Bicikli iz jarunske radionice koji nikoga ne ostavljaju ravnodušnim

Bicikli iz jarunske radionice koji nikoga ne ostavljaju ravnodušnim

Ivan Herman nam je pokazao svoja četiri bicikla od ukupno šest koliko su ih dosad napravili. Svaki od tih bicikala je jedinstven i rađen je za određenog vozača. Dakle, ne radi se unificirano i prema nekom univerzalnom standardu. Pazi se na detalje, udobnost i sigurnost bicikla

Melita Funda

Zagrepčanin Ivan Herman u radionici na zagrebačkom Jarunu sastavlja nesvakidašnje bicikle koji plijene pozornost prolaznika, ali i vozača klasičnih bicikala. Bicikli su oduvijek njegova strast. Svojevremeno se bavio ekstremnim biciklizmom, a njegov avanturističko-istraživački duh ga je potaknuo da se u nekom trenutku odluči za »proizvodnju« bicikla, to jest da pokuša napraviti nešto novo. Prvi bicikl je izradio za sudjelovanje na poznatoj Večernjakovoj biciklijadi prije devet godina. Tom je prilikom preradio jedan BMX bicikl koji je doživio premijeru na biciklijadi, ali bio je to tek početak. Trebalo ga je dosta toga dorađivati i unaprijediti što je iznjedrilo drugi jači bicikl s puno boljim performansama od prvoga koji je zapravo bio u funkciji »pokusnog kunića«.

Brat Danijel na jednom proizvodu iz kućne radionice Hermanovih

Brat Danijel na jednom proizvodu iz kućne radionice Hermanovih

Premda je Ivan kreativno-idejni začetnik i autor, u izradi bicikla mu pomaže otac Zdravko, a moralnu podršku daju mu brat Danijel i prijatelji iz djetinjstva.

»Ideja mi ponekad sine usred noći. Prenesem je na papir, napravim crtež, a nakon toga kreće rad na biciklu u smislu dizajna i svih ostalih karakteristika. Ovo su jedinstveni i drugačiji bicikli već po svom izgledu. Rekao bih da su to bicikli između cruisera, choppera, lowridera… Mi ih u radionici od milja zovemo chopperima, bez obzira koliko su realno sličini lowriderima i/ili cruiserima. Kod njih imate drugačiju geometriju, položaj vozača u vožnji nije kao kod klasičnog bicikla. Ovo je jedan relaksirajući položaj u odnosu na klasični bicikl gdje vam je cijela težina tijela na pedalama. Ovdje je težina prebačena na sjedalo, a to je rasterećujuće za noge«, pojasnio nam je Ivan.

Njegovi bicikli su idealni za sve one koji vole ležerno kruziranje biciklom po kvartu ili gradu. Pogodni su za biciklijade i laganu »turističku« vožnju. To nisu bicikli za takozvane »teške« terene po šumi i brdima. Kad smo kod težine, bicikli koje je Ivan dosad izradio teški su od 24 do 32 kilograma, kako koji model.

Niz Sljeme brzinom od 92 km/h

Ipak, Ivan je iz znatiželje probao ići na Sljeme s jednim od svojih bicikla-choppera. Trebalo mu je tri i pol sata da stigne na Sljeme. Zapravo, teško da se to može nazvati vožnjom budući da je bicikl prenizak za vožnju uzbrdo pa ga je morao gurati. Na povratku se spuštao biciklom i postigao je brzinu od 70 do 80 km/h. Problem mu je stvarao prelagan prijenos zbog kojega nije mogao brzo okretati pedale.

