Biciklistički dnevnik

Bicikl je kao prijevozno sredstvo, pogotovo u  prenapućenim gradovima, jednostavno luksuz koji si velik broj stanovnika ne može priuštiti, ali imućnome Amerikancu ne ide u glavu zbog čega se u centru Istanbula ne potiče vožnja biciklom kao način prijevoza. Umjesto što su dokonog milijunaša puštali  dijeliti im lekcije o tome kako da svoj grad učine humanijim mjestom, najpravedniji bi bilo da ga je neki od siromašnih stanovnika (primjerice, Buenos Airesa), jedan od onih koji svakoga dana moraju prijeći udaljenost od nekoliko kilometara samo da bi stigli na posao, pozvao na džentlemenski razgovor…

 Jerko Grgec

Postoje knjige koje izluđuju čitatelja svojom neodređenošću i nedostatkom cjelovite vizije. Mnogo je također onih za koje ne možemo sa sigurnošću reći jesu li na nas uopće ostavile ikakav dojam. Ipak, i od jednih i drugih gora su i opasnija ona književna djela koja ispod pokosti vrlo preciznih pojmova i predodžbi skrivaju smušenu pomutnju općenitih ideja i vrlo praktičnih proturječja. Izvana gladac, iznutra jadac, geslo je koje bi se, osim što savršeno odgovara tisućama obijeljenih grobova, moglo bez problema primijeniti na nedavno objavljenu knjigu američkog glazbenika, Davida Byrnea, Bycicle diaries.

Biciklistički dnevnik započinje vrlo obećavajuće. U samome uvodu nalazimo konačno ono što nam je nedostajalo u Illichevoj Energiji i pravičnosti, te u Pohvali biciklu, Marca Augéa,  naime: naznake dosljedna svjedočanstva čovjeka koji se, kako stvari stoje, tim prokletim biciklom koristi doista svednevice. ” S godinama sam”, kaže Byrne, “osjetio da je bicikliranje i odličan način vježbanja, no u početku nisam o tome razmišljao. Jednostavno mi je bio užitak kružiti prljavim, razrovanim ulicama. Bilo je uzbudljivo.”

Američki glazbenik počinje nas zatim uvoditi još dublje u bespuća svoga biciklističkog svijeta, uspoređujući svoje maleno prometalo s velikim prozorom koji gleda uglavnom na gradski krajobraz i koji mu omogućuje da se osjeti povezanijim s životom nego što bi to bio u automobilu ili bilo kojem drugom prijevoznom sredstvu. “Taj mi prozor”, nastavlja on u rapsodičnome tonu,”pruža letimični pogled u svijest ljudi izraženu kroz gradove u kojima žive…Vožnja biciklom kroz sve to nalikuje navigiranju kolektivnim živčanim putevima nekog golemoga globalnog uma. Doista je poput putovanja kolektivnom psihom čovječanstva. Fantastično putovanje, ali bez jeftinih specijalnih efekata.”

U uvodu knjige možemo još pročitati i to da Davidu Byrneu vožnja biciklom po nekoliko sati na dan, pomaže da ostane normalan,ali čitatelju se već tada u glavu uvlači sumnja u pogledu održivosti temeljnog koncepta toga djela.  A taj koncept vrlo je jednostavan: autorova ideja jest u tome da povede čitatelja u šetnju najrazličitijim dijelovima svijeta, i  pruži mu priliku da ga u stopu prati dok na svom sklopivom biciklu krstari kolektivnom psihom čovječanstva.  Najveći problem je u tome što Byrneova zapažanja i komentari naprosto nisu dovoljno duboki i prodorni, i što sve to skupa izgleda kao da je proizašlo iz vojnički poslušne glave Millerova pravog putnika[1], odnosno, iz pličine prozaičnih ambicija najobičnijeg turista.

Sve se još uvijek drži u granicama podnošljivosti dok trpimo autorovo povlačenje konstantnih, površnih i posve neprimjerenih paralela između raznorodnih represivnih organa totalitarnih društava (primjerice, tajne policije Stasi) i načina na koji američke tajne službe guše temeljne slobode tamošnjeg građanstva. Ali, kada, otprilike nakon stotinjak pročitanih stranica naletite na pasus o tome kako su “dva najveća primjera samozavaravanja tvrdnje da život ima “smisla” i da je svatko od nas jedinstven,” vrijeme je da podvučete crtu i da se upitate tko je zapravo čovjek koji vam takve gluposti servira.

