500 novih kompanija, 50 % u vlasništvu profesora i doktoranada i 10 % u vlasništvu studenata.

Osim toga dobivaju preko 100 patenata godišnje za svoje inovacije. To je rezultat izrazite poduzetničke klime koja vlada na Sveučilištu, poduzetništvo se potiče i cijeni, znanstvenici su čvrsto povezani s gospodarstvom, a studenti u svojim klubovima stalno diskutiraju o novim poduzetničkim idejama. Na taj način američka sveučilišta pokreću američko gospodarstvo. O toj temi, o akademskom poduzetništvu i svojoj startup kompaniji u SAD, u mojoj emisiji na radiju govorio je i doc. dr. sc. Dubravko Babić, koji se vratio iz SAD i sada radi na FER-u.

Nažalost, na našem Sveučilištu, kao i u cijelom društvu vlada izrazito antipoduzetnička klima, jako je odvojeno od gospodarstva, slabo razumije poduzetništvo, na Sveučilištu ima malo patenata, a transfer znanstvenih rezultata u gospodarstvo gotovo ne postoji. Našu znanstvenu zajednicu to sve previše ne zabrinjava. Na predavanju Burtona Leeja je bilo vrlo malo profesora, jer ih ta tema ne zanima, a ni studenti nisu pokazali previše zanimanja. Akademsko poduzetništvo i znanost morali bi imati veliku ulogu u izlasku iz krize.

Primjeri investicija

Polovicom siječnja pozvali su me studenti jednog našeg veleučilišta da razgovaramo o investicijama i investicijskoj klimi. Povod razgovoru bili su im naslovi u medijima koji su govorili o gradnji »hrvatskog Las Vegasa u Stankovcima«, u šibenskom zaleđu. Tamo bi prema planu trebale niknuti tri kockarnice, tri velika hotela, zrakoplovna marina i još mnogo toga. Rekao sam im da podržavam svaki projekt koji stvara radna mjesta i da Stankovcima iskreno želim sreću u realizaciji te velebne ideje za koju ne znam koliko je realna. Međutim, rekao sam da se baš ne razumijem u kockarnice i u Americi mene više impresionira Silicijska dolina nego Las Vegas. Zato sam im predložio da razgovaramo o primjerima investicijskog buma u Zagrebačkoj županiji i u Prelogu, malom mjestu u Međimurju. Hrvatskoj su nužno potrebna nova radna mjesta i nove investicije i trebamo stalno govoriti o dobrim primjerima.

konig_metall_kralj_metala

Pogon tvrtke Kralj MetalaAalati u Pisarovini

U Zagrebačkoj županiji koja obuhvaća prsten od 9 gradova oko Zagreba u zadnje vrijeme je sagrađeno veliki broj tvornica, od kojih je sve više onih koje su preseljene iz Zagreba. Svoje pogone su premjestile i izgradile tvrtke – Eurocabel u Jakovlju, Elektroda u Zaprešiću, Chromos i Ghetaldus u Samoboru, Podatkovni centar u Općini Križ, PIP (pčelarstvo i medarstvo) i nekadašnji Končar-Alati koji se sada zovu Kralj Metala Alati preselili su se u Poduzetničku zonu u Pisarovini. U Odru kraj Zagreba preselio se ALTPRO. Izgrađeni su logističko-distributivni centri, gradi se pogon Plive u Savskom Marofu vrijedan 100 milijuna dolara. U Poduzetničkim zonama smjestilo se oko 200 tvrtki s 6.000 zaposlenih djelatnika.

Često ističem posebno lijep i poučan primjer privlačenja investicija u Prelogu, malom gradiću s oko 8.000 stanovnika u donjem Međimurju koji ima dugačku obrtničku tradiciju, čak od početka 13. stoljeća. Avionska slika Preloga pokazuje jedan mali gradić i oko njega dvije velike industrijske zone u kojima je svoje pogone izgradilo 31 poduzeće, a većina je izvozno orijentirana. Zapošljavaju više od 2.600 radnika. Izgrađuju se nove gospodarske zone, razvija se i sportsko-rekreacijska zona, turizam, muzeji, obiteljska gospodarstva, kultura, organiziraju se barokne večeri. To je lijep primjer koji pokazuje da se mogu privući investicije, da se može pokrenuti zapošljavanje. Ako se to stvarno želi.

Zagreb – grad supermarketa

To su lijepi primjeri razvijanja gospodarstva oko Zagreba, dok se u mom Zagrebu, nekada vodećem industrijskom i znanstvenom središtu grade samo supermarketi. (Nedavno su u mom susjedstvu otvorili još jedan.) U Zagrebu vlada suludo uvjerenje da je Zagreb preskup za industriju, a poduzetničke zone Gradsku upravu nikada nisu zanimale. Zato Zagreb ima preko 40.000 nezaposlenih.

