Bijeda Hrvatske televizije

Bijeda Hrvatske televizije

Na kraju, na što se svela emisija? Imate četiri čovjeka, dva voditelja i dva gosta, koji nepomično sjede na svojim stolicama i nešto govore. Osim gostiju i stolica vidi se još samo stolić s čašom vode. No ja sam se potrudio da se na tom stoliću nađe još nešto više osim vode – na veliki jad voditelja emisije

dr. sc. Nenad Raos

Nenad Raos

Nedavno sam bio pozvan u emisiju Hrvatske televizije (neću reći koju) da nešto pričam o znanosti. Ovaj posljednji izraz, »da nešto pričam o znanosti« čitatelju se možda neće svidjeti, ali što mogu kad odgovara istini, naime zatečenoj situaciji. Cijela se emisija sastojala od četiri sugovornika, dva voditelja i dva gosta, koji su nepomično sjedili na svojim stolicama. Zašto baš tako? Što se tiče sudionika emisije kretanje po pozornici ne bi trebalo biti problem jer više ne postoje statički mikrofoni, nego mikrofon – spojem bežičnom vezom s režijom – svatko nosi sa sobom. To je čudo tehnike i elektroničke minijaturizacije izumljeno upravo zato da bi omogućilo pokretljivost na sceni. Ne i na Hrvatskoj televiziji.

Razlog zašto smo za cijelo vrijeme trajanja emisije morali čvrsto sjediti na svojim stolicama je jednostavan: kretanje po pozornici zadavalo bi mnogo truda tehničkoj ekipi, snimateljima, režiseru i montažeru. Naime, iako su u snimanju sudjelovala tri snimatelja sa čak četiri kamere, svaka je kamera imala svoje točno predviđeno mjesto i ne dao ti Bog da bi se što snimilo izvan četiri predviđena rakursa. Snimatelj me je još prije početka snimanja upozorio da sve što namjeravam pokazati držim iznad visine trbuha. Zamislite kakva bi to komplikacija bila da je morao širiti kadar ili da me se snima iz dva rakursa, pa da se onda u montaži izabere ono što je bolje ispalo.

Na kraju, na što se svela emisija? Imate četiri čovjeka, dva voditelja i dva gosta, koji nepomično sjede na svojim stolicama i nešto govore. Osim gostiju i stolica vidi se još samo stolić s čašom vode. No ja sam se potrudio da se na tom stoliću nađe još nešto više osim vode – na veliki jad voditelja emisije.

Moglo je komotno ići na radio

Donio sam dakle nekoliko uzoraka minerala iz svoje kućne zbirke. (Da bi se ti minerali, kao još bolji uzorci, mogli potražiti na minerološkom odjelu Prirodoslovnog muzeja ili na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu nisam se usudio ni predložiti.) No što s njima? Jedan od tih uzoraka bio je pirit, mineral koji sjaji poput zlata (pa se nekoć čak koristio za izradu nakita). Čim sam ušao u studio odmah sam se obratio snimatelju da ga pokuša snimiti na crnoj podlozi pod pravim osvjetljenjem – da zasjaji poput zlatne ogrlice na crnom baršunu u izlogu zlatarnice. Nemoguća misija! Tko da sad podešava rasvjetu i pronalazi podlogu. Stavio sam ga na crn stolić pokraj sebe. Snimatelj mi poslije reče da je ispalo dobro. Mogu mu samo vjerovati na riječ.

Problem broj dva bile su dvije slike koje sam namjeravao pokazati u emisiji. Poslao sam ih elektroničkom poštom, nadajući se (naivno) da će se moći izravno prikazati na ekranu. No to je za Hrvatsku televiziju tehnički prezahtjevno. Umjesto toga dobio sam jednu (ne obje) slike ispisanu na papir s tako nesklapnim bojama da mi je pozlilo kad sam je vidio, unatoč tome što boje dobro ne prepoznajem (anomalizam – blaži oblik daltonizma). U čemu je riječ? Slike su već bile prilagođene za tisak, pa njihove boje nisu sasvim odgovarale onim bojama koje daje kolor-printer. Sliku sam poslao deset dana prije emisije. Bilo je dovoljno vremena da se vidi kako tu nešto ne štima.

Da nije bilo mojih rekvizita emisija bi se mogla isto tako dobro emitirati na radiju. Jer ne vidim ništa atraktivno u svojoj pojavi, a ni u pojavi moga sugovornika, gospodina u mojim godinama. Može li biti što gore?

Novinarska ekipa sa Student servisa

E, pa može. Jednom sam bio pozvan da govorim pred kamerama, no ne u studiju. Govorit ću u prostoru Tehničkog muzeja Nikola Tesla. Čekam ekipu, kad ono dva čovjeka, jedan mladić i jedna djevojka. Mladić je (valjda) snimatelj i režiser, djevojka novinar i ton-majstor. Gdje su ih pokupili? Bit će preko Student servisa.

»Gdje da stanem?«, pitam. »Gdje hoćete«, odgovori snimatelj-režiser. »Što da od eksponata pokažem, na koji da se vežem?«, pitam. »Koji hoćete«, glasi odgovor. Predložih da bismo nešto mogli snimiti i u izložbenom prostoru muzejskog rudnika. No kako to snimiti? Ne znam je li čitatelj već dokučio da nikakav reflektor, nikakvo rasvjeteno tijelo nisu donijeli. Nema mi druge nego stati izravno ispod žarulje od 50 vata (u rudniku je kmica), pa što ispadne. »Vidi li se što?«, pitam snimatelja-režisera. »Tako, tako«, odgovori. »No bilo bi bolje da se malo više primaknete žarulji.«

Hrvatska je televizija šopenhauerska. Taj je naime filozof (Schopenhauer) rekao kako je svijet tako loš da ne bi mogao postojati kad bi bio i mrvicu gori. No pretplatu zna ubirati.

Ostavi komentar

*