Na to pitanje moguć je vrlo kratak i jednznačan odgovor; mudrolije vam servira umjetnik čije se bogatstvo procjenjuje na iznos veći od 45 milijuna dolara, i za kojega slobodno možemo reći da lagodno provodi svoju boemsku egzistenciju. Njegov život u striktno etimološkome smislu jest anomalija, odnosno, nešto što ne nalazimo kod većine, i što predstavlja iznimku koja potvrđuje pravilo tegobnog života preostalog čovječanstva.

Ako vas je, kao vozača bicikla, već iživcirala opaska o vožnji uz rubnik autoceste ( “Nema u tome ničega romantičnog; niste kulerski buntovnik, jednostavno ste negdje gdje vam nije mjesto”), ali ste nastavili čitati knjigu u nadi da ćete u Byrneovu tekstu ipak pronaći konture dosljednog i autentičnog svjetonazora, neka od njegovih vrlo konkretnih biciklističkih zapažanja iz posjećenih (velegradova) natjerat će vas možda i na to da Biciklistički dnevnik bacite u smeće. Imućnome Amerikancu, naime, ne ide u glavu zbog čega se, s obzirom na ugodnu mediteransku klimu, u centru Istanbula (inače, gradu s gotovo 13 milijuna stanovnika) ne potiče vožnja biciklom kao način prijevoza. U Buenos Airesu,  roni krokodilske suze zbog toga što tamo bicikliranje jednostavno ne postoji u svijesti tamošnjih ljudi (“Biciklistički mem još nije ubačen u mješavinu, ili se jednostavno nije primio”), uživajući istovremeno u senzaciji koju izaziva njegova samotna vožnja na dva kotača gradskim ulicama. Izjave poput one da je San Francisco filozofski i politički naklonjen biciklistima, ali ne i geografski ,samo upotpunjuju dojam sveukupne manjkavosti i suštinske neozbiljnosti ove knjige.

Kritizirajući i upotpunjujući Illichev esej, Energija i pravičnostt, istaknuli smo da je bicikl kao prijevozno sredstvo, svugdje, a pogotovo u velikim, prenapućenim gradovima, jednostavno luksuz koji si velik broj stanovnika ne može priuštiti. Shodno tome, Byrneovo prošetavanje kolektivnim živčanim putevima globalnoga uma, kao da je zaslužilo malčice primjereniju nagradu. Umjesto što su dokonog milijunaša puštali  dijeliti im lekcije o tome kako da svoj grad učine humanijim mjestom, najpravedniji bi bilo da ga je neki od siromašnih stanovnika (primjerice, Buenos Airesa), jedan od onih koji svakoga dana moraju prijeći udaljenost od nekoliko kilometara samo da bi stigli na posao, pozvao na džentlemenski razgovor. I da ga je potom srušio s bicikla, zgrabio za vrat i milosrdno, očinski tresao sve dok mu nekoliko jednostavnih istina ne pristigne iz pozadine u glavu.

Na kraju, nameće se vrlo prostodušan zaključak. Knjiga Davida Byrnea vrlo je ambivalentno djelo. S jedne strane, njezin uvod  i epilog vrijedni su vaše pažnje, ali sve što se nalazi između ta dva pola, mogli bismo, citirajući Marka Twaina, slobodno proglasiti literarnim ekvivalentom loše spremljene delicije. U kojoj, doduše, ima mesa, samo što nije baš dobro skuhano. Ako je Illich bio previše apstraktan, a Augé pretjerano subjektivan, Byrne ih obojicu savršeno komplementira, pokazujući nam zorno da su ta dva aspekta teško poveziva u koherentnu cjelinu (osim jasno, ako u čarapi imate spremljenu pozamašnu svotu ili živite u kakvom malenom provincijskom gradiću).