Nakon tog spusta, zanimalo ga je može li se možda još većom brzinom spustiti u grad sa Sljemena pa se još jednom uputio. Promijenio je prijenos, sad je on bio puno veći, a prema njegovim riječima, osjećaj je bio kao da je bicikl imao 50 brzina te kao da se voziš u najvećoj, pedesetoj brzini. Počeo se spuštati brzinom od 50 km/h i još je dodatno okretao pedale što je brže mogao. I tada je na jednom dijelu ceste postigao brzinu od čak 92 km/h! Problem mu je bilo zaustavljanje. U svakom slučaju, cijelo ga je vrijeme pratio prijatelj na motoru, naime, na usponu na Sljeme taj ga je prijatelj vukao s motorom, a na povratku ga nije mogao stići motorom od 200 »kubika«.

ivan_herman_volan

Volan u dizajnu lanca i paukova mreža u okviru

Pri izradi i sastavljanju svojih bicikala, Ivan dio dijelova nabavlja, a dio izrađuje sam. Dijelovi koje nabavlja su pogon, lanac, gume, felge, diskovi, kočnice, nekad je nabavljao i krune, ali više ne jer ih već neko vrijeme sam izrađuje. Djelo njegovih ruku na svakom biciklu su okvir, sjedalo u skladu s modelom bicikla, vilica i volan.

Snadbijeva se uglavnom u specijaliziranim dućanima s biciklističkom opremom. Osnovni cilj mu je sa što manje ulaganja napraviti što bolji bicikl. Jednom je prilikom u jednom od naših poznatih trgovačkih lanaca kupio bicikle jer su imali obruč i vanjsku gumu kakva mu je trebala. Ostatak mu je bio neiskoristiv jer su to bicikli niske kvalitete. On svoje bicikle boji auto bojama što je skupo i što ga košta oko 1000 i više kuna po biciklu. Nikad dosad u izradi bicikla nije koristio dijelove od motora, uglavnom je riječ o dijelovima BMX bicikala.

Neslomljivi bicikli s doživotnim jamstvom

»Dijelovi koje koristimo su zbilja kvalitetni. To su vam bicikli koje ne možete slomiti. Govorimo o kvaliteti u rangu brdskih bicikala od osam ili devet tisuća kuna. Garanciju koju dajem na njih je doživotna. U slučaju da se nešto slomi na biciklu, hipotetski govoreći, popravio bih sve o vlastitom trošku. Ali teško da će se išta slomiti. Mi testiramo kolika je otpornost naših bicikala«, rekao nam je Ivan.

Ivan Herman nam je pokazao svoja četiri bicikla od ukupno šest koliko su ih dosad napravili. Svaki od tih bicikala je jedinstven i rađen je za određenog vozača. Dakle, ne radi se unificirano i prema nekom univerzalnom standardu. Pazi se na detalje, udobnost i sigurnost bicikla.

Lowrider bicikli su vrlo popularni u SAD-u, a preko Amerike taj trend stiže i do nas pa je sve više ljudi zainteresirano za ovakv tip bicikla.

Ono što je vrlo zanimljiv podatak je to da je dio alata koji mu je potreban u izradi i sastavljanju bicikla Ivan izradio sam.

»Alat je skup. Može iznositi petnaestak tisuća kuna. Dao sam si truda i sam konstruirao pojedine alate. Mene je alat u vlastitoj izradi koštao oko 3000 kuna. Čak sam dao ljudima nacrte da vide kako sam to napravio«, prokomentirao je Ivan.

Svi bicikli iz radionice (zasad kućne radinosti) Hermanovih su bili rađeni za pojavljivanje na biciklijadama. Uvijek su prihvaćali izazov da u što kraćem vremenskom roku slože bicikl koji će ostale sudionike na biciklijadi ostaviti bez daha. I u tome su očito bili uspješni. Na tradicionalnoj Večernjakovoj biciklijadi su odnijeli nekoliko puta prvu nagradu za najorginalniji bicikl. Može ih se vidjeti na još nekim poznatim biciklijadama poput karlovačke, koprivničke, đurđevačke… Iako su mu nagrade drage, Ivan kaže da mu je najdraže kad ljudi pozitivno reagiraju i kad vidi da postoji interes za ovakve bicikle. Rado u određenim situacijama daje bicikle na probnu vožnju kako bi se ljudi iz prve ruke osvjedočili o kakvom je biciklističkom doživljaju riječ. Najbolji bicikl iz njihove radionice još nije ugledao svjetlo dana jer je još uvijek u izradi. To bi trebao biti super-bajk u svakom smislu.