Početkom prosinca, u mojoj emisiji o poduzetništvu, na Hrvatskom katoličkom radiju ugledan poduzetnik, Ilija Tokić, govorio je pored ostalog, o svojem nastojanju da dvije velike multinacionalne kompanije s područja automobilske industrije nagovori da svoje industrijske pogone izgrade u Hrvatskoj. Iako su stranci imali najbolju namjeru da investiraju u Hrvatsku, otpori, nezainteresiranost i nerazumijevanje na koje su naišli »otjerali« su ih. Svoje pogone su na kraju sagradili u Poljskoj i Mađarskoj i zaposlili desetak tisuća radnika. I onda se netko čudi da smo u krizi.

HNOS ili NOK

U četvrtak, 19. studenog 2015., bio sam u lijepoj, staroj palači Učiteljskog doma u Zagrebu na predstavljanju publikacije Hrvatsko školstvo u funkciji razvoja gospodarstva i društva. Ta tema je veoma važna za budućnost Hrvatske, jer o strategiji razvoja obrazovanja ovisi i kakva će nam biti budućnost, kakvo ćemo gospodarstvo imati, kakvo će nam biti društvo i kakvo ćemo mjesto imati u svijetu. I onda smo mogli saznati da je i u koncepciji obrazovanja Hrvatska ponovo radikalno i tragično podijeljena. Ovaj puta nije podijeljena na ustaše i partizane, u Učiteljskom domu smo čuli da je Hrvatska podijeljena i na pristalice HNOS-a i NOK-a. Naravno, većina ljudi za to nisu nikada čuli i ne znaju što te kratice znače. HNOS je Hrvatski nacionalni obrazovni standard, usvojen 2005. godine. Na izradi HNOS-a učestvovalo je 448 stručnjaka, učitelja, nastavnika i profesora sa škola, sveučilišnih nastavnika, akademika i znanstvenika.

Unatoč uspješnoj jednogodišnjoj primjeni u 49 eksperimentalnih škola, političkom odlukom odustalo se od HNOS-a bez ikakvog obrazloženja. Sad se želi na brzinu provesti reformu i izraditi novi kurikul (odnosno naukovnu osnovu) koji se naziva NOK – Nacionalni okvirni kurikulum. Osim što je izbacio naziv hrvatski, taj program želi radikalno promijeniti sustav obrazovanja u Republici Hrvatskoj i uvesti promjene, koje su po mišljenju akademika Vladimira Paara, mnogih praktičara i znanstvenika opasne i ugrozile bi po nekim svojim elementima razvoj hrvatskog gospodarstva i društva.

Kraj svih promjena koje ta reforma uvodi najvažnija je što ne uvažava i ne razumije bitnu ulogu matematike, fizike, kemije, biologije, geologije, kao temelja inženjerskih, medicinskih, biotehničkih, ekonomskih i drugih struka.

matematika-ploca

U sastav Ekspertne radne skupine za provedbu reforme uključeno je osam članova koji su po struci pedagozi, psiholozi i sociolozi, ali nema nijednog stručnjaka iz područja matematike, fizike, kemije, biologije, nema niti učitelja, nastavnika i profesora. Kada je akademik Paar pitao voditelja te reforme zašto nisu uključeni stručnjaci iz navedenih područja, dobio je odgovor: »Ne trebaju mi«.

Negativne posljedice školske reforme u Finskoj

U raspravama o predstojećoj reformi hrvatskoga školstva često se kao uzor nekritički ističe finska obrazovna reforma, prešućujući neke njezine negativne posljedice u pogledu znanstveno-tehnološkog razvoja. Zadnjih petnaestak godina u Finskoj dolaze do izražaja i znatni problemi, uzrokovani u prvom redu spuštanjem razine temeljnih znanja, pretjeranom liberalizacijom koja vodi do porasta udjela »mekih« predmeta na štetu »tvrdih«, tj. na štetu onih predmeta koji daju temeljna znanja. Finska reforma pokazala je štetne posljedice na matematičko znanje i sposobnosti učenika, kao i na motiviranost učenika.

Najviše zabrinjava što je znatno opao interes finskih maturanata za studije inženjerskih struka, medicine, biotehničkih i prirodoslovnih struka. Po tome Finska pada na europsko začelje, čak iza Hrvatske! Ukazuje se i na pad kvalitete inženjera koji su na studij došli iz škole koje su poučavale prema novom reformiranom kurikulu. Smatra se da je finski nacionalni kurikul pridonio i krizi u koju je došla tvrtka Nokia, jer su kurikulom smanjenja temeljna znanja potrebna za kvalitetne inženjerske studije. Postoji mišljenje da je upravo razvojni promašaj školstva pridonio i da Finska u 2015. bude jedina zemlja Eurozone s negativnom stopom rasta gospodarstva.

Razvijene zapadne zemlje, primjerice Njemačka, imaju jako obrazovanje u prirodoslovnim predmetima što je temelj za tehnološki razvitak, dok se naša nova reforma okreće protiv toga. Ministar obrazovanja i znanosti (inače profesor na FER-u) kaže da ne možemo uvesti informatiku u osnovnu školu, jer za to nemamo novaca. Teško ćemo razvijati gospodarstvo i izaći iz krize s takvim odnosom prema obrazovanju.

Kraj 1. dijela. Nastavak slijedi…

(sveopoduzetnistvu.com)

Komentari su zatvoreni