„Bijaše to autobus bez zvuka“

Bijaše to autobus bez zvuka

Pun tišine, smrtnog muka
Kotači se hropcem vrte
Na putu smo prve crte

Odjedanput netko vikne
da otjera kamen strave
pjesma ljudi, pjesma
al ne digoše se sada glave

Na putu smo eto prema nigdje
I stegnute su nama prsi
kuća, djeca, majka il djevojka draga
stalno mukli prolaze nas srsi

A negdje se eto tamo
gospodari opet zaigraše rata
dok nama je jadnom puku bila dosta
i država Slovenaca, Srba i Hrvata

No, autobus tad naglo zađe
Gdje šuma nas ne skriva više
Zlotvor priliku sad dobi
Da nas odmah sve izbriše

Sve odjednom posta ludo
nadati se možeš tek granati
I nikad više nego tada
Mi smo bili svi Hrvati

Neven Dužević