Bicikl je uistinu optimalno prijevozno sredstvo za svakog zdravog i normalnog čovjeka i jedino prometalo koje nam, sukladno Forsterovom nadasve ljudskom određenju pojmova blizine i udaljenosti, osigurava pristojan zalog jedne posve humane budućnosti. A ako smo od tekstova Ivana Illicha, Marca Augéa i Davida Byrnea išta naučili, onda je to zacijelo spoznaja da svaka humana budućnost mora biti skrojena po mjeri čovjeka ukorijenjenog u relativno malenome prostoru koji je dostupan i dohvatljiv svim njegovim osjetilima. Pitanje je samo što  preostaje nakon utvrđivanja istinitosti jednadžbe prema kojoj se svaki individualni napor neizbježno ulijeva u besmisleni bezdan provalije globaliziranog društva, ne ostavljajući za sobom gotovo ništa osim kulturne praznine i fatalnog sjećanja na davno iščezli smisao . Pitanje je, što ostaje od čovjeka?

Zaključak

Talijanski pisac Giovannino Guareschi svojedobno je, u listu, Mondo candido pisao o slabostima svoje “spaljene” generacije, upozoravajući na to da je “u ime napretka koji je jednostavno mehaničke naravi, stavljena u pogon integralna industrijalizacija.”[2] Iako se ta dijagnoza u prvome redu odnosila na lažnu ideju poslijeratnog blagostanja, koja nije bila utemeljena na zadovoljavanju stvarnih ljudskih potreba, teško da danas postoji i najbeznačajniji dio naše moderne egzistencije što izmiče njezinu sluzavu dohvatu.Ne izmiče joj tako ni odgovor na pitanje s početka našega teksta: ima li uopće smisla govoriti danas u zapadnome svijetu o ekološkoj, sportskoj ili čisto ljudskoj nužnosti korištenja bicikla?

Pogledamo li sebe same dobro u ogledalo, dobit ćemo , nažalost, dovoljno precizno i jasno objašnjenje suštinske nemogućnosti razvijanja ekološke svijesti koja bi nas mogla natjerati na poduzimanje ikakvih ozbiljnijih koraka i mjera. Kao ljudska bića, naime, supstancijalno nas određuje  nesposobnost je da opažamo promjene čak i u našim vlastitim životima, i da na svojoj koži osjetimo kontinuitet nagomilanih događaja, problema, godina… Zato je od osoba koje, primjerice, do neprepoznavanja iznenađuju njihove osobne fotografije okinute tek nekoliko ljeta ranije, ili kojima mentalna stenografija u mozak skladišti karikaturalno reduktivne slike okolnoga svijeta, apsurdno i okrutno očekivati da pounutre temeljne postavke ekološkog svjetonazora.

Događa se tako da stožerni ekološki fakat međusobne povezanosti i isprepletenosti svakog životnog aspekta proizvodi tek konformističnu uniformnost i deklamiranje naučenih parola koje nikada ne prelaze površinsku razinu prisilnog, zbornog pjevanja. U takvu se egzistencijalnu plitkoću savršeno uklapa onda i bicikl, pod uvjetom da ostane, jasno, u sigurnim međama dobrodošlog, rekreativnog predaha za ljude koji od svojih automobila nikada neće i ne mogu odustati.

Promatrajući situaciju sa sportskoga aspekta, svari zadobivaju još tužniju nijansu, jer jednoobraznost klasičnoga ljudskog uzorka podrazumijeva tada ne samo geometrijsku upućenost Aristobulusa Ursiclosa, nego i neumorno potjeru za, s godinama sve neuhvatljivijim fantomom zdravog života. Bicikl se tu pretvara u jedno od djelotvornijih palijativnih sredstava koje, u najgorem slučaju, omogućava ljudima da život provedu  na  posve bolestan način, te da, nakon dugogodišnjeg egzemplarnog trapljenja, umru veseli i zdravi.

Integralna industrijaliziranost kod trećeg je, čisto ljudskog motiva bavljenja biciklizmom, ipak, najmanje raširena. Ili bi,barem, takva mogla biti. Čovjek koji od malenih nogu vozi bicikl, rabeći ga doista kao svakodnevno prijevozno sredstvo u gradskom okruženju, gotovo da bi svoje mjesto mogao pronaći u Borgesovom priručniku fantastične zoologije. Podjednako smeta pješacima, automobilistima i vozačima javnog prijevoza, ali zauzvrat, djetinje se naslađuje  prednostima svoje izdvojenosti i plemenitaškog ekskluziviteta. Ne obraća pažnju na većinu prometnih regulacija, boli ga patka za parkirna mjesta i podzemne garaže, od biciklističkih staza bježi kao vrag od tamjana, a na benzinskoj crpki zaustavlja se jedino kad mu gume zavape za malo zraka.