"Lowrider" i "chopper"

“Lowrider” i “chopper”

Ivan planira da jednog dana njegovi bicikli budu vidljivi i na jadranskoj obali. Bicikli tipa cruisera su kao stvoreni za lagane i duge vožnje uz more. Zasad je jedan njegov bicikl na moru, na otoku Krku. To je bicikl kojeg je Ivan izradio po narudžbi za jednog četrnaestogodišnjeg dječaka.

Užitak bojanja

U radionici na Jarunu, Ivan i njegov otac Zdravko ne uživaju samo u sastavljanju bicikla već i u završnoj obradi koja je vezana uz izbor i kombinaciju boja određenog bicikla. Da bismo pojasnili riječ sastavljanje to znači sljedeće: na biciklu se vari okvir, cijeli okvir, klasične cijevi se režu na određenu duljinu a zatim se savijaju, pozicionira se pogon, određuje se kut volana… i kad je sve gotovo prelazi se na bojanje.

»Bojim bicikle iz čistog gušta. To je pravi užitak. Crtam vatrene uzorke i slično. Ljudi eksperimentiraju s crtežima i bojama po autima pa zašto onda nešto slično ne probati s biciklima? Dobra kombinacija boja daje biciklu dodatnu vrijednost. Čini ga atraktivnim i uočljivim. To je vrlo detaljan posao i treba biti jako pažljiv. Sve učiš na vlasitim pogreškama. Meni, na primjer, nije nitko nikad rekao da ne smije biti šljokica u airbrushu. Koristio sam jednom prilikom vrlo tanku špricu koja je inače namijenjena za makete, a što je skroz različito od airbrush spreja koji možete kupiti u dućanu. Napravio sam mrlju jer nisam imao s tim iskustva, ali sad znam kako se to radi. Dok još nemate dovoljno iskustva, dodatno vas može zbuniti što se pod jednim te istim nazivom airbrush krije bojanje sprejem i bojanje špricom koje dolaze u puno različitih veličina. Ali kad se naučite koristiti airbrush opremom i bojama, osobno volim boje s metalik efektom, onda se možete prepustiti oslikavanju bicikla«, podijelio je s nama svoje iskustvo Ivan.

Uglavnom, sve ono što smo mogli čuti od Ivana, ne zvuči nimalo lak posao iako je vrlo zanimljiv. Da bi se dobio bicikl spreman za vožnju i uživanciju, treba dosta rada i truda, a što se vremena tiče to je otprilike barem dva tjedna predanog rada po primjerku.

Osim što voli bicike, Ivan Herman voli i avione pa se bavi i aviomodelarstvom (izrada i natjecanja). Zanimaju ga auto-moto utrke na kojima je radio i sudjelovao. Kvalitetno radno iskustvo i odgovoran pristup poslu priskrbili su mu radno mjesto u tvrtki Rimac gdje radi na mjestu glavnog varioca šasije. Tvrtka mu je dala komponente da izradi električni bicikl s njihovim pogonskim sustavom, ali u svom stilu. Zasad je napravio okvir i krune, a čeka neke dijelove. Dizajn je u potpunosti njegov. Radi ono što voli i to mu pričinja užitak. Uskoro bi se na Facebooku trebala pojaviti njegova stranica o biciklima-chopperima i svemu što on u vezi s njima zna i radi.

Do nekog sljedećeg kruziranja, u međuvremenu pričekajmo čime će nas iznenaditi majstor iz jarunske radionice atraktivnih biciklističkih choppera.