Svaki puta kada rano izjutra zajaši svoj bicikl kako bi dostojanstvenim i gospodskim ritmom stigao na posao, u glavi mu se vrti jedna te ista misao: Ne računajući kolege vozače, svi bi se ostali ljudi, entomološki precizno, mogli svrstati u dvije kategorije. Prva uključuje , što će reći, ljude što bicikl u svome životu uopće ne koriste, a druga je siguran dom velikim …, odnosno spodobama koji ga rabe isključivo u rekreativne svrhe. Svjestan je, međutim, da bi pogrešno bilo zamjeriti takvim ljudima promašenost njihova životnog izbora. Jer, onoga trenutka kada dosegne određen, viši stupanj intelektualne i osjetilne ispunjenosti, čovjek shvaća da onima koji taj nivo još nisu dosegnuli, ne smije ponuditi drugo osim svoje produhovljene raspoloživosti i iskrenog suosjećanja.

U trima knjigama  koje smo analizirali u prethodnim poglavljima, provlači se crvena nit žudnje za time da se bicikl učini zalogom humanije budućnosti na našem porušenom planetu. No,takav razvoj događaja zamisliv je i ostvariv jedino unutar nemilosrdnog političkog sustava koji bi ljude naprosto natjerao da promijene svoje najukorijenjenije i najprivatnije navike. O kakvoj bi vrsti dekreta konkretno bila riječ zorno nam pokazuje jedan, pedesetak godina stari filmski slučaj.

Godine 1955. španjolski režiser Juan Antonio Bardem, snimio je film, Muerte de un ciclista (Smrt biciklista), u kojemu na samome početku, nedužnog biciklista autom pregaze politički podobni građanin i njegova dobro potkožena ljubavnica. Bardemu je taj incident poslužio samo kao izlika za udubljivanje u psihu sebičnih konformista čije filmsko ponašanje ukazuje na temeljnu iskvarenost tadašnjeg Francova režima. U skladu s time, trebao je biti snimljen vrlo pesimistični završetak u kojemu, nakon spirale nasilja, laži i obmana, amoralna i pokvarena ljubavnica preživljava katastrofu i odvozi se polagano u svome automobilu. No, onda je intervenirala cenzura, natjeravši režisera da izmijeni svoju prvotnu namjeru.

U konačno snimljenoj verziji kraja vidimo opet ženu koja u svome vozilu odlazi u nepoznato, ali sada se zbog gospođine nepažnje automobil prevrće i zahvaća ga vatra. Zadnja sekvenca prikazuje biciklista koji se, prolazeći pored unesrećene žene, zaustavlja, i nakon nekoliko sekundi premišljanja odlazi trkom po pomoć (što je upravo suprotno onome što je dvoje protagonista učinilo kada je na početku filma pregazilo ubogog koturaša).

Produžena ruka velikog brata omogućila nam je tako da dobijemo fino upakiranu moralku i da još jednom obratimo pažnju na biciklista i njegovu superiornu ljudskost ( o brižnosti da i ne govorimo). Ne treba posebno ni naglašavati kako je Juan Antonio Bardem reagirao na iskrivljavanje svoje autorske vizije. Navlas isto kao što bi danas reagirao svaki moderni građanin koji drži do sebe, da ga netko silom pokuša posjesti na dva kotača, ili da mu ograniči kretanje automobilom.

Gromovitim bijesom starozavjetna proroka. I dizanjem buke do astronomskih visina zaleđenog, šutljivog neba. (Kraj)

Citati:

[1]  U eseju Where am I? What am I doing here?, američki književnik Henry Miller tvrdi za sebe da je možda nemirna duša, vječni skitnica, ali nikako nije globe trotter, putnik. « Pravi putnik je profesionalac. Zna točno što želi vidjeti, čuti i okusiti: cilja uvijek u sredinu mete. Što se mene tiče, ja sam većinu vremena odsutan: Vidim, ali, zapravo ne vidim, ako znate što mislim. Preživam kao krava.»

[2] Vidi: Giovannino Guareschi: «Mondo candido 1958-1960.», str 174. Rizzoli 2009.